Foreign Policy je ekonomistima i ekspertima u pitanjima ekonomije postavio pitanje kakva će biti budućnost svijeta nakon virusa korona? Da li će nakon širenja korone i globalnih zdravstvenih troškova veliki troškovi pogoditi i ekonomiju, i da li ćemo svjedočiti drugačijem ekonomskom svijetu?

Joseph E. Stiglitz profesor ekonomije na Kolumbijskom sveučilištu i dobitnik Nobelove nagrade u sferi ekonomije 2001:

Potrebna nam je bolja ravnoteža između globalizacije i nacionalnog samopouzdanja. U globalnome svijetu granice nemaju nikakav značaj i zemlje koje se suoče sa unutrašnjom krizom mogu se obratiti drugim zemljama za obezbjeđivanje svojih potreba. Ali sada dok su zemlje nastojale pribaviti medicinsku opremu granice su odjednom postale važne. Kriza izazvana koronavirusom je pokazala da su još uvijek nacionalne države najautentičnija političko-ekonomska jedinica. Postkoronarni sistem treba s manje površnosti se fokusirati na činjenicu da ekonomska globalizacija prednjači u odnosu na političku. Dakle, zemlje trebaju ulagati napore u uspostavi bolje ravnoteže između polučivanja koristi iz globalizacije i nužnog stupnja samopouzdanja.

Robert J Shiller, professor na Sveučilištu u Yaleu i dobitnik Nobelove nagrade 2013:

Ozračje slično vremenu rata otvorilo je opciju za drugačije. Premda je ovdje neprijatelj virus, a nikakva vanjska sila,  ali je pandemija prouzročila ozračje slično ratnome u kojem su prihvatljive nenadane promjene.  U ratu se okupljaju ne narodi jedne zemlje, već narodi više različitih zemalja, jer su suočeni sa zajedničkim neprijateljem, kakav je virus. Stanovništvo naprednih zemalja će izražavati više saosjećanja sa siromašnim zemljama jer svi sudjeluju u jednom zajedničkom iskustvu. Svijet je iznenada postao manji i preplašeniji. Stoga postoji nada da će se oformiti nove institucije s ciljem sučeljavanja s ovom bolešću, te poduzeti efikasne mjere s ciljem odstranjivanja nejednakosti. Stoga što se svi nalazimo na jednome frontu imamo stimulans za formiranjem novih međunarodnih institucija, institucija koje će osigurati bolje mogućnosti zajedničkog preuzimanja rizika među zemljama.

Gita Gopinaht, ekspert MMF-a:

Najveći rizik je zloupotreba našega straha od strane političara. Širenje korone je pokazalo propusnost otvorenih granica. Kompanije koje pripadaju lancu globalnog osiguranja su pretrpjele rizik uzajamne povezanosti i velike gubitke usljed toga. Ove kompanije će u budućnosti pridavati veći značaj ovakvoj vrsti rizika, što će rezultirati lokalnim divovskim lancima, manje globalnim. Novonastala tržišta koja su usljed globalizacije uvijek bila pripravna za cirkulaciju kapitala će svjedočiti kontroli kapitala jer će te zemlje nastojati sačuvati sebe od destabilizirajućih snaga iznenadnog zaustavljanja ekonomskih tokova.

Ali stvarni rizik je taj da će okrenutost sebi ljudi i kompanija postati zamršenija od same globalizacije, kada pojedini političari zloupotrebljavaju strah od otvorenih granica. Oni mogu uvesti zaštitna ograničenja u transakcijama te pod izlikom brige za javno zdravlje ograničiti kretanja ljudi.

Carmen M Reinhart, professor međunarodnog kapitala na harvardskom sveučilištu:

Koronavirus je novi čavao zabijen u kovčeg globalizacije. Recesija prouzročena koronavirusom će biti duboka i duga. U lošim vremenima javljaju se zahtjevi za ograničavanjem transakcija i kapitala. Sumnje koje su postojale prije koronavirusa u pogledu sigurnosti međunarodnih putovanja i na nacionalnoj ravni, zabrinutost o samoodrživosti osnovnih roba ostat će i dalje, štaviše i nakon što se virus stavi pod kontrolu. Finansijska struktura će nas nakon korone možda vratiti u period prije globalizacije, ali će gubitci međunarodnog kapitala vrlo vjerovatno se uvećati još više.

Adam Posen, međunarodni ekonomski ekspert:

Pandemija će učiniti lošijim četiri ekonomske pozicije : stagnacija sekularizma; mali porast profita; odsustvo povrata kapitala privatnim ulagačima i smanjenje povrata novca. Ovaj će se problem usložniti jer će ljudi zbog širenja pandemije izbjegavati rizik. Također će se povećati procjep između bogatih zemalja ostatka svijeta.

A kao rezultat napora s ciljem sigurnosti i uvećanog rizika zemalja u razvoju nastavit će se prekomjerna potreba svijeta za američkim dolarima s ciljem finansijske sigurnosti. Premda će Ameriku manje privlačiti ulaganje kapitala, ali će se relativno pojačati zainteresiranost ostali zemalja svijeta prema ovoj zemlji.
Na koncu, ekonomski nacionalizam će svakodnevno primoravati zemlje da svoju ekonomiju vezuju za ostale zemlje svijeta.

Esward Prasad, professor biznis politike na Sveučilištu Cornell:

Svijet je više nego ikada uperio pogled u Centralne banke s ciljem izbavljenja. Dužnosnici Centralnih banaka koji su prepoznati kao suzdržljivi i konzervativni, pokazali su da u kriznim vremenima mogu djelovati dovitljivo, hrabro i kreativno. Čak i kada politički lideri nemju želje ni sklonosti da koordiniraju transgranične politike, ali centralne banke mogu djelovati koordinirano. Sada su Centralne banke za jedan dugoročniji period zauzele vodeću poziciju na prvoj liniji borbe sa ekonomskim i finansijskim krizama. Koliko njih će se nakon izbijanja koronavirusa pokajati zbog zbog ove nove odgovornosti i nesprovodivih očekivanja proisteklih iz ovoga.

Adam Tooze, professor povijesti i director Europskog instituta na Sveučilištu Kolumbija:

Normalna ekonomija se nikada neće povratiti. Ekonomske skučenosti su poremetile procjene. Mnoge zemlje proživljavaju najdublji i najrazorniji ekonomski šok. U nekim segmentima maloprodaje gdje trenutno vlada pritisakonline konkurencije privremeni prestanci rada će za mnoge značiti konačni prestanak. Mnoge prodavnice se neće ponovo otvoriti i zauvijek će prestati sa radom. Milioni radnika, sitnih djelatnika i njihove porodice suočavaju se s velikom tragedijom. Sve što prekid rada bude duži i ekonomski gubici će biti dublji, a oporavak će ići usporenim tokom.

Mjere bez presedana Centralnih banaka se ne mogu zanemariti. S ciljem sučeljavanja neki predlažu ekstremne opcije kao što je institucionalizirano neplaćanje mjenica. Ukoliko reakcije biznisa budu izbjegavanje rizika i borba za sigurnost, sve će to dodatno komplicirati snage stagnacije. Ukoliko generalni odgovor na prenatrpana dugovanja izazvana krizom bude njihovv otpisivanje problem će postati još gori.

Prema tome, logičnije je da efikasnije zemlje preuzmu liderstvo izlaska iz krize. Ali pitanje koje se postavlja jeste kakve konfiguracije treba biti taj lider i koje političke snage ga trebaju kontrolirati.

Laura D’Andrea Tyson, professor biznisa na Sveučilištu Kalifornia:

Pandemija i oporavak od nje će povećati digitalizaciju i automatizaciju poslovanja.

Promjene u potražnji od kojih su mnoge povećane zbog ekonomskih turbulencija izazvanih pandemijom će u budućnosti izazvati promjene structure unutrašnje bruto proizvodnje. Nastavit će se rast usluga u ekonomiji. Ali će opasti udio  usluga povezanih s fizičkim prisustvom osoba, u malim trgovinama, keterinzima, putovanjima, obrazovanju, zdravstvenim nadzorima, jer digitalizacija je ta koja proizvodi promjene i koja će usluge promjeniti u organizirane i prenosne usluge.

Nakon okončanja pandemije neće se obnoviti biznisi sa malim prihodima ili oni koji iziskuju usluge personala, napose kada se radi o malim poduzećima. Ali će se povećati potražnja za službenicima koji obavljaju usluge, kao što su policijske i vatrogasne snage, zdravstveno nadziranje, logistika, javni transport. To će značiti prilliku za neke nove poslove a na tragu toga će se pojačati pritisak na povećanje plaća i povlastica u ovim maloplaćenim segmentima.

Ekonomska recesija će dovesti do porasta zapošljavanja po ugovoru – na pola radnog vremena i do toga da će uposlenici imati po nekoliko šefova. Također će porasti potražnja za niskobudžetnim obrazovnim programima s ciljem sticanja obrazovnih vještina u novim poslovima. Također će porasti potreba za Wi fi-om i ostalim stukturama zbog iznenadne potrebe osoba da obavljaju posao s udaljenosti.

Kishore Mahbubani, Nacionalno sveučilište Singapour:

Amerika će središnje mjesto u procesu globalizacije ustupiti Kini jer je američki narod prestao vjerovati u globalizaciju i međunarodnu trgovinu. Trgovinski sporazumi sa ili bez Donalda Trumpa su ‘zatrovani’. Ali Kina nije izgubila vjeru u globalizaciju. Lideri ove zemlje veoma dobro znaju da je period uniženosti njihove zemlje od 1842 do 1949 bio plod kineskog zadovoljstva samom sobom i njenog uzaludnog pokušaja da se distancira od svijeta i obratno, da je kineski procvat u nekoliko posljednjih desetljeća rezultat njenog globalnog sudioništva.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime