Belmin Herić
PISjournal – Grad Hebron, smješten na južnom dijelu Zapadne obale, predstavlja jedno od najstarijih i najvažnijih mjesta za tri monoteističke religije. U srcu grada nalazi se Pećina patrijarha, poznata muslimanima kao Ibrahimova džamija, mjesto za koje se vjeruje da je počivalište proroka Ibrahima (Abrahama) i njegove porodice.
Upravo je ta sakralnost mjesta učinila Hebron žarištem dubokih podjela i čestih sukoba. Tokom decenija, grad je postao simbol otpora s jedne strane i ideološkog naseljavanja s druge. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka, atmosfera u gradu bila je izuzetno napeta, dodatno opterećena procesom iz Osla koji je obećavao mir, ali je istovremeno izazivao strah i gnjev kod radikalnih elemenata na obje strane.
Religijska važnost Hebrona nije samo stvar teologije, već i fizičkog prisustva. Unutar zidina drevne građevine koju je podigao Herod Veliki, molitve su se stoljećima odvijale u skladu s kompleksnim aranžmanima, ali je nakon rata 1967. godine Izrael preuzeo kontrolu nad ovim područjem, što je dovelo do uvođenja jevrejskih molitvenih prostora unutar samog kompleksa džamije.
Ova dvostruka namjena objekta stvorila je stalno trenje, pretvarajući sveto mjesto u prostor stalnog nadzora i vojnog prisustva. U takvom okruženju, svaki vjerski praznik nosio je sa sobom rizik od eskalacije, a 1994. godine se poklopilo da se muslimanski sveti mjesec Ramazan odvija u isto vrijeme kada i jevrejski praznik Purim.
Portret počinitelja i ideološka pozadina
Baruch Goldstein, čovjek koji će ostati upamćen kao izvršitelj jednog od najgnusnijih zločina u modernoj historiji regiona, nije bio običan doseljenik. Rođen u Brooklynu, Goldstein je bio obrazovan ljekar koji se preselio u Izrael početkom osamdesetih godina. Njegova radikalizacija bila je duboko ukorijenjena u ideologiji Meira Kahanea, osnivača pokreta Kach, koji je zagovarao protjerivanje Arapa iz Izraela i uspostavljanje države zasnovane isključivo na religijskim zakonima.
Goldstein je živio u naselju Kiryat Arba, koje se naslanja na Hebron i koje je dugo bilo poznato kao uporište najmilitantnijih doseljenika.
Kao vojni ljekar, on je svakodnevno svjedočio nasilju, ali je njegova percepcija bila filtrirana kroz prizmu ekstremnog nacionalizma i religijskog fanatizma. Njegovi poznanici su kasnije svjedočili da je gajio duboki prezir prema mirovnim pregovorima koji su se odvijali u Oslu, smatrajući ih izdajom biblijskog prava na zemlju.
Za Goldsteina, masakr koji je planirao nije bio čin ludila, već, prema njegovom iskrivljenom shvatanju, čin „spasavanja nacije“ od onoga što je on vidio kao neizbježno uništenje. Ideologija Kahanizma pružila mu je teološki okvir za nasilje, uvjeravajući ga da je eliminacija neprijatelja na svetom mjestu ne samo opravdana, već i bogougodna.
Jutro 25. februara i tok masakra
Tog kobnog petka, 25. februara 1994. godine, hiljade muslimanskih vjernika okupilo se u Ibrahimovoj džamiji na sabah-namazu, jutarnjoj molitvi tokom Ramazana. Unutar džamije vladala je atmosfera pobožnosti i tišine, dok su se vjernici nalazili u položaju sedžde, čelom dodirujući tlo u znak poniznosti pred Bogom. U tom trenutku, Goldstein je ušao u prostoriju noseći svoju vojnu uniformu, iskoristivši svoj status rezervnog oficira kako bi prošao kroz kontrolne punktove bez detaljnog pregleda. Bio je naoružan automatskom puškom Galil i nekoliko okvira municije, noseći sa sobom smrtnu namjeru skrivenu iza maske autoriteta.
Kada je počeo pucati, meci su pogađali vjernike s leđa dok su bili potpuno bespomoćni. U skučenom prostoru džamije, zvuk pucnjave bio je zaglušujući, a panika koja je uslijedila bila je neopisiva. Goldstein je hladnokrvno mijenjao okvire, ispalivši više od stotinu metaka u masu ljudi koja nije imala kamo pobjeći. Krv je prekrila molitvene ćilime, a zidovi drevnog zdanja ostali su izrešetani rupama od metaka.
Napad je trajao samo nekoliko minuta, ali je ostavio za sobom pustoš. Preživjeli vjernici su na kraju uspjeli savladati Goldsteina, udarivši ga vatrogasnim aparatom i potom ga usmrtivši na licu mjesta, ali je šteta već bila nepopravljiva. Bilans je bio strašan: 29 osoba je ubijeno na licu mjesta, dok je više od 120 bilo ranjeno, od kojih su mnogi ostali trajni invalidi.
Vijest o masakru proširila se Hebronom i cijelom Palestinom poput požara, izazivajući trenutnu eksploziju bijesa i tuge. Demonstracije su izbile u svim većim gradovima na Zapadnoj obali i u Gazi, a sukobi s izraelskom vojskom doveli su do novih žrtava. Palestinci su se osjećali nezaštićeno, pitajući se kako je jedan naoružani čovjek mogao ući u strogo čuvani objekt i nesmetano otvarati vatru toliko dugo. Postavljala su se pitanja o saučesništvu ili barem o teškom nemaru izraelskih vojnika koji su te zore bili na straži, a optužbe su letjele na sve strane dok je regija klizila ka ivici potpunog haosa.
Izraelska vlada, predvođena Yitzhakom Rabinom, odmah je osudila napad, nazivajući ga „odvratnim činom ubistva“ koji je nanio sramotu cjelokupnom cionističkom pokretu. Rabin je u svom obraćanju direktno uputio riječi ekstremistima, poručivši im da nisu dio izraelske zajednice i da su „strano tijelo“ u demokratskom društvu.
Međutim, za Palestince su te riječi bile slaba utjeha. Međunarodna zajednica, uključujući Vijeće sigurnosti UN-a, jednoglasno je osudila masakr, pozivajući na hitne mjere zaštite palestinskih civila na okupiranim teritorijama. Ovaj događaj je postao prekretnica koja je ogolila duboku nestabilnost mirovnog procesa i pokazala koliko je on ranjiv na akte pojedinačnog, ali ideološki motivisanog terora.
Rad Shamgarove komisije i njeni nalazi
Kako bi se smirile tenzije i istražile okolnosti koje su omogućile ovakav propust, izraelska vlada je formirala nezavisnu komisiju na čijem je čelu bio sudija Meir Shamgar. Zadatak komisije bio je da ispita sigurnosne procedure u Ibrahimovoj džamiji i utvrdi da li je Goldstein djelovao sam ili je imao saučesnike unutar vojske ili naseljeničkih struktura. Mjesecima su saslušavani svjedoci, analizirani su balistički izvještaji i pregledani vojni protokoli. Istraga je otkrila šokantne propuste u komunikaciji i nedostatak jasnih pravila o postupanju u slučajevima kada jevrejski doseljenici pokazuju agresivno ponašanje prema muslimanima.
Konačni izvještaj Shamgarove komisije zaključio je da je Baruch Goldstein djelovao sam, bez direktne pomoći drugih osoba, ali je istovremeno oštro kritikovao sigurnosni aparat. Utvrđeno je da su vojnici na terenu imali nejasne instrukcije o tome smiju li pucati na naoružanog Izraelca, što je dovelo do fatalnog oklijevanja tokom napada.
Komisija je preporučila uvođenje stroge fizičke separacije između muslimanskih i jevrejskih vjernika unutar kompleksa, što je dovelo do trajne podjele džamije zidovima i neprobojnim staklima. Iako je namjera bila spriječiti buduće sukobe, ova odluka je u očima Palestinaca bila nagrada za agresora, jer je značajan dio džamije trajno oduzet i pretvoren u sinagogu.
Dugoročne političke i društvene posljedice
Masakr u Hebronu imao je katastrofalan učinak na krhki mir koji se pokušavao uspostaviti sporazumima iz Osla. Prije ovog događaja, grupa Hamas se uglavnom fokusirala na napade na vojne ciljeve, ali nakon 25. februara 1994. godine, strategija se dramatično promijenila. Hamas je proglasio da će, kao odgovor na ubijanje civila u džamiji, početi sa kampanjom samoubilačkih napada u srcu izraelskih gradova. Ova eskalacija nasilja, koja je uslijedila u mjesecima i godinama nakon masakra, sistematski je uništavala povjerenje izraelske javnosti u mirovni proces, što je na kraju dovelo do uspona desničarskih snaga i atentata na Yitzhaka Rabina 1995. godine.
Pored toga, unutar izraelskog društva, masakr je otvorio bolnu debatu o fenomenu kahanizma. Vlada je zvanično zabranila pokret Kach i proglasila ga terorističkom organizacijom, ali su ideje koje je Goldstein zastupao nastavile živjeti u marginaliziranim, ali glasnim krugovima ekstremnih doseljenika.
Za njih, Goldstein nije bio zločinac, već mučenik, a njegov grob u Kiryat Arbi postao je mjesto hodočašća za one koji vjeruju u nasilnu nadmoć nad arapskim susjedima. Ova unutrašnja polarizacija ostala je jedna od najvećih prepreka bilo kakvom budućem pomirenju, jer je pokazala da radikalna manjina može imati moć da sabotira nacionalne i međunarodne napore za mir.
Hebron kao podijeljen grad duhova
Fizički izgled Hebrona se nakon masakra trajno promijenio. Grad je podijeljen na dvije zone: H1, pod palestinskom vlašću, i H2, pod izraelskom vojnom kontrolom, gdje živi nekoliko stotina doseljenika usred desetina hiljada Palestinaca. Jedna od najtragičnijih posljedica bila je zatvaranje ulice Shuhada, koja je nekada bila glavna trgovačka arterija Hebrona. Danas je to ulica duhova, gdje su palestinske prodavnice zavarene i zatvorene, a kretanje je strogo ograničeno samo za Jevreje i strane posjetioce.
Ova segregacija postala je svakodnevna realnost za stanovnike Hebrona, simbolizirajući neuspjeh politike suživota.
Palestinci koji žive u zoni H2 svakodnevno se suočavaju s vojnim kontrolnim punktovima, pretresima i ograničenjima kretanja koja su uvedena kao direktna ili indirektna posljedica masakra iz 1994. godine. Svaka šetnja do škole ili posla zahtijeva prolazak kroz detektore metala i nadzor kamera, stvarajući atmosferu stalnog zatvora na otvorenom.
S druge strane, prisustvo snažnih vojnih snaga koje čuvaju malu grupu doseljenika stvara stalnu napetost, pretvarajući centar grada u poligon za česte vježbe i operacije. Masakr Barucha Goldsteina tako nije bio samo trenutak strašnog nasilja, već katalizator za uspostavljanje sistema koji je trajno traumatizovao urbanu strukturu grada.
Sjećanje, trauma i zaborav
Iako se ovaj događaj često naziva „zaboravljenim masakrom“ u širem međunarodnom diskursu, on je duboko urezan u kolektivno pamćenje Palestinaca, posebno onih u Hebronu. Svake godine, 25. februara, porodice žrtava se okupljaju kako bi odale počast ubijenima, podsjećajući svijet da pravda nikada nije u potpunosti zadovoljena. Mnogi preživjeli još uvijek nose fizičke i psihičke ožiljke, pateći od posttraumatskog stresnog poremećaja koji se prenosi i na mlađe generacije. Za njih, masakr nikada nije prestao, jer sistematska diskriminacija i nasilje koje je uslijedilo nakon njega traju i danas.
Problem sjećanja dodatno je komplikovan pokušajima nekih krugova da minimiziraju zločin ili da ga opravdaju kao izolovan incident osobe s mentalnim problemima. Međutim, historijski fakti jasno ukazuju na to da je Goldstein bio proizvod specifičnog političkog i ideološkog okruženja koje je poticalo na dehumanizaciju Palestinaca.
Razumijevanje ovog masakra zahtijeva suočavanje sa činjenicom da ekstremizam, kada mu se dopusti da prožme religiju i politiku, neizbježno vodi ka katastrofi. Hebron ostaje živi spomenik toj lekciji, grad u kojem sjenke prošlosti i dalje diktiraju tempo budućnosti, a sjećanje na 29 ubijenih vjernika služi kao mračni podsjetnik na cijenu mržnje.
Ekskluzivno PISjournal
