Christopher Phillips
SAD su izgleda, kao i druge zapadne demokratske vlade, odredile postkoronavirusni interni fokus
Još je rano govoriti o tome kako će kriza Covid-19 uticati na geopolitiku. To, naravno, nije zaustavilo niz komentatora da raspravljaju o mogućem obimu promjena i njihovom trajanju nakon što pandemija prođe.
Ovaj je članak pridodan toj raspravi, usredotočujući se na to kakav učinak kriza može imati na međunarodne odnose na Bliskom Istoku, iako uz značajan oprez da bi pandemija još uvijek mogla zauzeti neočekivani obrat.
U prošlosti su velike krize imale tendenciju kataliziranja postojećih trendova, a ne uvođenje potpunih promjena. Kao takav, jedan mogući rezultat Covid-19 moglo bi biti ubrzanje promjene koja je započela prije više od desetljeća: slabljenje američke moći i utjecaja na Bliskom Istoku.
Ponuda za regionalnu hegemoniju
Razdoblje poslije hladnog rata, 1990-ih i 2000-ih karakteriziralo je širenje uticaja Washingtona na Bliskom istoku. Osnažio je veze sa saveznicima putem vojnih ugovora i izgradnje baza, mobilizirao međunarodnu zajednicu da izolira njegove neprijatelje i, na kraju, direktno napao i okupirao Irak i Afganistan.
Ipak, ova ponuda za regionalnu hegemoniju je povučena posljednjih godina zbog mnogih faktora. Neuspjeh i prekomjerno rastezanje SAD-a u Iraku; opća iscrpljenost; financijska kriza 2008. godine; i izbor dva predsjednika, Baracka Obame i Donalda Trumpa, koji se na različite načine protive snažnoj umiješanosti na Bliski Istok, potaknuli su na više oklijevanja od strane Bijele kuće.
U međuvremenu, uspon Kine, obnovljeni vojni aktivizam iz Rusije i veći intervencionizam zemalja Bliskog Istoka doveli su do toga da je prethodna dominacija SAD-a pred dodatnim izazovom.
Pandemija Covid-19 će to ubrzati. Sjedinjene Države su izgleda, kao i druge zapadne demokratske vlade, odredile postkoronavirusni interni fokus. Američka javnost već je bila neprijateljski raspoložena prema avanturama u inostranstvu, što je doprinoseći faktor i Obaminoj i Trumpovoj pobjedi, a pandemijska kriza će dodatno uticati na vođe da se usredotoče na domaća pitanja; zdravstvo, ekonomiju i demokratsku odgovornost.
Štaviše, neuspjeh Washingtona da vodi globalni odgovor na krizu, sa Trumpom koji je osim toga povukao i podršku Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, dodatno je potkopalo sve one indirektne uticaje koje su SAD-u ostvarile u regiji.
Rusija i Kina
Ovo ne sugeriše da će se SAD naglo povući sa Bliskog Istoka. Čini se malo vjerovatnim da će isprazniti svoje zaljevske baze, dok industrija oružja i dalje nastavlja tražiti regionalne klijente. Konkretni regionalni projekti, poput Trumpove konfrontacije s Iranom neće nestati.
No, širi pogled na Bliski Istok kao na scenu na kojoj bi SAD trebao dominirati ili, barem, biti primarni vanjski akter, imat će sve manje pažnje. Ko god da bude izabran u novembru, prioriteti i resursi i dalje će biti usmjereni negdje drugo. Kao što je Ben Rhodes, Obamin bivši glasnogovornik, nedavno napisao: „Era 11. septembra je završena.“
Dakle, šta slijedi? Opet, jedan mogući scenario je nastavak trendova iz prošlih decenija. Globalni rivali SAD-a, Rusija i Kina, ohrabreni su postupnim povlačenjem Washingtona. Moskva je vojno intervenirala u Siriji, podržavala je antivladine snage u Libiji i izgradila bliže veze sa Iranom, Egiptom, Izraelom i Zaljevom.
Kina je, u međuvremenu, značajno povećala svoj ekonomski i diplomatski angažman, odredivši Bliski Istok „komšijom“ u svojoj Inicijativi za pojaseve i puteve i izgradivši fizičko prisustvo u Pakistanu i Džibutiju.
Iako niko od njih ne izgleda zainteresirano niti ima kapacitet da zamijeni SAD na mjestu hegemona, čini se da će povećati svoje uloge na Bliskom istoku.
Regionalni aktivizam
Druga strana ovog trenda je povećani neovisni aktivizam regionalnih sila. Bliskoistočne utjecajne države Turska, Saudijska Arabija, Iran i – u manjoj mjeri – Izrael, UAE, Egipat i Katar, proveli su posljednje desetljeće intervenišući na spornim područjima kao što su Sirija, Jemen, Libija, Libanon i Irak.
Za razliku od 1990-ih i 2000-ih, ove intervencije su često dolazile bez prethodnih konsultacija sa SAD-om, čak i među saveznicima Washingtona, slično kao u regionalnom nadmetanju 1950-ih i 60-ih.
Te države su, poput Kine i Rusije, uglavnom autoritarne, što potencijalno sprječava zahtjeve javnosti da se nakon krize usredotoče na unutrašnja pitanja s kojima se također mogu suočiti demokratske zapadne vlade. Ovi se režimi mogu čak odlučiti za regionalniju intervenciju kako bi odvratili javnost od unutrašnjih propusta tokom krize.
To će reći, mnogo će ovisiti o tome koliko teško će biti pogođene Rusija, Kina i regionalne sile do završetka pandemije.
Koronavirusna kriza već je ukazala na loše upravljanje u mnogim autokracijama na Bliskom Istoku, a s tim povezane buduće ekonomske poteškoće mogu izazvati javne nemire, pa čak i revoluciju. Saudijsku Arabiju, Iran i Rusiju i dalje muče niske cijene nafte, dok će kolaps u regionalnom turizmu pogoditi druge, s mogućnošću odvraćanja bilo kakvog stranog avanturizma.
Dvije alternative
Ovo bi vjerovatno mogao biti jedan od dva načina. S jedne strane, oni igrači koje najmanje pogađa pandemija, bilo da su to vlade ili nedržavni akteri poput Islamske države, jemenskih Houthis-a ili libijskog Halifa Haftara, mogli bi iskoristiti prednost, što će potaknuti još veće regionalne sukobe.
Alternativno, ako su svi potencijalni sudionici dovoljno ugroženi, moglo bi doći do predaha u pojedinim zonama sukoba. Povlačenje SAD-a i nespremnost Kine ili Rusije da zauzmu svoje mjesto mogu čak navesti oslabljene regionalne protivnike, kao što su Iran i Saudijska Arabija, da traže veće pogodnosti.
Kritičari su dugo pozivali Washington da se povuče sa Bliskog Istoka, a moguće je da će kriza Covid-19 ubrzati ovaj proces i ostvariti im želju. Optimistična prognoza sugeriše da bi nas ovo moglo uvesti u doba manje intervencija na Bliskom istoku od strane vanjskih, regionalnih sila ili nedržavnih aktera.
Ipak, izgleda podjednako vjerovatno da će u vakuumu države i drugi igrači, uključujući SAD, i dalje gledati na regiju kao na arenu za takmičenje, izlažući je većem broju sukoba i patnji. Post-američki Bliski Istok u koji bi nas Covid-19 mogao uvesti možda se neće pokazati stabilnijim nego što je to bio za vrijeme neuspjelog pokušaja Washingtona za prevlast.
