Mustafa Fetouri
PISjournal – Duboke fizičke i strukturalne rane nanesene afričkom kontinentu evropskim kolonijalizmom trebat će generacije da zacijele – ako ikada u potpunosti zacijele. U današnjem brzom geopolitičkom okruženju, u kojem krize poput ilegalnih migracija, ekonomske nestabilnosti i regionalnih sukoba dominiraju afričkim naslovnicama, pitanje historijske pravde često je prisiljeno biti gurnuto u drugi plan. Ipak, kroz kontinentalne napore, Afrika odbija dopustiti da to pitanje nestane u sjećanju.
Prekretnica pod nazivom Alžirska deklaracija, usvojena prošlog decembra pod pokroviteljstvom Afričke unije, označila je pomak od moralnog nezadovoljstva ka pravnoj strategiji, zahtijevajući kodifikaciju kolonijalnih zločina kao zločina protiv čovječnosti i utvrđujući da pravda zahtijeva obavezujuće pravne reparacije, a ne dobrovoljnu zapadnu pomoć koja se obično javno predstavlja kao poklon.
Ove sedmice, taj kontinentalni zahtjev za odgovornošću pronalazi svoj najživopisniji izraz u Namibiji. Dana 23. augusta, narod Herero i Nama okupio se u historijskom gradu Okahandji u centralnoj Namibiji, samo 70 kilometara sjeverno od glavnog grada Windhoeka, povodom godišnjih komemoracija Dana Herero (Dana crvene zastave). Događaj odaje počast poglavici Samuelu Mahareru, vođi otpora Herera protiv njemačke vlasti. Nakon što je umro u egzilu u Bocvani, njegovo tijelo vraćeno je u Namibiju i ponovo sahranjeno u Okahandji 1923. godine.
Marš kroz mjesta predaka na kojima su sahranjeni poglavari predstavlja aktivan protest protiv savremenog kolonijalnog izbjegavanja odgovornosti – i direktan izazov evropskoj sili koja pokušava višestoljetni dug krvi riješiti prema vlastitim pogodnim, jednostranim uslovima.
Da bi se razumjela puna težina ove pritužbe, potrebno je vratiti se u 1904. godinu, kada su carske njemačke kolonijalne snage pokrenule sistematsku kampanju uništenja nakon ustanka domorodačkog stanovništva protiv neumoljivog oduzimanja zemlje i kolonijalne tiranije. U oktobru 1904. njemački general Lothar von Trotha izdao je svoj zloglasni „Vernichtungsbefehl“ (naredbu o istrebljenju), izričito izjavljujući: „Unutar njemačkih granica, svaki Herero, sa puškom ili bez nje… bit će strijeljan.“
Daleko od toga da se suočio s krivičnim gonjenjem, von Trotha je u svojoj domovini dugo bio slavljen kao heroj – jedna ulica u Minhenu nosila je njegovo ime sve dok javni pritisak konačno nije primorao gradsko vijeće da je 2006. godine preimenuje u „Hererostrasse“.
Pod njegovom komandom, njemačke trupe protjerale su desetine hiljada porodica Herera u hiper-aridnu pustinju Omaheke u istočnoj Namibiji, sistematski trujući i zatvarajući izvore vode kako bi osigurale smrt od žeđi i gladi. Oni koji su preživjeli, zajedno s narodom Nama koji se ubrzo nakon toga pobunio, poslani su u koncentracione logore (najzloglasniji među njima bio je Shark Island), gdje su se suočili s prisilnim radom, smrtonosnim životnim uslovima i pseudonaučnim rasnim eksperimentima.
Do trenutka kada je kampanja završena 1908. godine, odnijela je procijenjenih 70.000 života, sistematski uništivši 80% populacije Herera i 50% populacije Nama, u onome što historičari i pravni stručnjaci prepoznaju kao prvi genocid 20. stoljeća.
Ipak, kada je riječ o savremenom suočavanju s ovim zločinima, pravna nasljednica Carske Njemačke izgradila je svojevrsnu majstorsku lekciju diplomatskog i pravnog izbjegavanja odgovornosti. U maju 2021. godine, nakon šest godina pregovora iza zatvorenih vrata, Berlin i Windhoek parafirali su zajedničku deklaraciju u kojoj je Njemačka priznala zločine kao „genocid iz današnje perspektive“ – pažljivo izračunatu semantičku formulaciju posebno osmišljenu kako bi se izbjeglo priznanje pravne odgovornosti prema međunarodnom pravu. Umjesto ponude pravno obavezujućih reparacija, Berlin se obavezao na 1,1 milijardu eura tokom 30 godina, namijenjenih razvojnim projektima na državnom nivou, strogo predstavljajući finansijsku podršku kao dobrovoljni čin pomirenja.
Kontrast s načinom na koji se Njemačka odnosila prema evropskim historijskim zločinima ne može biti očigledniji. Nakon Drugog svjetskog rata, Njemačka je priznala direktnu pravnu odgovornost za Holokaust, isplaćujući desetine milijardi eura u formalnim reparacijama direktno preživjelima i organizacijama koje ih predstavljaju – obaveze koje se nastavljaju i danas. Međutim, kada se suočila s afričkim žrtvama, Berlin se pozvao na međuvremenske pravne praznine, tvrdeći da međunarodno pravo protiv genocida nije postojalo 1904. godine. Zaobilazeći lidere Herera i Nama kako bi postigao sporazum između država, Berlin je pokušao kupiti imunitet od budućih pravnih zahtjeva. Upravo zbog tog dvostrukog standarda pogođene zajednice odbacile su sporazum iz 2021. godine.
Dvije godine kasnije, tradicionalni lideri iz Tradicionalne uprave Ovaherera (OTA) i Udruženja tradicionalnih vođa Nama (NTLA), koji predstavljaju direktne potomke žrtava, pokrenuli su pravni postupak pred Visokim sudom Namibije kako bi poništili Zajedničku deklaraciju iz 2021. godine. Oni tvrde da je namibijska vlada, isključivanjem pogođenih domorodačkih zajednica iz pregovora, prekršila svoju dužnost da zaštiti prava i naslijeđe svojih građana.
Politički zastoj koji je uslijedio paralizirao je parlamentarnu ratifikaciju u Windhoeku, dok opozicioni poslanici u Berlinu sve više sporazum smatraju diplomatskim teretom. Suprotstavljajući se sporazumu sklopljenom mimo njih, Herero i Nama uspostavljaju važan presedan: suverene države ne mogu riješiti dug krvi nastao genocidom nad domorodačkim stanovništvom bez direktnog uključivanja i pristanka samih zajednica žrtava.
Ova domaća pravna bitka postala je žarište šireg međunarodnog pravnog nastojanja. U augustu 2026. godine, Amnesty International je zvanično podnio sudske podneske Visokom sudu Namibije tražeći da se uključi u parnicu Herera i Nama kao „amicus curiae“. Pravna intervencija Amnestyja usmjerena je na temeljno načelo: državni razvojni paketi između država ne mogu nadjačati priznata prava domorodačkih zajednica prema međunarodnom pravu da traže direktne i potpune reparacije za genocid. Bivše evropske kolonijalne sile dugo su se štitile principom neretroaktivnosti, tvrdeći da zločini počinjeni prije Konvencije o genocidu iz 1948. godine ne potpadaju pod savremene pravosudne okvire. Međutim, zajednički napori Afričke unije i Karipske zajednice (CARICOM) sistematski razgrađuju ovu odbranu.
Njemačko odbijanje da prihvati pravnu odgovornost u Namibiji tako se razotkriva kao namjeran pokušaj očuvanja pravnog štita koji bivša carstva štiti od reparacijskih zahtjeva.
Dok Afrička unija napreduje ka kodifikaciji kolonijalnih zločina u međunarodnom pravu, tekući postupak pred Visokim sudom u Windhoeku služi kao testni slučaj za bivše kolonijalne sile širom Zapada. Sve dok Berlin ne ispuni svoje obaveze s istom pravnom i finansijskom strogošću koja je primijenjena na evropske historijske zločine, svečana okupljanja u Okahandji ostat će aktivna linija fronta u globalnoj borbi protiv nekažnjivosti.
