Filip Mursel Begović
PISjournal – Kada su evropski lideri krajem sedmice u Münchenu napokon shvatili da su prevareni, bilo je prekasno.
Trumpov nagovještaj povlačenja iz Evrope, carinski rat sa EU, isključivanje EU lidera iz pregovora oko Ukrajine, nije bio tek još jedan od njegovih hirovitih istupa. Bio je to tektonski pomak u sigurnosnoj arhitekturi kontinenta – i otvaranje vrata za ponavljanje historije. No, u našem fokusu nije Ukrajina, već Bosna i Hercegovina.
U tom kontekstu treba pročitati i upozorenja Žarka Ivkovića iz današnjeg Večernjeg lista, koji u najnovijoj analizi bez uvijanja piše da bi Evropska unija morala rasporediti svoje trupe u Brčkom – jer bi u suprotnom mogla gledati kako se bosanski rat ponavlja, ovoga puta s mnogo smrtonosnijim posljedicama.
Ova tvrdnja nije senzacionalistička. O njoj već dugo šapuću vojni analitičari, ambasade i obavještajne službe. Riječ je o neizgovorenoj istini: Srbija i Rusija imaju spremne vojne planove za Brčko.
Brčko kao ključ secesije
Ako postoji jedna teritorija koja je apsolutna prepreka za raspad Bosne i Hercegovine, onda je to Brčko. Ovaj mali distrikt, stiješnjen između dva dijela Republike srpske, drži ključeve sudbine BiH. Bez njega, ne postoji fizička veza između istočne i zapadne Rs. Bez njega, secesija Dodikovog entiteta bila bi gotovo nemoguća.
I zato, kako piše Ivković, srpski vojni stratezi odavno imaju spremne scenarije za osvajanje Brčkog. Jedan od tih planova, koji se godinama razmatra, podrazumijeva brzu vojnu akciju, zauzimanje ključnih saobraćajnica, postavljanje mostobrana prema Srbiji i pokušaj da se stvori “fait accompli” prije nego što međunarodna zajednica uspije reagovati.
Ova mogućnost sada postaje mnogo realnija jer je Vučić, uz pomoć Moskve i Budimpešte, dobio upravo ono što je želio: Ameriku koja diže ruke od Balkana.
Bošnjačke zablude
Godinama su Bošnjaci bili ubjeđivani da su “međunarodni partneri” jedina garancija sigurnosti Bosne i Hercegovine. Bošnjačke elite su naivno vjerovale da je NATO jedini štit protiv srpske ekspanzije, a da su EU institucije jedini garant stabilnosti. No, sada je jasno da je takav isključivi pristup bio fatalna greška.
Bošnjačka politička elita, umjesto da je jačala široki raspon bezbjednosnih kapaciteta, decenijama je gradila iluzije o “građanskoj državi”, dok su Dodik i Vučić sistematski pravili planove za secesiju i radili na nacionalnoj homogenizaciji – političkoj, društvenoj i… vrlo bitno naglasiti – kulturno-identitetskoj.
Rijetko ko je u Sarajevu ozbiljno shvatao najave iz Banje Luke i Beograda. Umjesto realne politike, Bošnjaci su uglavnom vjerovali u jalove diplomatske fraze i tapšanje po ramenu iz Bruxellesa i Washingtona. Danas rade istu grešku, vjerujući da će ih EU spasiti, da će se Amerika udobrovoljiti, dok im Dodik, Vučić i ruski “psi rata” pripremaju politički i vojni udar.
Evropski protektorat ili bošnjačka kapitulacija?
No, ako evropske trupe dođu u Brčko, postoji realan strah i mogućnost da će njihova misija biti stabilizacija buduće podjele Bosne i Hercegovine. Da li će ih Bošnjaci dočekati kao zaštitnike ili kao izvođače radova na novoj amputaciji BiH – to je pitanje svih pitanja.
Naime, Bruxelles je u posljednje dvije decenije konstantno popuštao Beogradu, dok su Bošnjaci u Sarajevu ubjeđivali sami sebe da je EU njihov glavni saveznik. Sada se vidi koliko je ta politika bila samoubilačka, jer EU ovih dana pokazuje zabrinjavajuće oblike slabosti I nemoći oko dogovora koji se tiču Ukrajine.
Pritom, EU kao da se ne zna kako se nositi sa Vučićevim manipulacijama (ili se pravi luda i slijepa), a Bošnjaci se i dalje nadaju da će neko iz Washingtona doći i riješiti problem. To je naivnost koja vodi u nestanak.
Jasna je samo jedna stvar. Evropska unija mora preduhitriti Dodika i Vučića ili će se suočiti s katastrofom. Ako se Bruxelles i dalje bude igrao politike čekanja, ako se bude zavaravao idejom da će Vučić izabrati Evropu umjesto Rusije, novi rat na Balkanu ne samo da je moguć, već gotovo neizbježan.
Ali najveća odgovornost je na Bošnjacima. Vrijeme je da se prestanu oslanjati isključivo na podršku Zapada i da uz pronalaženje saveznika preuzmu sudbinu u svoje ruke. Ili će postati politički faktor koji uz druga dva naroda aktivno odlučuje o svojoj državi, ili će nestati kao subjekt.
