PISjournal – Korumpiranje stranaka odnosno stranačkih elita snižava prag tolerancije birača spram političke elite. Političke stranke širom svijeta potresaju korupcionaške afere. Stranački političari prinuđeni su i mimo propisanih zakonskih pravila i okvira finansiranja političkih stranaka skupljati „anonimni novac“.

Tamni izvori novca služe finansiranju stranačkog pogona, posebno u izbornim kampanjama. To uveliko baca sjenu na temelje demokratije. Izlaz je, kako Klaus von Beyme, poznati politolog, primjećuje, u „mehanizmima samoočišćenja demokratije“ ili preuzimanja vlasti od strane nekorumpiranih ili malo korumpiranih. Prema tome: “Mehanizmi samoočišćenja demokratije vode ka tome da inicijativu preuzmu neopterećeniji dijelovi političke klase te političkim mjerama i promjenama u službama onemoguće zloupotrebu i korupciju. “Korumpiranje stranaka i stranačkih elita tumači se kao oblik „prekoračenja granice“ i oblik „delegitimizacije“ što stvara sliku o politici kao nečasnoj djelatnosti.

Beyme: “Val korupcijskih slučajeva i prekršaja propisa o finansiranju stranaka doveo je do toga da se stranke polahko delegitimiziraju kao posljednja utvrda prekoračenja granice. “Delegitimiranjem stranke postaju ranjive, izazivaju antistranački i antidemokratski učinak, te prosvjed u obliku apstinencije i prosvjednog glasanja. S druge pak strane, stranke boluju i od klijentelističkog sindroma. Kako politološka literatura opisuje klijentelizam?

Naprimjer, u Nohlenovom Politološkom rječniku stoji: Temeljni elementi političkog klijentelizma su prisutnost personalnog odnosa između aktera ili skupine aktera, obostrana korist od provedene razmjene iz, po pravilu, nejednakih resursa… Glede odnosa patrona i klijenta – riječ je o nejednakom odnosu moći, te izrabljivanju slabijeg u ovom odnosu od strane patrona. U tipologiji političkih stranaka javljaju se i stranke klijentelističkog tipa u odnosu na jače stranke. Birači bez vrijednosnih orijentacija uvijek se svrstavaju prema pobjednicima ponašajući se kao klijenti pobjedničkih stranaka. Stranke po svom temeljnom cilju smjeraju osvajanje vlasti i popunjavanje javnih službi svojim članovima. Na razvijenom Zapadu govori se i o patronažnoj ulozi stranaka. Slijede prigovori glede kolonizacije egzistencijalnog prostora.

Posljedica kolonizacije egzistencijalnog prostora po modelu stranačke patronaže vodi tako nečemu kao što je isključenost nestranačkih simpatizera i članova iz konkurencije za javne službe. To može proizvesti antistranačko i antisistemsko populističko i prosvjedno ponašanje.

Propast stranaka, zasićenje strankama i alternative

Izraz propast stranaka dovodi se u vezu s istraživanjem i potrebom preobrazbe političkih stranaka zbog dinamičke strukture svijeta, modernizacije i permanentnog političkog stresa tj., odgovora na izazove modernizacije. Beyme kaže da se istraživanje transformacije stranaka kao poddisciplina istraživanja vodila u rubrici propast stranaka. Propast se temeljila na smanjenju broja članova, povećanja volatilnosti birača i slabljenju identifikacije birača sa strankama.

U ozbiljnoj literaturi o preobrazbi stranaka ipak vlada jedinstvo u jednom: ako stranke propadnu zbog krize koja nije stvorena bez njihove krivnje, opet će biti izumljene, kao što se pokazalo u Italiji nakon 1994. godine. Alternative političkim strankama, ma kakve one bile i uprkos njihovim nedostacima, nema na vidiku, niti je za sada može biti. Za sada se o alternativama može samo lamentirati, razmišljati. Tako Beyme ističe činjenicu permanentne prognoze kraja stranaka u konkurenciji s novim društvenim pokretima, pri čemu se, smatra on, precjenjivao karakter tog novog ili novuma. Taj je konkurirajući novum proizveo percepciju potkopavanja stranačke države (Parteistaat) u formi izvanparlamentarnih pokreta ili religijskih fundamentalističkih pokreta.

Onda pak i regionalističko-populističkih ili antisistemskih pokreta. Beyme primjećuje da se u potkopavačkoj ulozi stranačke države pridružuje i korporativizam. Naprosto, politička organizacija društva ne može se za sada zamisliti bez političkih stranaka. One su naprosto organizacijska nužnost. Kao takve, one su se i u historiji uvijek prilagođavale vremenu. One koje se nisu uspjele prilagoditi i podastrijeti odgovore na izazove duha vremena i novih tehnologija, naprosto su nestale. U postmoderno doba stranke moraju pronaći odgovore na društvene promjene, individualizaciju i globalizaciju, promjene na biračkoj razini te naravno svoje programe i ideologije pozicionirati tako da budu fleksibilni, učinkoviti i kompatibilni sa dominantnim globalnim procesima.

Mediji i stranke

Odnos politike, medija i javnog mnijenja već decenijama je predmet teorijske rasprave. O važnosti i moći medija objektivno postoje dva shvatanja. Jedno je da je uticaj medija ogroman, snažan i direktan i da medijski sadržaji utiču direktno na građane kao krajnje korisnike, a drugo da je taj uticaj veoma mali, odnosno da su građani manje zainteresovani za medijske sadržaje, jer već imaju formirana mišljenja o onome o čemu mediji izvještavaju, pa je time uticaj medija ograničen samo na aktiviranje već postojećih mišljenja. Mediji, kao nezavisni centri moći, su primarni izvor informacija o radu vlasti u državi, ali i o političkim, kulturnim i drugim ključnim dešavanjima unutar jedne države, čime predstavljaju veoma važan faktor za kreiranje preduslova za donošenje ispravnih odluka građana. Ukoliko svoju funkciju obavljaju na pravi način, onda su bitan faktor putem kojeg građani mogu učestvovati u javnom životu društva, iznoseći svoje interese i raspravljajući o djelovanju vlasti. Da bi se omogućila informativna funkcija medija, to zahtjeva kvalitetno i raznovrsno medijsko izvještavanje o temama, kao i otvorenost medijskog prostora različitim učesnicima.

Danas je politika u modernim državama nezamisliva bez djelovanja masovnih medija. U razvijenim demokratijama masovni mediji su mnogo objektivniji i u pravilu nezavisniji od vladajućih stranaka, za razliku od zemalja u tranziciji gdje se informativni sistem dosta kontroliše i podložan je uticaju vladajućih struktura. Osnovna odlika prisustva demokratije u političkom sistemu jedne zemlje je nivo dostignute samostalnosti i nezavisnosti informativnog sistema u odnosu na institucije koje imaju političku moć. Jedan od osnovnih uslova ostvarivanja demokratije je javnost „koja je nezamisliva tamo gdje je sistem informisanja pod cenzurom institucija političkog sistema, vladajućih stranaka i njihovih vođa, nasijskih moćnika, lobija itd.

“Javnost je pojam kojim se označava masa građana koji imaju relativno trajan i aktivan odnos prema dešavanjima u društvu i koji svoje stavove izražavaju putem političkih stranaka, u cilju obezbjeđenja učešća u procesima donošenja odluka od općeg značaja. Oblik svijesti javnosti jednog dijela društva o odobravanju ili osporavanju, podržavanju ili protivljenju prema određenim mjerama, odlukama i postupcima koji su od interesa za društvenu zajednicu, a formira se prvenstveno putem medija, predstavlja javno mnijenje. Bez slobode izražavanja nemoguće je stvaranje javnog mnijenja kao elementa demokratije modernog političkog sistema. Masovni mediji, političke stranke kao i druge institucije mogu izazvati i usmjeriti javno mnijenje o nekom pitanju koje smatraju bitnim. Uticaj javnosti i javnog mnijenja je veliki, jer su javni rad i poštivanje javnog mnijenja bitni preduslovi da politička stranka uspije u ostvarivanju programskih ciljeva i na kraju osvajanja vlasti što je primarni cilj svake stranke.

Ekskluzivno PISjournal

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime