Dr. sc. Tarik Kulenović    definitivno

PISjournalU moskovskoj oblasti je u petak, 22. marta, počinjen teroristički napad na koncertu u dvorani Crocus City Hall u gradu Krasnogorsku prilikom kojeg je stradalo preko sto gledatelja, a do sada je potvrđeno preko 130 ubijenih gledatelja.

Strašno. U nekada mirnom Podmoskovlju o kojem je pjevao Vladimir Visocki, gdje su nekada sovjetski funkcioneri imali vikendice u koje su se sklanjali na lude provode udaljeni od moskovske vreve. Nema se tu što pametno reći. U ovom se stoljeću mijenja sve.
Tko? Zašto? Prva su pitanja koja se javljaju u glavi.

Prema dostupnim podacima napad su izvršili pripadnici tzv. Islamske države, ogranak iz Dagestana, koji su preuzeli i odgovornost za napad. Amerikanci su, kažu, ranije upozorili Ruse na mogućnost velikog terorističkog napada pogotovo 8.ožujka. Malo kasnije, napad se zbilja i dogodio, 22.ožujka. Ruske sigurnonosne službe nisu promptno reagirale na američko upozorenje, a nakon napada tvrde kako iza napada stoji Ukrajina. Ruska država je najavila odmazdu protiv Ukrajine, možemo očekivati kako će nove rijeke krvi poteči dok gledamo kako se nastavlja beskrajni rat na istoku Europe.

Tko je ustvari odgovoran za taj teroristički napad? Teško je u ovom trenutku točno odgovoriti. Iako je naizgled kristalno jasno: napad u Podmoskovlju je izvršila teroristička grupa Islamska država, dagestanski ogranak, kao odmazdu za zločine koje ruska tržava radi već desetljećima stanovnicima Čečenije i Dagestana. No nameće se pitanje: Zašto baš sad? tko su organizatori? Samo nekoliko sati poslije napada pojavila se američka službena izjava u kojoj se odlučno odbija bilo kakva ukrajinska uloga u tome. Zašto bi SAD tako odlučno nijekale odgovornost Ukrajine za teroristički napad kad ju je Rusija optužila za odgovornost tek slijedeći dan?

Je li to zbog cilja Rusije da nastavi taj rat do konačne pobjede? Rat u kojem teško da će bilo koja zaraćena strana postići apsolutnu pobjedu. Ukrajina zbog tog terorističkog napada imala priliku zaustaviti rat, reči: To nismo mi i pristati na mirovne pregovore. KOliko god nepovoljne, no mir je bolji od rata. Zemlja je iscrpljena, političko vodstvo dezorijentirano, glavni logističari, SAD, sve su manje zainteresirani za nastavak rata, nedostaje streljiva, vojnici postaju sve manje motivirani za ratovanje, desetine tisuća vojno sposobnih Ukrajinaca je iselilo iz zemlje bježeći od vojnog poziva, milioni Ukrajinaca su raseljeni unutar i izvan Ukrajine, smjene ministara obrane i glavnih vojnih zapovjednika ne upućuju na dobro… Umjesto toga, ukrajinska je strana eskalirala sukobe, napadajući gradove s ruske strane granice. Zašto ne prekinu rat? Do sad se pokazalo kako Ukrajina nije u stanju poraziti Rusiju ili ostvariti veliku pobjedu koja bi preokrenula stanje na bojištu u ukrajinsku korist. No, njeni sponzori su pokazali kako ne znaju zaustaviti rat.

SAD i EU su uletili kao grlom u jagode i pokazuju kako se ne znaju izvući iz košmara koji su stvorili. Početna euforija, Ukrajina kao bedem za obranu Europe od najezde hordi sa istoka, praćena fascinantnom potporom propagandno – političke mašinerije, ubjeđivala nas je kako mala ali hrabra ukrajinska vojska herojski odolijeva ruskom čudovištu i kako je maltene samo pitanje dana kad će ruski agresor pokleknuti i biti zauvijek istjeran iz Ukrajine. Slava Ukrajini.

No, dani su se pretvarali u tjedne, tjedni u mjesece, teče i treća godina rata, a ruska vojska, drži oko četvrtine teritorija Ukrajine i ne namjerava stati nego napreduje. EU i SAD su uvele embargo protiv Rusije. Umjesto željenog učinka, embargo je doveo do inflacije i povećanja troškova života u EU i SAD, a Rusija se okrenula Aziji i, izgleda, ostvaruje dobre ekonomske rezultate Zar ne bi trebalo biti obratno? Potpuna cenzura bilo kakvih vijesti koje bi govorile kako Ukrajini u ratu ne teče samo med i mlijeko bile su strogo sankcionirane i blokirane. Svaka informacija koja ne bi 110% podržavala ukrajinski ratni napor ne bi prolazila. I pokojni Hitlerov ministar propagande Goebels bio bi fasciniran efikasnošću informativne blokade. No vrijeme je prolazilo, a konkretnih ukrajinskih rezultata nije bilo.

Putin je već nekoliko puta umro ili boluje od neke smrtonosne i neizlječive bolesti, no i dalje je živ i zdrav. Bunili su se plaćenici Wagnera sa šefom Prigožinom, pa je on poginuo u padu aviona. Putinovi politički protivnici ćesto padaju kroz prozore. Ruska opozicija je od disidenta Navaljnog pravila heroja, pa je Navaljni umro u zatvoru, opozicija izgubila na izborima, a Putin i Rusija idu dalje. Dronovi iz Irana, granate i streljivo iz Sjeverne Koreje, Kina pere ruke i sklapa milijunske poslove sa Rusijom kojima kupuje plin i naftu po sniženoj cijeni. Usprkos zapadnoj propagandi izgleda kako je Rusija ona koja pobjeđuje. Ukrajina je i dalje najkorumpiranija zemlja Europe. Povremeni medijski proboji o Bidenovom sinu enormno umiješanom u ukrajinsku korupciju i njegove milionske zarade koje su motivirale tatu da se uplete u Ukrajinski rat ne govore u prilog američkoj pravdoljubivosti kao motivu borbe za slobodu i demokraciju. Prije nalikuje na borbu američke oligarhije ultrabogatih protiv ruske oligarihje ultrabogatih preko leđa ukrajinaca.

EU je uvela ne znam koliko krugova embarga protiv Rusije. U 20.stoljeću embargo bi funkcionirao na štetu zemlje kojoj su nametnute sankcije. Izgleda kako je u 21.stoljeću obratno. Sve što je Zapad uradio obijalo mu se o glavu. Na blokadu ruske imovine na Zapadu, Rusija je odgovorila blokadom zapadne imovine. U zapadnim bankama imovinu, uglavnom ukradenu u Rusiji, držao je sloj ruskih ultrabogataša, oligarha, pa blokada njihove imovine nije pogađala prosječnog Rusa. Obustava isporuke ruskog plina, potpomognuta nikad do kraja razjašnjenim miniranjem podmorskog plinovoda ruskog plina kroz Baltičko more za Njemačku omogućila je plinu iz SAD, višestruko skupljem, da dođe na europsko tržište. Dok su u početku reakcije na vijesti kako europska bratska pomoć završava na crnom tržištu, posrednici se bogate, a do fronte dolazi možda desetak posto pomoći bile kako je to ruska propaganda, sad se bune i američki oficiri zbog ukrajinskog načina vođenja rata, lošeg planiranja i velikih gubitaka. EU ostaje i bez NATO streljiva, rezervi za slučaj rata više nema.

Ishod ukrajinskog rata sve više ide u korist Rusije. Nejasno je kako SAD i NATO nisu shvatili da je za Rusiju Ukrajina ono što je Teksas za SAD. Heartland koji se ne prepušta olako. Ako vam nije jasno, možete se upustiti u misaonu igru. Kako bi SAD reagirale da Teksas proglasi neovisnost, a Rusija najavi kako će prihvatiti njegov zahtjev da ga primi u neku svoju imaginarnu zajednicu naroda s mogućnošću da tamo postaviti rakete sa nuklearnim glavama, isključivo za obranu, naravno. Vjerovatno bi po hitnoj proceduri Amerika poslala u Teksas svoju vojsku, ne bi bila strpljiva kao Rusija, iako bi, prema takvom imaginarnom scenariju, Drugi američki građanski rat bio više nego izgledan.
Možda je vrijeme da političari prestanu dijeliti svijet na dobre i loše, naše i njihove. U geopolitici, svi su jednaki. Moć se uvažava jer, nažalost moć je jedina varijabla univerzalno prepoznatljiva.

Nadmetanje Rusije i Kine sa SAD, javljanje novih regionalnih sila i blokova koji se natječu sa SAD nakon Prvog zaljevskog (Kuvajtskog) rata pokazuju kako je vrijeme unipolarnog svjetskog poretka prošlo. Danas svaka pomorska zemlja koja drži do sebe ima nosače aviona i rakete s nuklearnim bojevim glavama, zrakoplovsto četvrte, pete i šeste generacije, dronove i druga razna oružja za neselektivno ubijanje. No, niti to ne pomaže. Ono što se uporno potiskuje je činjenica kako je najsmrtonosniji napad na tehnološki superultra razvijeni Izrael, izveden prošle godine raketama iz kućne radinosti, napravljenim u garažama u koncentracionom logoru Gazi. Najsuvremeniji ratni brodovi, međunarodna pomorska sila, ne može ništa oslobodilačkom pokretu u Jemenu koji bi trebao biti na vrlo niskoj tehnološkoj razini. A kao takvi su uspjeli blokirati Sueski kanal, možda najvažniji svjetski pomorski put. Ruanda, zemlja svjetski neslavna zbog genocida počinjenog uglavnom hladnim oružjem, mačetama kojima je u tjedan ili dva pobijeno pola miliona ljudi uspjeva danas slati satelite u svemir. Na prvi pogled nevažno, no ne zaboravimo, to je zemlja koja je do sada bila svjetski poznata po vrućini, ekvatorijalnoj klimi, izvozu robova i genocidu.

A sad šalju satelite u svemir što ni Njemačka nije napravila.
Svijet se definitivno mijenja. Čeka nas ljeto puno masovnih pokreta stanovništva EU. Europsko prvenstvo u nogometu u Njemačkoj, a odmah po njegovom završetku i Olimpijske igre u Parizu, u Francuskoj. Ne sluti na dobro. Gomile, mase ljudi kretati će se po središtu Europe, željni događaja, u potrazi za zabavom i do sada neviđenim spektaklima. Kao Oktoberfest na kontinentalnom nivou, u trajanju od dva mjeseca,
Francuska se povlači iz Afrike, ona je je danas sila drugog reda. Nekada je, uz Veliku Britaniju bila konkurent za kolonijalnog prvaka svijeta. Zemlja Luja 14 i Napoleona, danas je samo sjena svoje nekadašnje veličine.

Koliko god se trudi ne uspijeva izaći ispod američke kabanice. Ovogodišnji izazov je Europsko prvenstvo u nogometu u Njemačkoj i odmah nakon njega Olimpijske igre u Parizu. Biti će to ljeto krcato masovnim događajima, a time i odlična prilika za masovne terorističke napade. Francuska je zemlja koja ima dugu povijest ratova sa muslimanima. Samo ratovi u Alžiru govore kako to baš nije bilo najsretnije razdoblje francuske povijesti. Dok smo svi fascinirani francuskim vrhuncima, poput Ivane Orleanske, Luja XIV i Napoleona, ona mračnija poglavlja, vjerski ratovi, porazi od Nijemaca u modernim ratovima, kao i porazi u kolonijalnim ratovima u Alžiru i Vijetnamu baš i nisu gurani na naslovne strane magazina i u uspješne filmske hitove. Posljednja dva desetljeća ratova protiv muslimana dobiće svoju priliku za medijsku slavu vjerovatno tek u narednom stoljeću.

Francuska ima vjerovatno najveću muslimansku zajednicu u EU. Nju uglavnom sačinjavaju ljudi iz bivših francuskih kolonija i njihovi potomci. Francuska već desetljećima ima problema sa muslimanima. Arogancija kojom su Francuzi zaposijedali Alžir odgovara aroganciji kojom su doseljenici zaposijedali Ameriku. Slabo je poznat podatak kako je i francuska Legija stranaca osnovana 1831.godine upravo za osvajanje Alžira. Danas sam ubio stranca. Ili je to možda bilo juče. Generacije su odrasle na romanu Alberta Camusa Stranac, , na besmislenom ubijanju stranaca samo zato što je glavni lik loše volje.

Fascinacija gradom svjetlosti i danas je tolika da olako zaboravljamo kako je Pariz bio središte barem jednog kolonijalnog carstva, nije nam na pameti činjenica kako je baš u tom Parizu bio masakr mirnih prosvjednika za oslobođenje od francuske kolonijalne vladavine u Alžiru. Francuska je danas poznata zbog represije prema muslimanima. Otmica aviona, ubojstvo zaposlenika satiričnog lista Charlie Hebdo, zabrana nošenja hidžaba u školi, masovna ubojstva gledtelja nogometne utakmice i posjetitelja koncerta u Parizu, restrikcije usmjerene protiv muslimanskih zajednica, samo su neki od pokazatelja odnosa francuske države prema muslimanima i njihovih reakcija. Mediji nam sugeriraju kako se Francuzi samo brane.

Tako muslimani polako u imaginariju Francuza preuzimaju nekadašnji položaj francuskih židova i hugenota. Zaboravlja se kako su svi oni bili ili jesu primarno Francuzi koji znaju francuski jezik. Lako je zamisliti teroristički napad u vrijeme Olimpijade od ljudi koji tvrde kako to čine u ime islama i bijesnu reakciju izbezumljene rulje protiv muslimanske zajednice. Scenarij vrlo moguć, scenarij poput moskovskog, scenarij za kakav molim Allaha da se nikada ne dogodi.

Ekskluzivno PISjournal