Lana Tatour
Ceremonija Dana sjećanja može donijeti katarzu za grižnju liberalne savjesti, ali to slabo pomaže koloniziranim Palestincima
Krajem prošlog mjeseca održana je zajednička izraelsko-palestinska manifestacija Dana sjećanja, okarakterizirana kao alternativa izraelskim službenim spomen-obilježjima.
Buma Inbar, čiji je sin, izraelski vojnik, ubijen u Libanonu 1995. godine, inicirao je ceremoniju 2005. godine. Od tada je zajednički organiziraju borci za mir, organizacije izraelskih i palestinskih vojnih veterana i krug roditelja, Families Forum, koji okuplja izraelske i palestinske obitelji ožalošćenih.
Poziv izraelskih i palestinskih obitelji ožalošćenih na budućnost bez rata i nasilja odjekuje široko. Dok je prvu ceremoniju vidjelo samo nekoliko desetaka polaznika, taj se broj od tada popeo na tisuće.
Ove godine, zbog pandemije koronavirusa, ceremonija je održana putem interneta, što je omogućilo organizatorima da ovoga puta imaju mnogo više publike – oko 200.000 gledatelja širom svijeta.
Lažni narativ
Ipak, zajedničko obilježavanje ceremonije lažni je narativ. Ova ceremonija je izraelska inicijativa. Održava se u Tel Avivu, uz službene događaje Dana sjećanja u Izraelu, a sudionici su pretežno Izraelci.
Nekolicina Palestinaca koji dolaze s okupirane Zapadne obale moraju od izraelske vlade dobiti ulazne dozvole, koje se obično dobijaju tek nakon sudskih peripetija. Naprimjer, u 2019. godini na ceremoniji održanoj u Tel Avivu bilo je 10 000 sudionika, a samo 100 Palestinaca sa Zapadne obale dobilo je dozvole za prisustvovanje.
Ovogodišnju ceremoniju sponzorirale su izraelske i židovske mirovne skupine poput Peace Now, J Street, Unija za reformski judaizam, New Israel Fund i međuvjerske organizacije. Popis liberalnih cionističkih organizacija koje podržavaju ovu manifestaciju govori o njezinoj političkoj pozadini.
Manifestacija se temelji na izjednačavanju – simetriji između izraelske i palestinske smrti, okupatora i njihovih žrtava. Na ovogodišnjoj ceremoniji, na primjer, jedan od govornika s izraelske strane bio je brat izraelskog vojnika ubijenog tijekom izraelske invazije na Dženin 2002. godine u kojoj su ubijene desetine Palestinaca. Na palestinskoj strani među govornicima je bila i majka 14-godišnjeg dječaka kojeg je izraelski ubio vojnik.
U središtu ceremonije je ideja da smo mi, Palestinci i Izraelci, svi zajedno žrtve sukoba dva nacionalna pokreta. Izraelske i palestinske ožalošćene obitelji pozvane su da podijele svoje priče o tuzi kao poruku nade. To nam je iskustvo, kako nam kažu, zajedničko; i jedni i drugi tugujemo za svojim najmilijima i živimo u boli zbog njihovog gubitka.
Kao što je izraelska aktivistkinja Leah Shakdiel rekla u svom govoru: “S drugom stranom dijelimo svoju bol zbog tuge, slušamo njihovu bol od tuge, tako da također možemo dijeliti radost života i i mir, ravnopravnih ljudskih bića i jednakih građana, dva naroda u jednoj zemlji, ponosni na svoje zasebno nacionalno nasljeđe i odlučni u zajedničkom ostvarenju svojih snova. “
Ubilački kolonijalni režim
Kolonijalno nasilje koje uzrokuje smrt i stradanje sklanja se u stranu, u korist onoga što se doživljava kao snažan prikaz humanističke vizije. Neosporno je da svi oplakujemo svoje mrtve. Čak i oni koji okupiraju, koloniziraju ili čine ratne zločine imaju obitelj i voljene ljude koji za njima tuguju.
No, je li smrt izraelskog vojnika i njegove palestinske žrtve ista, jednostavno zato što obojica imaju obitleji koje ih oplakuju? A što politički znači od Palestinaca tražiti oplakivanje izraelskih vojnika?
Ceremonija može pružiti katarzu za grižnju liberalne savjesti, ali to slabo pomaže ugnjetanima. Osećanja i patnje ne odvijaju se u vakuumu, već imaju politički kontekst.
Izjednačiti smrt onih koji okupiraju, koloniziraju i tlače sa smrću onih koji su okupirani, kolonizirani i potlačeni, samo je po sebi oblik nasilja. Smrt i gubitak o kojima se govori na ovoj ceremoniji nisu tragični ishod nesreće ili bolesti; oni su proizvod ubilačkoga kolonijalnog nasilja.
Premda neke palestinske obitelji ožalošćenih sudjeluju u ceremoniji u nastojanju da daju smisao i vidljivost njihovom gubitku i patnji, zajednička ceremonija provodi se izraelskim planom i osmišljena je da zadovolji izraelske potrebe.
Ona daje odgovor Izraelcima koji nisu spremni napustiti izraelsku nacionalnu politiku, niti odbacuju samu ideju nacionalnog Dana sjećanja na naseljeničku državu koja i dalje svakodnevno okupira, protjeruje i ubija Palestince.
Desetljeća gubitaka
Sudionici ne moraju nužno odustati od opredjeljenja za nacionalizam naseljavanja. Mnogi izraelski sudionici koji prisustvuju zajedničkoj ceremoniji sljedećeg dana slave neovisnost Izraela.
Ceremonija omogućuje izraelskim ljevičarima da pojedu tortu. Uokvirujući je inkluzivnim i pomirljivim diskursom, oni mogu na svoj način ostati dio izraelskog naseljeničkog nacionalnog ethosa, čak i ako ih izraelska većina odbaci. U tom procesu, oni koriste palestinski gubitak i bol te ga uokviruju kao dio izraelske nacionalne politike.
Naše žrtve, međutim, nisu dio izraelske memorijalne priče; oni su dio palestinske priče o desetljećima gubitaka, ugnjetavanja i otpora koji traje i danas.
