U istraživanju nakon međunarodnog istraživanja, Sjedinjene Države trajno su izglasane najveća svjetska prijetnja miru od većine svjetskih nacija.
Brett Wilkins
Administracija iz 1965. Lyndona B. Johnsona podržala je vojni udar desničarskog indonezijskog generala po imenu Suharto – koji je poput mnogih Javanaca koristio samo njegovo ime – koji je svrgnuo Sukarnu, heroja borbe za slobodu svoje zemlje protiv holandskog kolonijalizma i njegovog prvog posta – Nezavisnost predsjednika. Sukarno, gorljivi antiimperijalista, učinio je kobne greške štiteći indonezijske komuniste i pristajući na Sovjetski Savez i Kinu, i bio je označen za uklanjanje. U službi toga, američka ambasada u Džakarti dala je Suhartovim snagama “liste za odstrel” poznatih i sumnjivih komunista; Američki zvaničnici kasnije su priznali da su izvršili provjeru imena žrtava koje su ubijene ili zarobljene.
“To je bila zaista velika pomoć vojsci”, objasnio je bivši diplomata Robert Martens. “Vjerovatno su ubili mnogo ljudi, a ja vjerovatno imam mnogo krvi na rukama, ali to nije sve loše.” Suharto je učvrstio svoju moć i uz podršku SAD-a vladao Indonezijom do 1967. Umro je više od pola miliona Indonežana u onome što je New York Times nazvao „jednim od najgrubljih masovnih pobijanja moderne političke istorije.
Ruku i krvi
Brzi napredak u trajanju od 55 godina do danas, kada je usred pobješnjelog ratovanja, ovog puta protiv Irana, jedna fraza dominirala podjednakom retorikom podmuklih političara i luđaka: Qasem Soleimani, vrhunski iranski general ubijen zajedno s brojnim suradnicima u udaru Američke bespilotne letjelice u Bagdadu u četvrtak “ima krv Amerikanaca na rukama”, kažu nam. Istina da su te trupe bile strani okupatori angažirani u ilegalnom ratu promjene režima, okupacije i eksploatacije, te da Soleimanija mnogi vide kao heroja koji je hrabro – i uspješno – branio braću u Iraku i drugdje od imperijalističke dominacije.
U doba poslije Drugog svjetskog rata (SAD) su napadale, u manje ili više hronološkom poretku, Sjevernu Koreju, Portoriko, Libanon, Kubu, Sjeverni Vijetnam, Laos, Dominikansku Republiku, Kambodžu, Libiju, Grenadu, Nikaragvu, Panamu, Irak, Somaliju, Haiti, Afganistan, Sudan, Srbiju, Jemen, Pakistan i Siriju. To su 22 zemlje.
Nismo danas ovdje da raspravljamo da li je Soleimani heroj ili negativac. Nismo ovdje niti da podsjećamo da je Iran zemlja – koja uprkos tome što je okružena neprijateljskim snagama SAD-a i saveznika, i unatoč dugoj povijesti ponekad ekstremne američke agresije i miješanja – nije započela strani rat od početka 1700-ih. Ili da je neposredna geneza trenutne krize Trumpovo jednostrano povlačenje iz nuklearnog sporazuma s kojim se svi slažu da je Iran bio sukladan, potez za koji su mnogi upozoravali da bi mogao spriječiti takve vrste kao što je to što se događa sada. Ili, naime, kako će ratni čin predsjednika Donalda Trumpa dodatno zapaliti najzapaljiviju regiju na svijetu.
Ne, danas smo ovdje da razgovaramo o krvavim rukama. Krvave ruke Amerike, da budem precizan. Logika bi diktirala da će se američka pretpostavka da američka krv na rukama označava kao ono što je Trump nazvao “raskidom” primjenjivati podjednako na one koje su dodirnule krvave ruke Amerike, a SAD ima eksponencijalno više krvi na rukama nego Iran. U doba poslije Drugog svjetskog rata napao je ili napao, u manje ili više hronološkom poretku, Sjevernu Koreju, Portoriko, Libanon, Kubu, Sjeverni Vijetnam, Laos, Dominikansku Republiku, Kambodžu, Libiju, Grenadu, Nikaragvu, Panamu , Irak, Bosna, Somalija, Haiti, Afganistan, Sudan, Srbija, Jemen, Pakistan i Sirija. To su 22 zemlje, od kojih su neke podvrgnute dvjema ili više američkih napada ili invazija.
‘Život je jeftin’
Iako je nemoguće precizno reći koliko je ljudi ubijeno u državi koja sramotno „ne broji tijela“, savremeni računi i istorijske analize slikaju vrlo krvavu sliku. Nakon Korejskog rata, američki strateški vazdušni zapovjednik general Curtis LeMay je priznao da smo „ubili 20 posto stanovništva“ Sjeverne Koreje. To je gotovo 1,9 miliona muškaraca, žena i djece. Za usporedbu, nacisti su ubili 17 posto poljskog stanovništva prije Drugog svjetskog rata. Najmanje pola miliona – a možda i milion – takođe su poginule sjevernokorejske i kineske trupe.
Najmanje milion vojnika Sjevernog Vijetnama, civila i savezničkih boraca Vijetkonga, zajedno s najmanje 150.000 Kambožanaca i sličnim brojem Laocijanaca ubijeno je od strane američkih i savezničkih bombi i metaka tokom rata u Vijetnamu. Stotine miliona bombi bačeno je na seljake Laosa, najteže bombardiranu naciju u povijesti, a više od 20 000 Laocijanaca, od kojih su mnoga djeca, ubijeno je neeksplodiranim eksplozivnim sredstvima od bombardovanja okončanog 1973. Tajna predsjednika Richarda Nixona bombardiranje Kambodže, zajedno sa državnim udarom, podržanim od SAD-a, započeli su stravičnu eru vladavine Khmer Rougea i genocid koji je uslijedio, koji je odnio 1,5 do 2 milijuna života.
Takvo krvopiranje predstavljalo je sekundarnu zabrinutost za državnog sekretara Henryja Kissingera, koji je u studenom 1975. rekao tajlandskom ministru vanjskih poslova da obavijesti Rouge Kmere da se Sjedinjene Države neće suprotstaviti njegovoj vladavini. “Bićemo prijatelji s njima”, rekao je Kissinger. “Oni su ubistveni razbojnici, ali nećemo dopustiti da nam stoje na putu.” Mjesec dana kasnije, predsjednik Gerald Ford i Kissinger bili su u Džakarti zelenim svjetlom još jednu genocidnu kampanju, ovaj put u Istočnom Timoru. Dok je to prošlo, 200.000 od 700.000 ljudi na teritoriji je bilo mrtvo.
“Orijentalni život ne stavlja toliko visoku cijenu života kao zapadnjak”, objasnio je 1974. general William C. Westmoreland, zapovjednik američkih snaga u Vijetnamu . “Život na Orijentu je jeftin.”
Iako nije baš orijentalni, život je bio jeftin i u Iraku, gdje su američke snage tokom zalivskog rata 1991. ubile oko 200 000 iračkih trupa i civila, po cijenu od samo 292 koalicijske trupe. Ujedinjene nacije su kasnije priznale da su za prerane smrti više od pola miliona iračke djece krive naknadne sankcije. Kada je novinarka Lesley Stahl primijetila da je to “više djece nego što je umrlo u Hiroshimi”, tadašnja američka ambasadorica pri UN-u Madeleine Albright je odgovorila , “mislimo da cijena vrijedi.”
Cijena je za Iračane drugi put bila još viša, a studija iz 2015. zaključila je najmanje 1,2 milijuna, a možda i više od 2 milijuna civila i boraca u Iraku, Afganistanu i Pakistanu poginulo je u tekućem ratu protiv terorizma pod vodstvom SAD-a, sada u svojoj 19. godini. Hiljade više ljudi poginulo je u Siriji, Somaliji, Jemenu i Libiji.
Svijet boli
To su bili samo veliki ratovi. Hiljade muškaraca, žena i dece ubijeno je američkim bombama i mecima na Kubi, Dominikanskoj Republici, Grenadi, Panami i Jugoslaviji. Posredničke snage su ubile najmanje stotine hiljada više na svakom naseljenom kontinentu osim Australije. U Iranu su SAD srušile najpopularniju vladu koju su Iranci ikad poznavali, podržavali brutalnog monarha i obučili njegove snage u mučenju i represiji, oborili civilni avion koji je ubio stotine civila i obučio teroriste koji su izveli smrtonosne napade protiv Amerikanaca i Iranca podjednako.
Možda je ta sangijska zaostavština razlog zašto su, u istraživanju nakon međunarodnog istraživanja, Sjedinjene Države trajno proglašene najvećom svjetskom prijetnjom miru u većini svjetskih naroda. Nakon ubistva Soleimanija, Trump se hvalio da je “njegovo krvavo divljanje zauvijek nestalo”. Da je samo to istina s Trumpom, koji i dalje ispunjava svoje predizborno obećanje da će “sravniti sa zemljom” islamističke militanate i “oteti njihove porodice” u američkom ratu koji plaća u sedam zemalja i podjednako ubija hiljade civila i boraca. Tim više, ruke Amerike su te koje su natopljene krvlju.
