Zlatko Dizdarević
Priča o osamostaljenju Kosova stara je koliko i Kosovo u Jugoslaviji. Vraćala se i zamirala vrlo često da bi potpuno isplivala na površinu raspadom SFRJ. Od pukog sna i čežnje kod Kosovara do polaganog navikavanja većine u Srbiji na to da „Kosovo više i nije Srbija“. Pri tome se činilo logičnim što je potpuno različit pogled u Prištini i u Beogradu na to šta ovakva realnost i praktično znači. U „procesu“ koji se odvija na
mahove i u talasima vruće-hladno, svako od njih ima svoju verziju. Kao da je jedino u Briselu, odakle se navodno diriguje tzv. „Briselskim procesom“, potpuni nedostatak preciznosti u tumačenju osnovnog pitanja – šta doista treba konkretno učini da se ova priča dovede do kraja. I kako taj kraj treba da izgleda.
Ključne riječi: Kosovo, Jugoslavija, Srbija, Brisel
Kao što to obično biva, uz notornu činjenicu da u politici najčešće nema
nepopunjenog prostora, u stvoreni vakuum nedefinisanog srbijansko-kosovskog
odnosa uglavili su se mnogi iz najbližeg, ali i onog malo daljeg komšiluka.
Direktno ili indirektno. Svako polazeći od svojih interesa uz pozivanja na
„principe“ koji se adresiraju na ime Beograda ili Prištine, a naplaćuju kao sjajan
alibi za (zlo)upotrebu na domaćem terenu. I u Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori,
Bosni i Hercegovini, sve do Grčke. Čak i među državama EU u kojima svaka
ambicija spram teritorija iz susjedstva nije baš strana.
U svemu ovome, vidljivo je koliko se često baš i ne poznaje stvarno
aktuelno stanje u osnovnoj priči, onoj o Srbiji i Kosovu mada tema ne silazi sa
dnevnih redova politike i iz medijskih udarnih sadržaja. Mimo nebrojenih
površnih i uglavnom navijačkih rasprava ovim povodom, uoči Nove godine u
Beogradu je održana drugačijia, veoma zanimljiva konferencija o „Srbiji i
Kosovu između prošlosti i budućnosti“. Kompetentni ljudi koji podosta o svemu
znaju, racionalnih pristupa i neskloni podlijeganju jednostranim strastima,
temeljito su analizirali tamošnju realnost, mogućnosti i prepreke na putu do
suvislog rješenja. Organizator skupa je bio Forum za etničke odnose iz
Beograda, a osnov za razgovor njihov „Izvještaj o monitoringu unutrašnjeg
dijaloga o Kosovu“.
U slobodnoj interpretaciji, dominantne ocjene u raspravi su bile:
Unutrašnji dijalog između Beograda i Prištine praktično je prekinut; Vlada
kosovskog premijera Haradinija radikalizirala je cijeli proces uvođenjem taksi od 100 % na robe uvezene iz Srbije i BiH; Proglašeno je formiranje „Vojske Kosova“ praktično samo zamjenom imena postojećim bezbjednosnim snagama Kosova; Briselski proces je usporen i neefikasan do kritične tačke; EU pokazuje nedostatak volje i kapaciteta da energičnije
„dinamizira“ proces makar do minimalne neophodnosti; Obadvije strane kupuju
vrijeme i pripremaju se za vanredne izbore kako bi stvorili novu realnost u 2019.
godini; Predsjednik Vučić sa najužim rukovodstvom svoje stranke i države iz
procesa je potpuno isključio javnost u Srbiji i odlučivanja zatvorio u uski krug
oko sebe; U Prištini glasno pa i trijumfalistički računaju sa još snažnijom
podrškom SAD u procesu njihovog konačnog međunarodnog priznanja i
„odvajanja“ od Srbije; Višestruki pokušaji sa vrha EU da Kosovo ukine
nametnute takse Srbiji (BiH je tu kolaterala tragom odnosa Srbije i Republik da izmakne kontroli i da se prelije u bezbjednosne incidente i sukobe širih
razmjera.
Srbija i Kosovo mogu otići u izolaciju ali, mogu postati i upaljač za
ozbiljnu destabilizaciju cijelog prostora u kojem su isprepleteni interesi NATOa,
Amerike, Rusije, Evropske unije pa i Turske, gdje svako ima svoje interese.
Krizu koja je u toku, Srbija i Kosovo nikako ne mogu jednostrano riješiti.
U tome se slažu svi koji racionalno prosuđuju situaciju. Realnost u ovom času
jeste da Kosovo ne može iz ove krize izaći sa priznanjem državnosti od strane
Srbije, ali i da Srbija ne može mnogo da učini za srpsku zajednicu na Kosovu
(ako je to doista primarni cilj), ukoliko ne sarađuje s vlastima Kosova. I mimo
toga, očigledno, nije realno očekivati da će se u završnu fazu dijaloga ući prije
EU izbora i novog saziva Evropske komisije.
Dugo je već jasno da vođstvo Srbije mora nedvosmisleno da se opredijeli
o svojoj „evropskoj budućnosti“, a time i oko onoga što se može smatrati daljim
ozbiljnim učešćem u Briselskom dijalogu. Na osnovu svih prethodnih analiza
sugerira se opredjeljivanje za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova i – uz uslov
da je riječ o istom poimanju stvari – ozbiljan nastavak procesa integracije Srbije
u EU. Podjednako tako, obnavljanje Briselskog dijaloga na novi način bez
dileme mora značiti i uključivanje u dnevni red onih tema koje su se već
nametnule tokom dosadašnjeg perioda, a to su: pitanje priznanja Kosova od
strane Srbije uz određivanje državnih granica/administrativne linije.
Jasni su i stavovi stručnjaka u razjašnjavanju pitanja priznanja
nezavisnosti Kosova. Proces od početka jeste podržan i od EU i SAD ali razlike
postoje povodom načina realizacije tog procesa. Što se Srbije tiče, danas su u
igri dva moguća rješenja: Prvo je formalno i potpuno priznanje Republike
Kosovo od strane Republike Srbije. Drugo, suženi oblik priznanja koji bi pratio
Osnovni sporazum između Zapadne i Istočne Nemačke iz 1972. godine (poznat
kao model „Dvije Njemačke“).
Nije naodmet podsjetiti da u pitanjima rješavanja ključnih problema u
Evropi skoro nikada nije postojao „jedan glas“ iz Brisela i Vašingtona. Nema ga
ni danas u slučaju Srbije i Kosova. Prema mišljenju direktora Foruma za etničke
odnose Dušana Janjića jedan od razloga za to je što dolaskom predsjednika
Donalda Trampa na čelo SAD američka administracija primjenjuje novi pristup
tzv. „fleksibilnosti“, odnosno da Beogradu i Prištini daju prostora za postizanje
„najboljeg mogućeg sporazuma“. Ovakav stav poslužio je političkopropagandnoj
mašineriji vlasti Srbije da u javnosti stvaraju atmosferu kako SAD podržavaju korekciju granica Kosova ukoliko se dvije strane dogovore o tome.
Međutim, takva reakcija nije i na Kosovu. S druge strane EU je, a posebno
Njemačka, ostala dosljedna principu teritorijalnog integriteta.
Jasno je da Vučić još uvijek ne odustaje od zakulisnih pokušaja da se
izbjegne potpuno i formalno međunarodno priznanje Kosova u postojećim
granicama. Namjera je da se i dalje traže razna druga rješenja koja ujedno neće
onemogućiti Srbiju na putu prema EU. Kosovo bez imalo dileme teži tom
punom priznanju – po svaku cijenu. Čak i bez obzira na njihov dalji put prema
Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju kao prvom koraku prema EU. Oni ne
kriju da tu očekuju punu podršku SAD i Trumpa. Evropska komisija u ovom
sazivu i pored javnih deklaracija nema ni jedinstven stav ni snage da istraje na
(vlastitom) Briselskom dijalogu. Ukratko, svi se nadaju izborima i otvaranju
novog dužeg i većeg prostora za nastavak procesa. Uz sve moguće nove rizike i
za stanje odnosa između Srbije i Kosova, ali i za cijeli region.
U ovom času, međutim, „stanje u regionu“ kao jedan od bitnih elemenata
priče o Beogradu i Prištini, poput spojenih sudova sa igrarijama tamo, interesom
SAD i nemoći EU, već uznemirava javnost i proizvodi efekte koji su ciljano u
funkciji pripremanja „naroda“ za teritorijalna preslagivanja koja sa početnim
upaljačem i ne moraju imati direktne veze: Vučić uz poznatu slatkorječivost da
eto nikome na kraj pameti ne padne iole loša namjera Beograda, saziva
„predstavnike svih Srba sa našeg dijela Balkana“, od Republike Srpske,
Hrvatske, Makedonije do Crne Gore…I podvlači prezadovoljan kako je
„postignut nivo sloge sa predstavnicima Srba u regionu kakve nije bilo
decenijama“. Uz njega je sa „Srbima iz regiona“ i predsjednica Vlade Srbije
Ana Brnabić. Dodik egzaltirano daje do znanja svima da je „Republika Srpska
sinonim za slobodu, a Srbija za naš život, tako se ponašamo i želimo da
legalizujemo takav pristup…“ Predsjednik Vučić se i ovom prilikom kune u
Dejton, pa tako i neupitnu BiH, a samo koji dan prije ministar spoljnih poslova
Dačić javno izjavljuje kako im je „Republika Srpska važnija od Kosova“.
Premijerka Brnabić otvara vizije i dalje, glatko povezujući Kosovo i BiH još
znakovitijom izjavom: „Očigledno su granice na stolu i sada imamo da za neke
(Kosovo i Albanija) mogu da budu, a za Republiku Srpsku ne mogu…“ Je li to
Kosova radi ili Srbije, dilema je. Koji dan kasnije, u Banjaluci, premijerki se
uručuje visoki orden RS-a, svojevremeno uručen i Karadžiću, Mladiću i
sličnima.
Provokacija je bila inspirisana glasinama o ukidanju granica između
Albanije i Kosova. Čula se čak i vijest o „proširenju“ ovog scenarija i na
Makedoniju, vjerovatno i na Crnu Goru. U Makedoniji je jedva splasnula panika
povodom prijetnje tamošnje albanske stranke Besa od čijih nekoliko glasova
ovise ishodi glasanja u Sobranju, da neće glasati za ratifikaciju dogovora
Skoplja i Atine o promjeni imena Makedonije i ulasku u NATO ako u Ustav ne
uđe formulacija o državotvornosti Albanaca u Makedoniji. Dobili su ne baš
„državotvornost“, ali jesu u obećanoj promjeni da u Ustav ulaze kao „svi narodi
koji žive u Makedoniji“. Ipak, još je važnija formulacija po kojoj se Makedonija
graniči sa „državom Kosovo“. Veliki poen za Kosovo ali i Albance cijelog
regiona.
„Kosovsko pitanje“ potresa i Crnu Goru. Tamošnji odnos vlasti i opozicije
krajnje je krhak, a uticaj Albanaca posebno na jugu zemlje odavno dobro
utvrđen. Za Bosnu i Hercegovinu bi, krajnje opasno bilo svako otvaranje granica
u regionu, a glasovi u vezi sa time nisu baš slabašni. Hrvatska ne dovršava
identifikaciju ganice sa de facto svim susjedima, ali etnička izborna
„teritorijalizacija“ kao uvod u radikalnije ideje o promjeni teritorija kuca na
vrata. O tome je Čović sigurno kao viđeni gost RS-a čavrljao u Banjaluci sa
Dodikom, gdje je lider HDZBiH ne po prvi put bio dragi gost na proslavi 9.
januara, dana „državnosti“ entiteta koji – nije država. Što bi kazala Jadranka
Kosor, bivša premijerka Hrvatske, „niko ga zbog toga neće proglasiti personom
non grata“. Ko čuva dignitet, čuva.
Pomenuto je već ovdje da je ukupna destabilizacija situacije na prostoru u
krvi rasturene Jugoslavije, sve do nastavka te destrukcije evo i u pojedinim
novonastalim državama, jedna od poluga za dostizanje krajnjeg cilja Vučića i
Haradinaja. Ovog prvog da potpuno onemogući konačno priznanje Kosova uz
nastavak puta ka EU. A ovog drugog da po svaku cijenu, koliko danas bude
međunarodno priznat, makar se i ne približio Evropi u dogledno vrijeme.
Nažalost, niko istinski moćan sa strane u svemu ovome ne pokazuje dovoljno
volje i energije da prekine ovu opasnu igrariju. Naivno bi bilo vjerovati da je to
tako zato što se ne može. Više sluti na onu goru varijantu – možda opet treba
„otvoriti“ Balkan kao nedovršenu priču. Svakako se, eno, Bliski istok „zatvara“.
Ako je tako, ne čudi proizvodnja animoziteta, mržnje i straha. Tako to ide.
Ostalo je poznato, ako ne bude nekoga ko će to spriječiti. Za sada se još može,
ali šansa neće dugo biti na stolu.
