Nadim Shehadi
Autor je trenutni izvršni direktor sjedišta i akademskog centra Libansko-američkog univerziteta u New Yorku i saradnik u Chatham Houseu gdje je ranije bio šef programa za Bliski istok.
PISjournal-Čini se da američka vanjska politika niže neuspjehe jedan za drugim ali je u međuvremenu njena meka moć uspješnija i sve veća, i oslanja se na vojsku globalizirane elite koja odgovara opisu “građana svijeta”,u prevodu to su ljudi koji dolaze sa svih krajeva planete.
Koncept “građani ničega” se našao u središtu debate o Brexitu u Velikoj Britaniji, kada je Theresa May, tadašnja premijerka, rekla na konferenciji Konzervativne stranke: “Ako vjerujete da ste građani svijeta,vi ste građani ničega;vi ne razumijete šta znači državljanstvo.”
Ova izjava iznosi sukob između kosmopolitizma i globalizacije s jedne strane naspram nacionalizma i populizma s druge strane na svjetlo dana. To je također faktor u nedavnom usponu populističkih političara kao što su premijeri Viktor Orban u Mađarskoj i Narendra Modi u Indiji, te bivši predsjednici Jair Bolsanaro u Brazilu i Donald Trump u SAD-u.
Ako se SAD uopće može smatrati carstvom, onda je ono više korporativno, a najrasprostranjeniji znakovi osvojene teritorije su restorani McDonald’sa ili KFC-a, a ne američki tenkovi. Na vojnom frontu,američke imperijalne avanture nakon Drugog svjetskog rata u suštini su bile katastrofalne, uključujući Vijetnam i novije primjere kao što su Irak, Sirija i Afganistan.
U starim danima, stvarne imperije su regrutovale vojske iz mjesta u kojima su uspostavile kolonijalnu kontrolu, kao što su Gurke u Nepalu, koji još uvijek čine brigadu u okviru britanske vojske. Slično, Francuzi su imali brigade senegalskih trupa, a britanska avanturistkinja i spisateljica Lady Hester Stanhope, nećakinja premijera Williama Pitta Mlađeg, putovala je Levantom u pratnji svojih albanskih trupa.
Osmanlije su takođe angažovale albanske snage, uključujući trupe kojima je komandovao Muhamed Ali-paša, koje su poslate u Egipat i stvorile dinastiju koja je vladala zemljom oko 150 godina, čak je i nadživjela Osmanlije.
Osmanlije su imale i janjičare, koji su regrutovani kao djeca, u početku sa Balkana, a kasnije iz cijelog carstva, i formirali su tursku elitnu stalnu vojsku. Neki su prvobitno bili ratni zarobljenici ili robovi, a nekad su čak i porodice svojevoljno slale svoju djecu, kako bi im dale šansu da napreduju kroz činove u meritokratiji.
Na ovaj način, historijsko tursko carstvo pretvorilo je ljude različitog porijekla u Turke – a SAD danas čine sličnu stvar. Ima sposobnost, efektivno, da pretvori narode različitih nacionalnosti u korporativne Amerikance.
“Uspješno” carstvo apsorbira druge narode i tjera ih da se poistovjećuju s njim. Nekada su to mogli i Britanci i Francuzi, a Rimljani su, naravno, bili izvrsni u tome, toliko da je u Rimu postojala čak i sirijska carska dinastija predvođena ženama.
Moderno američko korporativno carstvo se sastoji od ljudi koji su, na svoj, nevojni, današnji način, slični janjičarima. Oni dolaze iz cijelog svijeta i regrutuju ih velike američke banke i korporacije u dok su još mladi. Tipični regrut ima magisterij iz poslovne administracije, a zatim služi nekoliko godina u konsultantskoj firmi kao što su McKinsey, Bain ili Deloitte, prije nego što krene u globalnu karijeru u korporativnoj Americi sa Citicorpom ili Johnsonom i Johnsonom. Na taj način oni postaju dio američkog aparata meke moći.
Američki univerziteti sada imaju kampuse širom svijeta. Osim toga, institucije kao što je INSEAD, Evropski institut za poslovnu administraciju u Fontainebleauu, su poput kampa za obuku janjičara, ali za korporativnu Ameriku, a ne za vojnike. Svake godine oko 250.000 ljudi diplomira sa MBA, oko 60 posto njih u SAD.
Korporativni regruti imaju mnogo sličnosti i ponekad može biti teško odrediti njihovo porijeklo na početku. Često možete reći odakle su ljudi kada ih prvi put sretnete, jer će njihova imena, izgled i akcenti dati neke naznake, ali ponekad znakovi mogu biti zbunjujući. U našem regionu, na primjer, mogu biti iz bilo kojeg mjesta između Maroka i Bangladeša, a slična je situacija i u Latinskoj Americi ili dijelovima Azije.
Zajedničko im je to što su svi prošli kroz proces homogenizacije i „formatirani“ da izgledaju, zvuče, a ponekad čak i misle isto. Oni svakako imaju svoj jezik. Bio sam na zabavama u Londonu i Njujorku gdje sam upoznao ljude koji su upravo takvi, koji isto pričaju, isto se oblače,pa čak i jedu istu hranu.
Postoji i fenomen koji je evoluirao u novije vrijeme, također sa svojim korijenima u SAD-u, koji podstiče globalnu digitalnu ekonomiju kroz američke tehnološke divove kao što su Facebook, Apple, Intel ili Amazon. Ovaj sektor također ima svoj jezik, sa ključnim riječima kao što su preduzetništvo, startup, inovacija, ekosistem, inkubator i skaliranje.
Ovu novu kulturu naseljavaju “hipsteri” koji su prilagođeni najnovijim trendovima . Još jednom, možete ih pronaći gotovo bilo gdje u svijetu. Jednom sam pitao svoju ćerku i njene prijatelje kako bi definisali ono što se kvalifikuje kao „hip“. Njihov odgovor je bio da čim neko poput mene postane svjestan toga, to više nije hip.
Hipsteri se sastaju u kafićima ili coworking prostorima u mjestima kao što su Lagos, Dubai ili Singapur i, kroz globalni proces filtriranja, creme de la creme završava u SAD-u u Silikonskoj dolini ili drugim centrima inovacija, poput Bostona. Oni postaju dio globalizirane američke meke moći, sa vlastitom subkulturom i modom.
Većina ljudi koji rade u Silikonskoj dolini su stranci. Prema jednom izvještaju, 2014. godine, 74 posto ljudi između 25 i 44 godine koji tamo rade na poslovima vezanim za računarstvo i matematiku rođeno je u drugim zemljama, kao i mnogi visoki rukovodioci. Stoga se sa sigurnošću može reći da su čelnici američkih korporacija kosmopolitska elita koja „dolazi iz raznih dijelova svijeta“.
Svijet svakako prolazi kroz jasnu fazu u kojoj su nacionalizam i populizam, ali i politika identiteta, u usponu. Ali polaritet koji implicira izjava Therese May o raspravi o Brexitu predstavlja lažnu dihotomiju.
Osoba može, zapravo, biti i građanin svijeta koji brine o globalnim problemima kao što su životna sredina i klimatske promjene, dok u isto vrijeme prihvaća čvrsto ukorijenjen osjećaj nacionalnog identiteta. Oni također mogu biti kosmopoliti, zadržavajući svoje kulturno naslijeđe. Zapravo, oni koji rade i jedno i drugo mnogo su vrijedniji kao posrednici i sagovornici, jer su pokazali da su sposobni održati vezu sa svojim korijenima, a istovremeno se uključiti u širu „amerikaniziranu“ globalnu kulturu.
Drugim riječima, jedna osoba može biti mnogo stvari u isto vrijeme i ne postoji takva stvar kao što je homogen identitet. Ovo bi mogla biti najbolja definicija globalne američke kulture.
S obzirom na neuspjehe nedavnih američkih vojnih intervencija i uspjehe globalne meke moći, čini se da svi na svijetu žele doći u Ameriku, ali mnogi ne žele da Amerika dođe njima.
