Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Nakon raspada Sovjetskog Saveza i kraja tzv. hladnog rata koji simbolizira pad Berlinskog zida, disolucija Varšavskog pakta, povlačenje Crvene armije iz Istočne Njemačke i drugih država istočne Evrope, kako navodi američki historičar, Seth Jacobs, komandant američkih snaga u Evropi, John Rogers Galvin izjavio je za CNN da “ne zna koju liniju treba da brani”.
Bilo je to vrijeme rađanja novog svjetskog poretka koji su pompezno najavljivali trijumfalisti američke akademske zajednice, Francis Fukuyama, koji je proglasio kraj povijesti i dominaciju liberalne demokratije i tržišnog kapitalizma, s jedne, i Samuel Huntington, pesimistični skeptik orijentalističkih pogleda, koji je poimanje Islama usvojio od Bernarda Lewisa, Jevrejskog britanskog orijentaliste sa Univerziteta Princeton. Huntington je najavio sukob civilizacija na kulturološkoj i vjerskoj osnovi i podjelu svijeta na više sukobljenih civilizacijskih sfera. Teorije ove dvojice američkih akademika postale su epicentar globalnog političkog diskursa i akademskih rasprava na većini univerziteta u svijetu. Danas bi ih nova kibernetička generacija Z (zoomers) nazvala viralnim.
Jedno od centralnih pitanja u to vrijeme odnosilo se na budućnost sjevernoatlantskog saveza (NATO). Jacobs navodi kako se na Univerzitetu u Čikagu, gdje je slušao predavanja profesora Johna Mearsheimera, vodila žustra rasprava o tome da li NATO ima budućnost s obzirom na činjenicu da je opasnost koja je prijetila od Sovjetskog Saveza nestala. Rusija je postala eldorado za ekonomske oligarhe a američka politika ju je tretirala kao neku vrstu ekonomskog plijena, nastojeći da iskoristi njene resurse, pomažući u privatizaciji ruske ekonomije. NATO je formiran 4. aprila 1949. i to sa jednim osnovnim ciljem, da zaštiti Evropu i SAD (zapadnu sferu tzv. slobodnog svijeta) od sovjetske komunističke sigurnosne prijetnje.
Ima jedna simpatična anegdota o razlozima formiranja NATO-a. Naime, nekoliko godina nakon uspostave saveza, upitan koji je cilj nove odbrambene alijanse, ako su Amerikanci i Sovjeti (Rusi) kao saveznici zajedno pobijedili Hitlerov nacistički Treći Rajh, prvi generalni sekretar NATO-a, britanski oficir i diplomat Lord Hastings Ismay, je kazao da je svrha saveza “to keep the Russians out, the Americans in, and the Germans down” (da Ruse drži izvan, Amerikance unutra a Nijemce pod nogama, ili blaže rečeno, pod kontrolom i na oku). Drugim riječima, Lord Ismay želio je reći da je cilj saveza sprečavanje sovjetske ekspanzije, osiguravanje američkog ostanka u Evropi i nadzor Njemačke da se ne ne bi ponovio scenarij koji se desio u Vajmarskoj republici (Njemačkoj) nakon Prvog svjetskog rata (uspon nacizma).
Budući je ta prijetnja nestala bilo je legitimno postaviti pitanje da li će države članice NATO-a raskinuti svoje odbrambeno kolektivno partnerstvo. Profesor Mearsheimer, akademik s vojnim i obavještajnim iskustvom iz američkog ratnog zrakoplovstva, je predvidio da se NATO neće raspasti. On je tada kazao da će se NATO održati vjerovatno još neko vrijeme. Mearsheimer je bio u pravu, jer više od tri decenije nakon završetka hladnog rata NATO još uvijek postoji iako je postao anahroni i birokratizirani vojni savez koji više liči na neku političku instituciju nego na efikasnu vojnu multilateralnu organizaciju.
Jacobs smatra da je washingtonska opsesija i fokus na Evropu i ogromna finansijska sredstva koja Amerikanci sve vrijeme izdvajaju na njegovo održanje postao jedan neisplativi, tromi i nefunkcionalni instrument za rasipanje novca i relikt hladnog rata koji je trebalo davno ugasiti, jer guta puno novca a odvlači pažnju od stvarnih sigurnosnih izazova s kojim se Sjedinjene Države danas suočavaju. Mersheimer, okorjeli realist, nije imao tolerancije i razumijevanja za agresivni američki internacionalizam i liberalni intrvencionizam koji je obilježio i oblikovao zapadnu vanjsku politiku i statecraft u vrijeme predsjedničkih mandata Clintona, Busha i Obame. NATO je nekad, kao antisovjetski blok, možda i imao smisla.
Međjutim, kao nejasno definisani i narastajući klub ideoloških država istomišljenika odavno je izgubio svoju pravu svrhu i smisao. Mearsheimer ga je nazvao ne samo blesavom već i opasnom edikcijom. Prema načelima teorije realizma u međunarodnim odnosima, kad jedna velika sila počne zadirati u sferu uticaja druge, rezultat je gotovo uvijek isti, rizik izazivanja novog sukoba. Mearsheimer insistira da je to slučaj i sa NATO-ovim širenjem prema istoku. Mantra koju su zvaničnici Sjedinjenih Država i njihovi evropski saveznici ponavljali o tome kako nemaju nikakve neprijateljske namjere prema Rusiji, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu nije bila dovoljna utjeha.
Širenje NATO-a ka istoku Moskva je shvatila kao zadiranje u sferu ruskog uticaja (Russian near abroad) i kao egzistencijalnu prijetnju Rusiji. Putin je zato odgovorio nasilno, prvo aneksijom Krima 2014., a zatim invazijom Ukrajine februara, 2022. Dok je većina zapadnih posmatrača osuđivala Putinovo otvoreno kršenje međunarodnog prava, Mearsheimer je za rusku invaziju Ukrajine optužio politiku NATO-a. Ovaj vodeći teoretičar realizma u međunarodnim odnosima lidere NATO-a smatra odgovornim zato što nisu prepoznali da će njihova namjera i pokušaj da neke susjedne zemlje Rusije inkorporiraju u svoj savez, izazvati rat.
Mearsheimer tvrdi da Putin radi samo ono što bi bilo koji američki predsjednik učinio ako bi, recimo, Iran formirao vojni savez i pozvao Meksiko i Kanadu da se pridruže tom savezu. U jednom svom eseju objavljenom u listu The Economist, prije nekoliko godina, a kasnije je to potvrdio i u intervjuu za New Yorker, Mearsheimer je eksplicitno osudio NATO zbog naivnosti i pozvao na pragmatično rješenje krize koje bi Ukrajinu sačuvalo kao neutralnu zemlju, prepuštajući suverenitet nad Krimom i regijom Donbas (Luhansk i Donieck) na istoku Ukrajine, Rusiji.
Iako Mearsheimerovi kritičari ovom teoretičaru prigovaraju i pripisuju moralni relativizam, što svakako stoji budući je ruska invazija Ukrajine u suprotnosti sa međunarodnim pravom, Mearsheimer je u pravu glede upitne posthladnoratovske svrsishodnosti NATO-a budući da ovaj multilateralni odbrambeni savez više ne služi koherentnoj svrsi zbog koje je formiran. Razlog za ovu tvrdnju je činjenica da glavni geopolitički izazov američkoj prevlasti u 21. stoljeću više ne dolazi od Rusije. Rusija za 4 godine nije uspjela zauzeti više od četvrtine ukrajinske teritorije.
Prema tome, za Amerikance je to bio signal da zaključe da Rusija više nije opasnost ni za SAD, ni za NATO, iako Evropljani imaju drugačiji stav. Glavni sigurnosni izazov Sjedinjenim Državama može jedino doći od Kine. Naravno, Kina ne smatra da su takve sumnje tačne ili opravdane jer se njena politika ne zasniva na težnji da uspostavi globalnu hegemoniju, već želi sarađivati s ostatkom svijeta u okviru principa UN-a. Realisti, uključujući Mearsheimera, drže da se Amerika mora fokusirati na Kinu a svoje prisustvo u Evropi i Perzijskom zaljevu treba reducirati i prema tim neuralgičnim tačkama primijeniti strategiju poznatu kao offshore balancing (održavanje ravnoteže sile u korist SAD-a sa distance).
Rusija možda još uvijek ima šansu da obnovi svoj status velike sile (great power) djelujući u cilju zaštite svojih interesa na različitim tačkama u svijetu. Međutim, geopolitički analitičari popit Georgea Friedmana smatraju da je ekonomija Rusije prilično mala i jednodimenzionalna jer se oslanja uglavnom na energetski sektor, rude i minerale, žito i vojnu industriju. Osim toga, stanovništvo Rusije se smanjuje, a procenat starih se povećava. Ruska vojna tehnologija prilično je anahrona a vojna doktrina zastarjela, smatraju kričari Rusije koja ima aspiracije da obnovi status supersile koji je imao SSSR.
Iako se u Evropi u novije vrijeme, posebno u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Baltičkim zemljama, pali crveni alarm i upozorava da bi Rusija mogla pregaziti Evropu, takva upozorenja nemaju stvarnog uporišta u realnosti. Rusija tvrdi da nema ni namjeru, ni želju, ali nema ni kapacitet da bi mogla pregaziti Evropu. Sovjetski Savez jeste bio prijetnja Evropi, i vojna i ideološka. Rusija to nije. Pored toga, države EU-a imaju 500 miliona ljudi, Rusija ima manje od 150 miliona.
GDP zemalja EU-a je višestruko veći u poređenju s ruskim. Velika Britanija i Francuska, koja namjerava Evropi pružiti svoj nuklearni kišobran, imaju dovoljno nuklearnih glava da unište sve populacijske centre u Rusiji, bez obzira na manji broj i na veličinu ruske teritorije, u slučaju eventualne nuklearne prijetnje (kapacitet uzvratnog udara). Prema tome, Evropa ima efikasno sredstvo vojnog odvraćanja u slučaju eventualne ruske opasnosti. Evropa je dovoljno bogata i velika da joj uopće nije potrebna Amerika da je brani od Rusije. Zato ne treba dizati paniku kad Trumpova administracija insistira na povlačenju dijela snaga iz Evrope ili kad inisistra da Evropa mora sama snosti troškove svoje odbrane i sigurnosti i dakako transatlanskog partnerstva s Amerikom, Kanadom i Velikom Britanijom.
Analitičar Alistair Crooke, bivši britanski diplomata, obavještajac i savjetnik za vanjsku politiku Haviera Solane, nekadašnjeg šefa NATO-a, smatra da NATO predstavlja jednu veliku birokratsku mašinu koja zapošljava veliki broj ljudi koji su iz vlastitih interesa zainteresovani za njegovo očuvanje. Priroda birokratije je da se širi a nijedan projekt se ne raspušta dobrovoljno.
Međutim, glavni razlog dugovječnosti NATO-a, tri decenije nakon što je njegova stvarna svrha prestala postojati, je činjenica da Amerikanci, američka duboka država ili permanentni vojnopolitički i obavještajni establišment naprosto nije uspio prevazići zablude koje su prevladavale u posthladnoratovskom periodu od dvije decenije. Radi se o periodu američke globalne supremacije koji je neokonzervativni kolumnist Charles Krauthammer nazvao unipolarnim trenutkom. Američki establišment je naprosto opijen tim periodom dominacije nakon završetka hladnog rata, kad se činilo da više nijedna sila ne može ugroziti sigurnost Sjedinjenih Država.
Opijeni trijumfalizmom, kreatori politike u Washingtonu vjerovali su da moraju iskoristiti taj momentum za širenje i jačanje do tada nezabilježene ekonomske, vojne, diplomatske i geopolitičke nadmoći, kako bi preoblikovali svijet po američkoj volji. Upravo u tom konekstu treba razumjevati njihov odnos prema NATO-u kao idealnom instrumentu za postizanje američke hiperliberalne demokratske hegemonije i supremacije ne samo u Evropi već na cijelom evroazijskom kopnu. Upravo zato je promijenjen prvobitni mandat i namjera NATO-a, iz domena sigurnosti i odbrane u ideološki domen pokušaja širenja liberalne demokratije u novim državama članicama saveza, Mađarske, Estonije, Bugarske i Slovačke.
Tzv. Rat protiv terora, nakon 11. septembra 2001. dodatno je poslužio kao katalizator za širenje ovog obrasca na širi Bliski istok, budući je administracija Georgea W. Busha nastojala demokratizirati Afganistan i Irak. U skladu s Fukuyaminom utopijskom tezom o kraju povijesti, posljednjem čovjeku (liberalnom potrošaću), preovladala je široko-rasprostranjena pretpostavka da bi povećanje broja liberalnih demokratija u svijetu učinilo rat manje vjerovatnim, budući da demokratije ne ratuju jedna protiv druge. Američki posthladnoratovski ideolozi neokonzervatizma vjerovali su da bi proširenje NATO-a stvorilo široku zonu mira sve do Rusije, a možda i šire prema istoku.
Međutim, praksa je pokazala da NATO nije doveo do jačanja demokratije već je svjedočio porastu krajnje desničarskih nacionalističkih političkih pokreta u četiri svoje najstarije članice, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Pored toga, petnaestogodišnju vladavinu desničara Viktora Orbana u Mađarskoj, koja je nedavno okončana izborom mlađeg, pragmatičnijeg ali isto tako konzervativnog premijera Magyara, obilježila je erozija slobode štampe, jačanje uticaja države na pravosuđe i srozavanje Mađarske za jedanaest mjesta na Indeksu demokratije.
U Ukrajini, indirektna podrška NATO-a režimu Volodimira Zelenskog i njegovim korumpiranim saradnicima, nije dovelo do oslobođenja Ukrajine već nastavka rata i stotinama hiljada poginulih mladih ljudi, kako u Ukrajini tako i u Rusiji. Prema tome, ukrajinska tragedija jedan je od najočitijih primjera neuspjeha NATO alijanse da očuva mir. NATO nije učinio ništa efikasno da zaustavi ruske operacije, osim što je, pružajući postepeno sve ozbiljnije naoružanje Ukrajini, Moskvu pokušao (uspješno) iscrpiti do te mjere da je Rusija bila primorana napustiti Siriju i predati je u ruke opozicionim snagama okupljenim oko bivšeg vođe ISIL-a, Ahmada Šarae, koji je uz pomoć SAD-a i Turske ustoličen za novog predsjednika Sirije, iako nije izabran na demokratski način.
Trumpova druga administracija ne griješi u procjeni da je NATO nadživio svoju svrsishodnost, barem za Washington. Predložene reforme NATO-a po sistemu plaćanja i principu plati pa se klati (da igraš u timu ili u novoj koaliciji), ne rješavaju dublje strukturne pukotine unutar transatlantskog vojnog saveza. Štaviše, ta rješenja bi mogla potaknuti još opasniji sukob, intenziviranjem militarizacije u Istočnoj Evropi i izazvati eskalaciju tenzija s Rusijom. Kako je nazvan, najuspješniji vojni savez u povijesti modernog svijeta, suočava se s najvećim izazovima od njegovog nastanka. Nova američka sigurnosna strategija u koliziji je s evropskim percepcijama potencijalne sigurnosne prijetnje. Promjena geopolitičkog poretka, ruska obnova, uspon Kine i povlačenje SAD-a iz neselektivne globalne utakmice po svaku cijenu, izazvala je krizu identiteta u NATO-u. Evropa želi održati status quo u transatlantskim odnosima kozmetičkim intervencijama (povećanjem izdvajanja za odbranu), nauštrb socijaldemokratskih vrijednosti i temelja na kojim je zasnovana. SAD se nastoji otarasiti odgovornosti brige za očuvanje evropske sigurnosti. Dvije strane imaju dijametralno suprotne vizije transformacije evropske sigurnosne arhitekture.
Zamjenik šefa Pentagona, Elbridge Colby, predložio je u februaru 2026. reviziju NATO-a koju neki nazivaju NATO 3. Colby, unuk Williama Colbija, šefa CIA-e u vrijeme Fordove administracije, stvarni je kreator nove Trumpove doktrine (Donroe Doctrine). Colby – autor je uticajne studije “The Strategy of Denial: American Defense in an Age of Great Power Conflict” – zagovara da se NATO mora skoncentrisati na svoju užu regiju, a ne pretjerano se rastezati na indopacifički region, Zapadnu Aziju, Istočnu Evropu i druge dijelove svijeta.
Drugim riječima, Colby insistira na “povratku NATO-a na fabričke postavke”. Ova doktrina je okosnica Trumpove vanjskopolitičke i sigurnosne strategije. Ona podrazumijeva povratak NATO-a u okvire kada je savez bio isključivo fokusiran na evropsku teritoriju iz vremena odbrane od Sovjetskog Saveza. Povećanje budžeta za odbranu i prebacivanje finansijskog tereta, ključni su aspekti ove doktrine. Neke zemlje EU-a suočavaju se s bankrotom zbog povećanja odbrambenih budžeta do 5%. Stoga je gotovo izgledno da bi treći pokušaj redefiniranja NATO-a mogao biti i posljednji pokušaj očuvanja transatlantskog partnerstva čiji se raspad čini neizbježnim.
Alternativno rješenje moglo bi biti potpuni raskid postojećeg odbrambenog saveza i uspostavljanje nove koalicije političkih i ideoloških istomišljenika, evropskih i azijsko-pacifičkih zemalja. Ovu ideju je nedavno predložio Trumpov bivši specijalni izaslanik za Ukrajinu, general Keith Kellogg. “Vrijeme je da preispitamo arhitekturu na kojoj počivaju naše oružane snage. Možda bi bilo dobro da formiramo novi front s Japanom, Australijom i onim evropskim državama koje su voljne pridružiti se našoj borbi. Njemačka i Poljska mogle bi nam u tome pomoći.
Ne smijemo zaboraviti ni Ukrajinu, koja je također bila naš pouzdan prijatelj”, izjavio je Kellog. Njegova ideja potaknuta je odbijanjem članica NATO-a da se priključe SAD-u u deblokadi iranske suverene kontrole u Hormuškom moreuzu. Trump je, čini se, odlučan da SAD isključi iz NATO-a. Ako se to dogodi, Trumpova administracija bi mogla nastaviti strategiju selektivnog odabira u novi odbrambeni blok istomišljenika iz Evrope koji bi mogao biti sastavljen od Ukrajine, Finske, baltičkih država, Poljske, Rumunije, Turske i drugih. Šef ruske diplomatije Sergej Lavrov, nakon posjete Kini, izjavio je da Washington već promoviše ideju uspostavljanja novog vojnog bloka na čelu sa Ukrajinom. “Umjesto da se sami bave Rusijom, Amerikanci žele da Evropa preuzme vodeću ulogu u obuzdavanju Rusije. Zbog toga i promovišu ideju novog vojnog bloka kako bi preusmjerile fokus s Evrope na zapadnu hemisferu ali i ka istoku, na Kinu “, kazao je Lavrov.
Sve tri ideje, uključujući NATO 3.0, model „Plati da igraš“ i Koaliciju voljnih, čine se kontradiktornim, ali se međusobno dopunjuju. Bilo da se radi o NATO-u ili bilo kojem drugom odbrambenom aranžmanu, osnovna svrha svih je obuzdavanje Rusije i stvaranje nestabilnosti na njenim granicama. Ideja „Koalicije voljnih“, koja je blisko usklađena s politikama administracije Trump 2.0, samo je radikalna reforma NATO-a. Prema tome, SAD bi bilateralno djelovale s ciljanim državama, pružajući im ključne sigurnosne garancije. Države poput Ukrajine, Poljske, Finske itd. preuzele bi vodeću ulogu u tom pogledu. To bi moglo značiti da NATO-a neće biti na ruskim granicama, ako ga bude činila mreža država koje slijede sličnu politiku kao NATO.
Naravno, to neće riješiti sukob između Rusije i Ukrajine niti će pomoći u približavanju odnosa između SAD-a i Rusije. Kritičari ovakve američke politike smatraju da ključni problem nije postojeće ustrojstvo NATO-a per se, niti pak neki drugi aranžman. Naprotiv, glavni budući sigurnosni problem u Evropi mogao bi biti militarizacija istočne Evrope. To bi moglo izazvati još veće nestabilnosti na granici s Rusijom i čitavu Evropu učiniti nesigurnijom. I SAD i Evropa su shvatile da je raspad NATO-a u postojećoj formi neizbježan, ali obje strane pokušavaju očuvati ili preoblikovati evropsku sigurnosnu arhitekturu. Međutim, ciljevi Amerike i Evrope nisu isti. Washingtonu nije strana politika planskog kreiranja tenzija i nestabilnosti u predvorju svojih velikih protivnika. Tragični rat u Ukrajini možda je najbolji primjer takve politike.
Ekskluzivno PISjournal
