Marwan Muhammad
Koliko Macronov režim može ići nisko?- Frederique Vidal, ministrica visokog obrazovanja, suočava se s reakcijom nakon što je tvrdila da je “islamo-ljevičarstvo” postalo pošast u društvu
Kad se francuska ministrica visokog obrazovanja Frederique Vidal prošle nedjelje pojavila na CNewsu kako bi upozorila na opasnosti od “islamskog ljevičarstva”, može se zapitati je li planirala namjerno ponovno pokrenuti jednu od najrazornijih rasprava u zemlji ili – iz strukturnih razloga vezano za njenu privilegiju – jednostavno se osjećala dovoljno samopouzdano da sebi dozvoli da bude iskrena?
U oba slučaja, sada smo se vratili ciklusu islamofobnog smeća. Protekla sedmica bila je posvećena tome kako je Trappesi, popularni dio u zapadnom predgrađu Pariza, navodno je bio “teritorij izgubljen od islamista”, budući da njegov nedavno izabrani gradonačelnik Ali Rabeh, prema krajnjoj desnici, “nije činio dovoljno” (kako bi se spriječile rasističke lažne vijesti, najvjerovatnije).
Macronov režim pokazao se onakvim kakav zapravo jest, a niti jedna francuska kulturna iznimnost to ne može opravdati
Naslov za najgoru, najneuku, najrasističniju i najpolarizujuću izjavu vezanu za islam i muslimane u Francuskoj postao je tokom godina jedan od najtraženijih akreditiva.
U isto vrijeme, naše političke elite ne uspijevaju se pozabaviti svakodnevnim pitanjima, poput rješavanja velike zdravstvene krize , borbe protiv nezaposlenosti, suzbijanja masovnog siromaštva ili rješavanja strukturne diskriminacije. Nisu ih uspjeli pogoditi niti privremeni oblik pristojnosti i jednostavno šute, kad nisu u stanju pružiti bilo kakav koristan doprinos.
Pa kad je Vidal pozvana u emisiju CNews, njezin savjetnik za odnose s javnošću, zasigurno svjestan koliko je ministar do sada bio politički nepristojan, vjerovatno joj je rekao da to maksimalno iskoristi.
I jeste. Kad ju je domaćin Jean-Pierre Elkabbach zamolio da prokomentira da li “islamo-ljevičarstvo zaražava univerzitete”, udvostručila se i objasnila da “islamo-ljevičarstvo zapravo zaražava čitavo društvo”. Voditeljica je dalje pitala da li je Vidal u svoje kritike uključila one koji “povezuju rasu, spol i socijalni status”. “Apsolutno”, potvrdila je.
A kad je Elkabbach tvrdio da postoji “savez između Mao Cedonga i ajatolaha Homeinija”, Vidal se nije mogao više složiti: “U pravu si!”
Na kraju je zatražila nacionalnu istragu o “islamo-ljevičarstvu” u francuskim akademskim zajednicama, što je odmah pokrenulo masovnu reakciju studentskih sindikata, društvenih naučnika i višeg rukovodstva univerziteta. Osnovna ideja je da razbijanjem instrumenta kroz koji nauka identificira i problematizira strukturne oblike rasizma, politički lideri više neće morati biti viđeni onakvi kakvi jesu, jer i dalje koriste rasne, socijalne i ekonomske borbe za svoju vlastitu korist.
Način upravljanja krizom
Do ponedjeljka ujutro cijeli je kabinet bio u režimu upravljanja krizama. Ono što je trebalo biti samo još jedna prilika za pridruživanje tekućem antimuslimanskom dijalogu otišlo je malo predaleko, jer su se komentatori počeli buditi s činjenicom da je konstruiranje islama kao problema, kriminalizacija intelektualnih i političkih mišljenja i kršenje temeljne a akademske slobode mogle bi na kraju biti štetne za sve.
U srijedu je francuski Nacionalni centar za naučna istraživanja objavio saopćenje za javnost u kojem se objašnjava kako pojam „islamo-ljevičarstvo“ nema „nikakvu naučnu osnovu“. Jean Chambaz, čelnik Univerziteta Sorbonne, komentirao je da je “lahko kriviti nedefinirani ideološki pokret za socijalna pitanja u zemlji”, napominjući da je vlada “pokušavala apelirati na prilično mučne segmente javnog mnijenja”.
Demonstracija protiv islamofobije u Parizu 10. novembra 2019. (AFP)
Istaknuti akademici i političke ličnosti pozvali su Vidala da podnese ostavku i, kao da to nije dovoljno, krajnje desničarski Nacionalni skup čestitao joj je na stavu o “islamskom ljevičarstvu”.
Ovaj debakl nikada ne bi bio moguć da nije bilo dva faktora. Prvo, tu je uloga medija. Već nekoliko godina, CNevs se već nekoliko godina posvetio pružanju publike najrasističnijim ideologijama, sa stalnim protokom komentatora krajnje desnice i muslimanskih teoretičara zavere, od kojih je nekoliko osuđeno za poticanje mržnje. CNews je s ponosom postao francuski Fox News.
I drugi mediji često slijede njihov primjer, organizujući rasprave o svim stvarima islama, poput toga da li zabraniti marame na univerzitetima, “kako kontrolisati” muslimanske organizacije ili zabraniti vjerske škole. Pod izgovorom izražavanja „različitih mišljenja“, ove vijesti potvrđuju uokvirivanje ovih pitanja kako ih definira krajnja desnica. Ne može biti znanja izgrađenog na neispravnoj premisi.
Normalizacija islamofobije
Drugi faktor je normalizacija islamofobije. Mnogi komentatori koji su opravdano i prikladno kritikovali Vidalove tvrdnje nisu bili toliko glasni kada su isti destruktivni procesi ciljali muslimanske intelektualce, islamske organizacije i vođe zajednica – nazvani “islamisti” iz potpuno istog razloga kao i društveni naučnici koji ne potvrđuju krajnje desničare sada označeni kao “islamo-ljevičari”. Ovo bi nas sve trebalo podsjetiti da moramo biti solidarni kada je bilo koja manjina ili grupa stigmatizovana, čak i ako nismo direktno i lično pogođeni.
Islamofobija koju sankcionira država Francuska najveća je prijetnja republici
Vladin plan za kontrolu muslimana, zakon o „separatizmu“ i način na koji su muslimanske i antiislamofobijske organizacije kriminalizirane – bez masovne reakcije svih progresivnih glasova – predstavljaju prijetnju temeljnim slobodama.
U pokušaju da se situacija ublaži, pojavila su se pravovremena „curenja“, tvrdeći da se predsjednik Emmanuel Macron nije složio s Vidal – iako je on sam u junu 2020. prepoznao akademsku zajednicu kao političku metu.
Pa, kako možemo razumjeti vladu koja se ne uspijeva pozabaviti masovnim siromaštvom, ali brzo dolazi do novih rasističkih kontroverzi svake sedmice? Kako definišemo vladu koja je izabrana da „porazi Nacionalni skup“, ali tvrdi da krajnje desničarska stranka nije dovoljno čvrsta prema muslimanima ?
Kako možemo razumjeti Macronovu strategiju, koja izgleda nije uopće strategija, osim ako je cilj razbiti ono što je ostalo od francuskih ideala i utrti put pobjedi voditeljice nacionalnog relija Marine Le Pen, jer ona postaje glavni kandidat za sljedeće predsjedničke izbore?
Jedno je sigurno: Makronov režim pokazao se onakvim kakav zapravo jeste, a nijedna francuska kulturna izuzetnost to ne može opravdati.
Stavovi izraženi u ovom članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uredničku politiku Bliskog istoka.
