PISjournal – Ubrzane promjene međunarodnog sistema u protekloj deceniji, više nego ikada ranije, pred kreatore politika postavljaju jedno temeljno pitanje: imaju li dominantne sile sposobnost sagledati svijet koji se više ne kreće u skladu s njihovim željama i dizajnom?
Sjedinjene Američke Države, kao akter koji se nakon Hladnog rata smatrao arhitektom i garantom svjetskog poretka, danas se suočavaju s okruženjem u kojem su nekadašnja pravila izgubila svoju učinkovitost. Ipak, brojni pokazatelji upućuju na to da Washington i dalje pokušava odgovarati na „novi svijet“ instrumentima i pretpostavkama „starog svijeta“. Ova analiza predstavlja pokušaj objašnjenja tog kognitivnog jaza; jaza koji ne proizlazi iz nedostatka moći, već iz pogrešne percepcije stvarnosti.
Stvarnosti novog svjetskog poretka i kognitivni jaz američkih donosilaca odluka
Današnji svijet je drugačiji svijet. Moć je raspodijeljena asimetrično, regionalni akteri stekli su veću autonomiju, a instrumenti američkog uticaja, od sankcija do vojne intervencije, ne samo da više nemaju raniju učinkovitost, već često proizvode i suprotne učinke. Uprkos tome, američke institucije donošenja odluka i dalje su zarobljene u mentalnom okviru „neizbježnog globalnog liderstva“, okviru koji svaki oblik otpora ne tumači kao prirodan izraz ravnoteže snaga, već kao „devijaciju“, „prijetnju“ ili „nestabilnost“.
Stephen Walt u svojoj kritici američke vanjske politike ukazuje na ranu koju washingtonske elite već godinama radije ignoriraju: strukturnu nesposobnost Sjedinjenih Država da prihvate temeljne promjene međunarodnog sistema. Ključni problem, kako Walt objašnjava, nije raspad američke moći, već mentalno odbijanje prilagodbe novoj globalnoj stvarnosti. Washington i dalje gleda na svijet kroz naočale devedesetih godina, svijeta u kojem su Sjedinjene Države bile neprikosnovena sila, a ostali su ili morali slijediti ili snositi posljedice.
Pogrešne procjene američkih donosilaca odluka u razumijevanju međunarodnog sistema
Jedna od ključnih tačaka kritike američke vanjske politike jeste predimenzioniranje prijetnji. Američka vanjska politika sistematski prikazuje suparnike opasnijima nego što jesu, bilo da je riječ o Kini, Rusiji, Iranu ili čak nedržavnim akterima. Takvo pretjerivanje oblikuje prostor odlučivanja na način da se diplomatske opcije unaprijed diskreditiraju, dok se vojna rješenja ili politika maksimalnog pritiska predstavljaju kao jedina „realistična“ opcija. Rezultat je začarani krug akcije i reakcije koji smanjuje sigurnost, umjesto da je povećava.
Drugi problem jeste pretjerano oslanjanje na tvrdu moć. Washington i dalje djeluje na osnovu pretpostavke da vojna i ekonomska moć, ako se primijeni u dovoljnoj mjeri, može slomiti političku volju drugih. Iskustva Afganistana, Iraka, Libije, pa čak i Ukrajine, pokazala su da je ta pretpostavka prije iluzija nego strategija. Vojna moć može oslabiti države, ali rijetko može nametnuti politički poredak poželjan za Sjedinjene Države. Ono što se često zanemaruje jeste činjenica da snažan vanjski pritisak obično jača unutrašnje radikalne snage i zatvara prostor za kompromis.
Još jedna važna tačka u Waltovoj analizi jeste zanemarivanje legitimnih interesa drugih država. Washington često vlastite interese definira kao univerzalne i moralne, dok sigurnosne ili identitetske zahtjeve drugih aktera smatra nelegitimnima ili proizvodom propagande. Takav pristup ne samo da dovodi do pogrešnih procjena, već i potkopava međunarodni legitimitet Sjedinjenih Država. Kada se međunarodna pravila primjenjuju selektivno, a svjetski poredak služi isključivo očuvanju nadmoći jedne sile, prirodno je da se ostali akteri okreću alternativnim, pa i konfrontacijskim putevima.
Prema Stephenu Waltu, ova strateška sljepoća ima opasne posljedice. Prvo, materijalni i ljudski troškovi za same Sjedinjene Države i njihove saveznike rastu. Drugo, produbljuje se jaz između SAD-a i njihovih evropskih partnera, jer Evropa sve više plaća cijenu odluka u čijem oblikovanju nije imala presudnu ulogu. Treće, međunarodni sistem se kreće prema hroničnoj nestabilnosti, u kojoj jasna pravila ustupaju mjesto sili, prijetnjama i ad hoc politikama.
Ako Sjedinjene Američke Države ne budu u stanju prihvatiti činjenicu da je era neprikosnovene hegemonije završena, neće samo izgubiti sposobnost upravljanja globalnim rivalstvima, već će i same postati jedan od glavnih izvora haosa. Povratak realističnoj diplomatiji, ravnoteži snaga, poštivanju ograničenja moći i prihvatanju međunarodnog pluralizma nije znak slabosti, već uslov opstanka u novom poretku. Sagledavanje svijeta „onakvim kakav jeste“ prvi je korak ka sprečavanju toga da Washington nastavi voditi ratove u kojima je pobjeda unaprijed nemoguća.
Zaključak
Ono što danas više nego ikada oblikuje američku vanjsku politiku nije pojava novih konkurenata, već insistiranje na zastarjelim narativima o liderstvu i izuzetnosti. Multipolarni svijet nije nužno antiamerički, ali se opire nametanju jednostrane volje. Skupa iskustva protekle dvije decenije pokazala su da se trajna sigurnost ne postiže putem maksimalnog pritiska, već kroz prilagodbu stvarnim ravnotežama moći.
Ako Washington ne uspije napraviti razliku između posjedovanja moći i njenog razumnog korištenja, njegov jaz sa globalnom stvarnošću svakim će danom postajati sve veći. U takvim okolnostima, preispitivanje američke uloge nije moralni luksuz, već strateška nužnost kako bi se spriječilo dalje slabljenje uticaja, legitimiteta i stabilnosti međunarodnog sistema.
Ekskluzivno PISjournal
