PISjournal – Višedecenijski spor između turske vlade i Radničke partije Kurdistana (PKK) posljednjih je mjeseci doživio kontradiktornu promjenu: s jedne strane, oba aktera pokazuju volju za mir i kurdske milicije se razoružavaju, a s druge strane Turska i njeni saveznici u Damasku gomilaju snage na sjevernim granicama Sirije i usvajaju agresivniji diskurs.
Čini se da mirovni proces, koji je dobio novi zamah naredbom zatvorenog vođe PKK-a Abdullaha Ocalana za prekid vatre i relativno razoružanje na sjeveru Iraka, sada zapada u ćorsokak zbog međusobnih političkih i sigurnosnih zahtjeva koji mu djeluju kao minsko polje. Ovaj zastoj ne utiče samo na budućnost sirijskih i turskih Kurda, već i ugrožava već krhki mir na sjeveroistoku Sirije. U središtu ove oluje stoje Sirijske demokratske snage (SDF) s većinskim kurdskim stanovništvom, koje su s jedne strane pod pritiskom sporazuma od 10. marta o integraciji u sirijsku vojsku do kraja godine, a s druge strane su sve više ugrožene mogućom zajedničkom tursko-sirijskom vojnom operacijom.
Zastoj u pregovorima: Od simbolike mira do neostvarivih uslova
Simboličan čin snaga PKK-a u Iraku, spaljivanje oružja kao odgovor na Ocalanovu naredbu, brzo je zasjenjen širim zahtjevima rukovodstva grupe. Oni su postavili oslobađanje svog vođe koji je u turskom zatvoru od 1999. godine i ustavno učvršćivanje kurdskih prava u Turskoj kao primarni preduvjet za bilo kakav značajan napredak u mirovnom procesu. Međutim, turska vlada je odbacila ove uvjete i u osnovi ima drugačiji stav, negirajući da zanemaruje kurdska prava ili da su ustavne promjene neophodne.
Ipak, središnja tačka ove pat pozicije ne leži u planinama Qandil, već na sjeveroistoku Sirije. Ankara insistira na svom zahtjevu za potpuno razoružanje sirijskih Kurda, koje smatra ogrankom PKK-a, uključujući Jedinice narodne zaštite (YPG) kao jezgro SDF-a. Ovaj stav je u oštroj suprotnosti sa stavom Stranke demokratske unije (PYD), vodeće stranke koja upravlja sjeveroistočnom Sirijom, koja eksplicitno negira bilo kakve organizacijske veze s PKK-om i, posljedično, odbacuje razoružanje kao odgovor na Ocalanovu naredbu.
Turska eksplicitno smatra SDF i njihovo vojno krilo, Jedinice narodne zaštite (YPG), organizacijskim produžetkom PKK-a i smatra njihovo razoružanje preduvjetom za bilo kakav napredak.
S druge strane, nejasnoća oko toga da li se Ocalanova naredba uopće odnosi na sirijske Kurde, i, što je još kritičnije, da li bi sirijsko kurdsko rukovodstvo poslušalo takvu naredbu ako bi se to učinilo, dodatno je zakomplicirala situaciju. Nedvosmislen stav lidera PYD-a, koji odbacuju razoružanje, pokazuje da udaljenost između İmralija (ostrva gdje je Ocalan zatvoren) i Qamishlija (kao sjedišta vladavine sirijskih Kurda) nije ništa manja nego što se čini.Ovaj dvostruki zastoj, između Ankare i PKK-a, te između Ankare i SDF-a, stvorio je prostor u kojem jezik diplomatije postepeno ustupa mjesto jeziku vojne prijetnje.
Sat otkucava za suočavanje
Sporazum od 10. marta 2024. godine između komandanta SDF-a Mazlouma Abdija i privremenog sirijskog predsjednika Ahmada al-Sharaa, poznatijeg po svom ratnom nadimku Abu Mohammad al-Jolani, o integraciji kurdskih milicija u novu sirijsku vojnu strukturu do kraja tekuće godine postao je ključni, iako krhak, faktor u ovoj dinamici.
Kako se rok bliži, znakovi pokazuju da se strane sporazuma distanciraju od duha sporazuma. Turski zvaničnici su jasno stavili do znanja da ne mogu prihvatiti imenovanje komandanata YPG-a za oficire sirijske vojske i insistiraju da se SDF pridruži vojsci u odvojenim jedinicama. To je suprotno zahtjevu SDF-a za održavanjem određenog stepena strukturne kohezije.
Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan nedavno je na sastanku u Dohi izrazio sumnju u nesmetano odvijanje planova integracije, dodajući: „YPG, pod okriljem borbe protiv ISIS-a, proširio se na ogromno područje i sada okupira zemlju, kao i prirodne resurse. Trenutno je jedno od neriješenih pitanja u tom pogledu hoće li postići dogovor s novom [sirijskom] vladom.“ Ukazujući na sporazum od 10. marta, Fidan je rekao da do sada ova grupa, koju je Ankara stavila na crnu listu terorističkih grupa, nije poduzela nikakve konkretne korake.
Istovremeno, terenski izvještaji iz sjeverne Sirije ukazuju na kretanje velikih turskih vojnih konvoja, koji se sastoje od desetina oklopnih vozila i stotina vojnika, u područja pod njihovom kontrolom u Afrinu, Tal Abyadu i sjevernom Alepu. Iako ovi pokreti trenutno mogu imati demonstrativnu svrhu, oni nesumnjivo šalju poruku upozorenja Kurdima i njihovim međunarodnim podržavaocima. Posljednjih dana, turski provladini mediji, uključujući novine Türkiye i Sabah, eksplicitno su upozorili da će, ako se sporazum od 10. marta ne provede, Damask, uz podršku Ankare, pokrenuti vojnu operaciju.
Hilal Kaplan, kolumnista lista Sabah i ključna provladina ličnost, 10. decembra je tvrdio da događaji duž iračko-sirijskog koridora pogoršavaju, umjesto da ublažavaju, sigurnosne zabrinutosti Turske. Dok je Ankara oprezno nastavila mirovni proces, Kaplan je ustvrdio da PKK i SDF nisu poduzeli nikakve korake za smirivanje tenzija. Opisao je unutrašnje aktere unutar kurdskog pokreta, od jedinica SDF-a na terenu do rukovodstva PKK-a u iračkim planinama Qandil, kao signale koji potkopavaju izglede za pregovarački ishod. Kaplan je tvrdio da se približava odlučujući trenutak, gdje će se ovi akteri ili uskladiti s Ocalanovim direktivama ili će se proces ponovo rasplesti. Izjavio je da će budućnost mirovnog procesa u Siriji biti određena, a pitanje je sada hoće li se ta granica povući mirno ili nasiljem.
Slično tome, Hande Fırat, novinarka lista Hürriyet, pozivajući se na sigurnosne izvore, opisala je da vrijeme ističe i iznijela čvrste zahtjeve Ankare na sljedeći način: uklanjanje komandnih struktura povezanih s PKK-om duž granica i uskraćivanje bilo kakvog autonomnog statusa sirijskim Kurdima.
Suočeni s ovom rastućom prijetnjom, SDF nastoji ojačati svoju vojnu i političku poziciju kroz intrigantnu strategiju: masovno regrutiranje bivšeg sirijskog vojnog osoblja.Prema detaljnom izvještaju portala Enab Baladi, preko 4.500 bivših pripadnika vojske i lojalista Bashara al-Assada, posebno u strateškim regijama poput naftnih polja Al-Omar i Koniko u Raqqi i Hasaki, pridružilo se SDF-u.
Evo dva motiva koji stoje iza regrutacije:
Jačanje borbenih sposobnosti : Iskustvo i stručnost ovih snaga koriste se za jačanje spremnosti protiv potencijalnih prijetnji od Turske i sirijske vlade. Izvještaji pokazuju da broj pripadnika milicije SDF-a sada dostiže približno 100.000, što im pruža značajan operativni kapacitet za suočavanje s prijetnjama turskih snaga i nove sirijske vojske.
Jačanje pregovaračke pozicije : Ovaj potez šalje političku poruku Damasku da SDF može reorganizirati bivše mreže moći unutar svojih područja kontrole. Ove novointegrirane snage djeluju kao adut u pregovorima o budućoj strukturi moći na sjeveroistoku Sirije. Cilj je izvršiti pritisak na Damask da prihvati formulu koja zadržava određeni stepen administrativne i sigurnosne autonomije za Kurde.
Ipak, ova strategija ne prolazi bez tenzija. Velika razlika u platama (novi oficiri primali su do 1.000 dolara mjesečno, dok su stariji oficiri primali samo oko 150 dolara) izazvala je unutrašnje nezadovoljstvo, čak dovodeći do prebjega nekih starijih oficira.Sve ovo ima jedno za reći: mirovni proces je na klimavim temeljima.
Uloga stranih aktera: Washington, Moskva i Tel Aviv
Stav ključnih međunarodnih aktera je dvosmislen, ali utjecajan. S jedne strane, čini se da Erdogan testira toleranciju Trumpa. Turski zvaničnici tvrde da Washington razumije značaj saradnje s Ankarom za regionalnu stabilnost i da će se na kraju puta pomiriti s raspuštanjem SDF-a kao nezavisne strukture.
Čak optužuju Izrael da ohrabruje SDF da se odupre turskom pritisku u pokušaju da poremeti proces razoružanja. Zapažanja takvih analitičara sugeriraju da SDF mjesecima radi na pripremi odbrane, uključujući kopanje tunela, demonstrirajući nepovjerenje u pregovore i spremnost za sukob.
Odluke Ankare nisu isključivo pod utjecajem regionalnih proračuna. Unutrašnja ekonomska kriza u Turskoj, obilježena vrtoglavom inflacijom i padom lire, izvršila je ogroman politički pritisak na Erdoganovu vladu. Nedavna anketa provladinog instituta GENAR otkriva da preko 65 posto javnosti ili “ne vjeruje” ili “uopće nema povjerenja” u vladino ekonomsko upravljanje, pri čemu većina očekuje pogoršanje uvjeta.
U ovakvoj klimi, Erdogan, koji ima iskustva u iskorištavanju nacionalne sigurnosti i kurdskog pitanja za mobilizaciju svoje biračke baze, mogao bi biti u iskušenju da se okrene tvrdokornom diskursu o sigurnosti i ograničenim vojnim operacijama u Siriji. To bi skrenulo pažnju javnosti s ekonomskih poteškoća. Takav potez pruža dodatni politički podsticaj da se skupi i mukotrpni mirovni proces zaobiđe u korist razmetanja vojnom moći.
S druge strane, uloga Rusije kao podržavaoca prethodne sirijske vlade i aktera koji je održavao kontakte s Kurdima, kao i s izraelskim režimom koji teži podjeli Sirije, nije jasna. Izvještaji ukazuju na indirektnu koordinaciju Moskve i Washingtona oko regrutacije bivših vojnih snaga Sirije u SDF, što ukazuje na nastojanja da se osiguraju naftna polja i upravlja postepenom tranzicijom vlasti.
Zaključak: Mir ili rat?
Sklop događaja pokazuje da je mir između Turske i PKK-a krhak i da je njegova sudbina više nego ikad vezana za događaje na sjeveru Sirije. Vojne pripreme, zastoj u pregovorima, regrutacija novih snaga i turski pritisci kod kuće vode do zajedničkog rezultata: Ako se trenutna jednačina ne promijeni, sljedeći događaj se neće dogoditi za pregovaračkim stolom, već na bojnom polju.
Ekskluzivno PISjournal
