PISjournalRazmjere poraza SAD-a u Afganistanu ostavljaju posmatrača bez daha. Nije to poraz demokrata ili republikanaca nego uvijek isti poraz američke političke kulture kao takve, one koja se ogleda u odsustvu interesa njenih tvoraca da shvate različita društva. Što bi se reklo, klasika. krv

Jeffrey Sachs

Decenije poraza

Gotovo sve savremene vojne intervencije SAD-a u zemljama u razvoju završile su fijaskom. Teško je naći iznimku, još od rata u Koreji. Tokom 1960-ih i prve polovine 1970-ih SAD su ratovale u Indokini – Vijetnam, Laos i Kambodža – da bi se nakon decenije grotesknog klanja na kraju povukle poražene. Krivicu za to dijele predsjednik Lyndon B. Johnson, demokrata, i njegov nasljednik Richard Nixon, republikanac.

Otprilike u isto to vrijeme SAD širom Latinske Amerike i dijelova Afrike instaliraju diktatore – s katastrofalnim višedecenijskim posljedicama. Prisjetimo se samo diktature Mobutua u Demokratskoj Republici Kongo nakon što je CIA početkom 1961. godine potpomogla izvršenje atentata na Patrisa Lumumbu. Ili zločinačke vojne hunte generala Augusta Pinocheta koji je Čileom zavladao 1973. godine, nakon što su mu SAD omogućile da zbaci s vlasti Salvadora Allendea.

Od 1979. godine Bliski istok i zapadna Azija stenju pod teretom gluposti i okrutnosti američke vanjske politike. Rat u Afganistanu počeo je prije 42 godine, kada je administracija predsjednika Jimmyja Cartera tajno podržavala islamske džihadiste protiv režima koji je podržavao Sovjetski Savez. Uskoro su mudžahedini, koje je pomagala CIA, doprinijeli da se isprovocira sovjetska invazija zbog koje je Sovjetski Savez upao u zamku iscrpljujućeg konflikta, a Afganistan uhvaćen u vrtlog nasilja i krvoprolića koji je potrajao četrdeset godina.

Američka vanjska politika je širom tog regiona pravila sve veći haos. Kao odgovor na svrgavanje iranskog šaha (još jedan diktator kojeg su postavile SAD) 1979. godine, Reaganova administracija naoružava iračkog diktatora Saddama Husseina za rat s mladom iranskom islamskom republikom. Uslijedila su masovna krvoprolića i rat hemijskim oružjem, sve uz podršku SAD-a. Nakon ove krvave epizode slijedi Saddamova invazija na Kuvajt, a onda i dva američka Zaljevska rata, 1990. i 2003. godine.

Najnovija runda afganistanske tragedije otpočinje 2001. godine. Samo mjesec dana nakon terorističkih napada 11. septembra, predsjednik George W. Bush naređuje američku invaziju radi svrgavanja islamskih džihadista koje su SAD ranije podržavale. Njegov nasljednik, predsjednik Barack Obama, demokrata, ne samo da nastavlja rat i dodaje još trupa, nego i naređuje saradnju CIA-e sa Saudijskom Arabijom u cilju svrgavanja sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, što dovodi do opakog sirijskog građanskog rata koji traje i danas. Kao da to nije dovoljno, Obama je NATO-u naredio da svrgnu libijskog vođu Moamera el-Gadafija, potičući tako deceniju nestabilnosti u toj i susjednim zemljama (uključujući Mali, koji je destabiliziran prilivom vojnika i naoružanja iz Libije).

Neuspjeh politike nije jedini zajednički imenilac svih ovih slučajeva. Svi se oni temelje na uvjerenju američkog vanjskopolitičkog establišmenta da svaki politički spor treba riješiti vojnom intervencijom ili destabilizacijom koju podržava CIA.

To uvjerenje pokazuje da američka vanjskopolitička elita potpuno zanemaruje želju drugih zemalja da se izvuku iz teškog siromaštva. Većina američkih vojnih i intervencija CIA-e dogodila se u zemljama koje se bore da prevladaju ozbiljnu ekonomsku oskudicu. A SAD ipak, umjesto da im ublaže patnju i osvoje podršku javnosti, obično raznesu ono malo infrastrukture u dotičnoj zemlji, čineći pritom da obrazovani stručnjaci bježe odatle da bi spasili živu glavu.

Intervencija kao ulaganje u – same sebe

Čak i letimičan pogled na američku potrošnju u Afganistanu otkriva glupost njene tamošnje politike. Prema nedavnom izvještaju posebnog glavnog inspektora za obnovu Afganistana, SAD su između 2001. i 2021. godine tamo uložile oko 946 milijardi dolara, ali ni gotovo trilion potrošenih dolara nije SAD-u pomogao da u Afganistanu pridobije stanovništvo.

Evo zašto. Od tih 946 milijardi dolara, cijelih 816 milijardi, ili 86%, otišlo je na vojne izdatke za američke trupe. Afganistanski narod vidio je malo i od preostalih 130 milijardi dolara jer je 83 milijarde otišlo Afganistanskim sigurnosnim snagama. Još oko 10 milijardi dolara potrošeno je na operacije protiv krijumčarenja droga, dok je 15 milijardi dolara otišlo američkim agencijama koje djeluju u Afganistanu. To je ostavilo jedva 21 milijardu dolara za finansiranje „ekonomske potpore“. Međutim, od toga je za stvarni razvoj otišlo malo ili nimalo jer je većina ovih sredstava utrošena na programe koji „podržavaju antiterorizam, jačanje nacionalnih ekonomija, te pomažu razvoj učinkovitih, pristupačnih i nezavisnih pravnih sistema.”

Ukratko, manje od 2% onoga što su SAD potrošile na Afganistan, a vjerojatno daleko manje od 2%, potrošeno je na afganistanski narod, odnosno osnovnu infrastrukturu i službe za smanjenje siromaštva. Da bi ovu zemlju oslobodile ekonomske oskudice, SAD su mogle uložiti u čistu vodu i kanalizaciju, školske zgrade, klinike, digitalno povezivanje, poljoprivrednu savjetodavnu službu i opremu, programe prehrane i mnoge druge programe. Umjesto toga iza sebe ostavljaju zemlju kojoj je očekivani životni vijek 63 godine, stopa smrtnosti majki 638 na 100.000 porođaja, a stopa zaostajanja u rastu i razvoju među djecom 38%.

„Naprimjer, 2019. godine je ukupna donatorska pomoć Afganistanu za obrazovne programe iznosila tričavih 312 miliona dolara ili oskudnih 20 dolara po djetetu za 15 miliona afganistanske djece školske dobi (od 5 do 19 godina). Nasuprot tome, SAD su trošile oko milion dolara po vojniku za hiljade američkih vojnika u Afganistanu. Od tričave sume date za obrazovanje ništa nije došlo kroz vladin budžet, nego isključivo kroz projekte koje su direktno provodile nevladine organizacije i drugi vaninstitucionalni akteri. Ne iznenađuje, dakle, što afganistanski narod nije imao visoko mišljenje o svojoj vladi. Ta vlada nije igrala nikakvu ulogu u obrazovanju njihove djece (kao ni u drugim ključnim društvenim funkcijama), a donatori nisu pomagali vladi da igra bilo kakvu značajniju ulogu osim pružanja sigurnosti.” 

SAD nikada nisu trebale vojno intervenisati u Afganistanu – ni 1979. godine, ni 2001. godine niti svih 20 godina od tada. No, kada su već bile tamo, SAD su mogle i trebale potaknuti stabilniji i prosperitetniji Afganistan ulažući u zdravlje majki, škole, sigurnu vodu, prehranu i slično. Takva humana ulaganja – osobito finansirana zajedno s drugim zemljama kroz institucije poput Azijske razvojne banke – pomogla bi okončanju krvoprolića u Afganistanu i drugim osiromašenim regijama, te spriječila buduće ratove.

A ipak američki lideri čine sve da američkoj javnosti naglase da nećemo traćiti novac na takve trivijalnosti. Tužna je istina da američka politička klasa i masovni mediji preziru ljude u siromašnim zemljama u kojima nemilosrdno i bezobzirno intervenišu. Naravno, većina američke elite podjednako prezire i američke siromahe.

Kako se dalo i predvidjeti nakon pada Kabula, američki masovni mediji za neuspjeh SAD-a okrivljuju nepopravljivu korumpiranost u Afganistanu. Amerika pokazuje zastrašujuće odsustvo samosvijesti. Nije ni čudo što se rezultati SAD-a – nakon triliona dolara potrošenih na ratove u Iraku, Siriji, Libiji i drugim zemljama – svode na krv u pijesku.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime