PISjournal – Uprkos više od 700 dana izraelskih zločina protiv čovječnosti u Gazi, čini se da arapske države i dalje potajno razmatraju nastavak normalizacije odnosa s Tel Avivom.
Nedavno je generalni sekretar Arapske lige, Ahmad Aboul Gheit, nakon sastanka ministara vanjskih poslova u Kairu, istakao važnost uspostave nezavisne palestinske države. Ipak, njegov ton sugerisao je da postojeći sporazumi o normalizaciji s Izraelom nisu nužno dovedeni u pitanje, već da ostaju otvoreni za reinterpretaciju – umjesto odlučnog opoziva.
Do sada je šest arapskih zemalja formalno normalizovalo odnose s Izraelom: Egipat (1979), Jordan (1994), te UAE, Bahrein, Maroko i Sudan (2020). Međutim, brutalni rat u Gazi natjerao je arapske lidere na oprezniji pristup. Uprkos tome, službeni ton arapskih vlada ostaje blag – izostaje jasna osuda ili prekid diplomatskih odnosa. Istovremeno, sve više zapadnih zemalja javno kritikuje izraelsku ofanzivu, dok arapske vlade ostaju neodlučne. Postavlja se ključno pitanje: zašto arapske države i dalje teže normalizaciji s Izraelom?
Prisilna normalizacija kao geopolitička strategija
Dostupne analize ukazuju na to da Izrael, uz snažnu podršku Sjedinjenih Američkih Država, sprovodi strategiju prisilne normalizacije širom Bliskog istoka. Prema izvještaju Jurist Newsa, pod naslovom „Promjena moći na Bliskom istoku nakon 7. oktobra“, ovaj pritisak predstavlja pokušaj Tel Aviva da uspostavi hegemoniju i nametne novi regionalni poredak – takozvanu postkolonijalnu eru izraelske dominacije.
Tri lica normalizacije
Istraživač Mohammad Al-Manshawi u članku za Al Jazeeru navodi da izraelska strategija normalizacije obuhvata tri glavna modela:
1. Tajne diplomatske veze kroz zakulisne kanale
2. Javna saradnja bez formalne normalizacije
3. Potpuna i javna normalizacija
Prema Al-Manshawiju, izraelski političari danas teže upravo trećem modelu – potpunoj normalizaciji – i to s osjećajem euforije i bez obzira na brutalnost vojne kampanje u Gazi. Podstaknuti američkom podrškom i procijenjenim vakuumom regionalne moći, izraelski lideri žele iskoristiti trenutni haos kako bi preoblikovali geopolitičku sliku zapadne Azije.
Zašto arapske monarhije pristaju na normalizaciju?
I dok u Gazi traje brutalna vojna kampanja, mnogi arapski lideri tvrde da je normalizacija s Izraelom nužan korak za očuvanje regionalne stabilnosti i izbjegavanje većeg haosa. Međutim, time zanemaruju osnovna moralna pitanja. Oni sarađuju s akterom kojeg optužuju za teške zločine – u realnom vremenu, pred očima svijeta.
Zanimljivo je da su i brojne zapadne vlade, tradicionalni saveznici Izraela, osudile izraelske postupke, dok arapski lideri ostaju pasivni. Istovremeno, režimski mediji često koriste eufemistički rječnik – umjesto da govore o „normalizaciji s okupatorom“, koriste izraze poput „mirovni sporazumi“, „partnerstvo“ ili „zajednička sigurnost“. Time se zločini u Gazi predstavljaju kao „vojne operacije“, a diplomatski ustupci kao „zajednička saradnja“.
Psihološka desenzibilizacija i moralno opravdanje
Jedno moguće objašnjenje za ovu ravnodušnost arapskih vlada prema izraelskim zločinima nalazi se u psihologiji. Prema istraživanju objavljenom u časopisu Springer Nature, stalna izloženost nasilju bez mogućnosti konkretne akcije može dovesti do emocionalne otupjelosti – poznate kao desenzibilizacija. Ovo stanje može objasniti zašto arapski politički lideri danas djeluju apatično prema nasilju koje traje decenijama.
Dodatno, neki lideri pokušavaju moralno opravdati normalizaciju tvrdeći da takav angažman s Izraelom zapravo pomaže Palestincima – jer navodno ublažava okupaciju i sprečava dalje raseljavanje. Takvo obrazloženje prikazuje normalizaciju kao „manje zlo“ koje donosi stabilnost. Međutim, historijski dokazi – poput raspada Oslo sporazuma i nastavka izraelske kolonizacije Zapadne obale – ukazuju da je ovo uvjerenje neutemeljeno.
Izrael kao nepouzdan partner
Iskustva iz Sirije dodatno potvrđuju da izraelska vojna agresija nije ograničena ni sporazumima ni političkom promjenom. Izrael nastavlja sa zračnim udarima u Siriji čak i nakon pada režima Bashara al-Assada i uspostavljanja prozapadne administracije. Ovakvi potezi jasno pokazuju da se Tel Aviv ne osjeća obaveznim da poštuje dogovore, pa ni da pravi razliku između neprijateljskih i „partnerskih“ arapskih režima.
Jaz između javnosti i vlasti u arapskom svijetu
Uprkos propagandi koju šire državni mediji, arapsko javno mnijenje ostaje čvrsto protiv normalizacije. Prema anketi koju je prenijela Al Jazeera, čak 89% ispitanih Arapa protivi se priznanju Izraela. U Saudijskoj Arabiji, podrška normalizaciji pala je s 38% (2022) na 32% nakon početka rata, dok je u Maroku pala s 31% na samo 13%.
Ove brojke pokazuju koliko je projekat normalizacije zapravo krhak. Ukoliko dođe do političkih promjena u arapskim državama, javno protivljenje moglo bi dovesti do potpunog poništenja dosadašnjih sporazuma.
Ovisnost o SAD-u i klimava budućnost
Današnja normalizacija odnosa arapskih zemalja s Izraelom uglavnom se oslanja na ključni stub: nepokolebljivu podršku Sjedinjenih Američkih Država. No, u kontekstu rastuće konkurencije s Kinom, postoji realna mogućnost da Washington preusmjeri pažnju i resurse iz zapadne Azije u indo-pacifičku regiju. U tom slučaju, arapske države koje su se oslonile na američke sigurnosne garancije mogle bi ostati bez podrške – izložene i ranjive.
Paralelno, Izrael se suočava sa sve većom međunarodnom izolacijom, uključujući i kritike iz zapadnih zemalja poput Francuske i Španije. Postaje sve jasnije da zemlje koje su normalizovale odnose s Tel Avivom moraju preispitati: šta su zaista dobile zauzvrat?
Zaključak: Normalizacija bez temelja
Historijsko iskustvo pokazuje da izraelski lideri često koriste sporazume o normalizaciji kao instrument za traženje dodatnih ustupaka, bez istinske namjere da poštuju dogovoreno. U konačnici, postoji realna opasnost da će upravo ti sporazumi poslužiti kao izgovor za dublje miješanje u unutrašnje poslove arapskih zemalja.
Arapski lideri bi se tako mogli suočiti s dvostrukom krizom: gubitkom domaće podrške i izdajom od strane saveznika kojem su povjerili svoje strateške interese. U takvom nestabilnom i zapaljivom okruženju, proces normalizacije ostaje krhak, neodrživ i politički riskantan.
Ekskluzivno PISjournal
