Harun Nuhanović Kosovo
Autor je magistar međunarodnih odnosa i aktivista nevladinih organizacija. Polja istraživanja kojima se bavi su međunarodni odnosi, diplomatija, vanjska politika, Bliski Istok, izraelsko-palestinski sukob.
PISjournal – Prije dva mjeseca sam se prijavio na projekat „Regional Youth Partnership“ ne sluteći da ću biti jedan od dva kandidata iz BiH čija će aplikacija, nakon obavljenog intervjua, biti prihvaćena. Ništa u ovoj priči ne bi bilo čudno da se ne radi o Kosovu, mjestu gdje sam trebao otići.
S obzirom da se radi o projektu koji ima zacrtane rokove, užurbano sam krenuo sa apliciranjem za vizu. Ni manje ni više, morao sam aplicirati u Sjevernoj Makedoniji. Pogađate! Kosovo nema svoju ambasadu u Sarajevu jer Bosna i Hercegovina nije priznala Kosovo.
Da ponovimo, jer kažu da je ponavljanje majka znanja. Predstavnici iz reda srpskog naroda u Parlamentu BiH nisu ratificirali sporazum koji je ratificirala čak i Srbija. Tako sa srbijanskim papirima, odnosnosrbijanskom ličnom kartom, možete ući na Kosovo. Sa druge strane bh. građani moraju da apliciraju za vizu ako misle ići čak i u posjetu svojoj porodici na Kosovo.
„Crvene“ linije
Međutim, u ovom tekstu se neću baviti ovim apsurdom kojeg živimo u BiH. Nešto drugo mi je zaokupiralo misli od intervjua kojeg sam prošao prilikom selekcije za navedeni projekat sa početka teksta.
Kao i svaki intervju, počinje se sa predstavljanjem. Ko ste? Kakvo obrazovanje imate? Gdje i kakvo iskustvo ste stekli? I tako na pola intervjua me zatiče jedno pitanje, koje iskreno nisam ni očekivao.
„How do you consider status of Kosovo in Western Balkans?“ Ili u prevodu na bosanski: „Šta mislite o statusu Kosova na Zapadnom Balkanu?“
Prvo sam zastao, pokušavajući u glavi da nađem neki drugi prevod za riječ statusna bosanskom jeziku. Nakon poluminutne šutnje, pitao sam da mi se pojasni kako šta mislim o statusu Kosova. Nakon pojašnjenja, koje nije bilo direktno tako da me se otvoreno pita priznaješ li Kosovo kao državu, dao sam odgovor u skladu sa pitanjem. Odmjereno. Indirektno govoreći šta mislim o tom pitanju.
Zar mislite da bih bio jedan od dva kandidata čije aplikacije su prihvaćene, da sam dao neki drugi odgovor!?
Nakon priprema i dobijanja vize krećem na put. Poalzak je iz Sarajeva. S obzirom da BiH nije priznala Kosovo, tako nema ni avio-linije koja bi povezala dvije prijestolnice. Nakon cjelodnevnog puta, i pređenih preko 1200km vazdušne linije stižem u Prištinu. Već u ponedjeljak sam došao na radno mjesto gdje ću raditi istraživački rad u naredna tri mjeseca.
Prve radne sate u Kosovskom centru za sigurnosne studije (KCSS) proveo sam na sastanku sa istom osobom sa kojom sam imao intervju. Na tom sastanku sam se još jednom uvjerio koliko mi u BiH griješimo što nemamo crvenih linija preko kojih se ne smije preći. A radi se samo o jednom Centru koji ima status nevladine organizacije na Kosovu.
Naime, podcrtano mi je da ne smije biti nikakvog pominjanja Kosova i Metohije u istoj rečenici. Također, zvjezdice pored imena Kosova ne smije biti. Ove stvari nisu dopuštene u KCSS. Isto ovo je rečeno i kolegici iz Srbije koja je došla prije mene u ovaj Centar da radi istraživanje.
Lekcija za BiH?
Nakon ovog iskustva sa KCSS, postavio sam sebi pitanje da li sam igdje čuo ili svjedočio nešto slično kod nas u BiH.
Odgovor je bio NE.
Sjetio sam se kako je predsjednik manjeg bh. entiteta, Milorad Dodik, na sastanku u Konjicu opsovao genocid. Samo je Kemal Ademović, iz Naroda i Pravde (NiP), napustio sastanak. Također, ministar odbrane, Zukan Helez iz Socijaldemokratske stranke (SDP), bio je spreman da se čak i fizički obračuna nakon ovih riječi Dodika. Međutim, premijer i predsjednik SDP-a Nemin Nikšić je smirio situaciju nakon čega je sastanak nastavljen.
Dodikovo negiranje genocida i uvrede, poput onih kako „hodža arlauče“, su postale nešto normalno na šta se više ni ne reaguje. Međutim, prelazak crvenih linija, poput negiranja genocida i uvread na račun Bošnjaka, ne smije proći nekažnjeno. Efektivan način da se kazne oni koji negiraju genocid ali i postojanje naše države mora se pronaći. Bilo ekonomski ili politički. Ili na neki treći.
Nije situacija ni u NGO sektoru ništa bolja. Koliko se seminara, treninga, političkih akademija i drugih događaja organizira a da na njima prisustvuju negatori genocida i države BiH. I onda brane svoje stavove ubjeđujući nas da smo kao na krivoj strani. I sutra će takvi ljudi doći u poziciju moći da odlučuju o našim životima.
Sjećam se da sam tokom fakultetskih dana bio učesnik seminara koji je okupio mlade iz tri etničke grupe i dva bh. entiteta. Nakon prvog okupljanja u Sarajevu, tri studentice iz Banja Luke se nisu više pojavljivale. Preostala studentica iz bh. entiteta RS je redovno dolazila na okupljanja odnosno predavanja koja su organizirana, diskutujući čak i o „škakljivim“ temama bez ikakvih tenzija i protivljenja.
Da mlađi političari u BiH,poput Draška Stanivukovića, su radikalniji i žešći od svojih prethodnika govori nam činjenica kako se mogu pronaći slike gradonačelnika Banja Luke kada pozira sa četničkom zastavom. A taj isti gradonačelnik je prisustvovao seminarima u svojim mlađim danima bezbeli u organizaciji i međunarodnih nevladinih organizacija.
Ne otvaranje ovih teških tema sa mladima na seminarima i sličnim događajima, gdje se otvoreno trebaju stigmatizirati i gurati u stranu oni koji su negatori genocida,samo produbljuje stanje na terenu. Što se može vidjeti na primjeru Stanivukovića. Zar se ne bi isto desilo sa holokaustom da Jevreji nisu na negiranje zločina odgovarali još jače i adekvatnije, stavljajući na stub srama negatore holokausta!
Bilo da se djeluje politički ili kroz nevladin sektor, crvene linije moraju postojati. Svako njihovo prelaženje treba da ima efektivnu posljedicu za one sa druge strane. Ne treba da se bojimo reakcije drugih, pogotovo saveznika poput SAD, ako se borimo za BiH. Političke funkcije dolaze i prolaze.Ono što ostaje zapisano i što traje je kako i šta smo uradili za BiH.
Ekskluzivno PISjournal
