Osman Softić
PISjournal – Pedeset borbenih aviona bacilo je preko 160 bombi na oko 100 ciljeva u Libanu za samo deset minuta. Prema podacima libanskog Ministarstva zdravlja u napadu su ubijene254 osobe, a više od 890 ih je ranjeno. Po scenariju iz Gaze, a pod izgovorom da želi eliminisati Hezbollah, Izrael uništava čitave zajednice i njihova naselja kako bi libanski narod, a posebno pristaše Hezbollaha, učinio izbjeglicama u vlastitoj zemlji i hrabre branioce pokreta otpora lišio direktne veze sa zajednicama koje ih podržavaju.
Izraelski vojnici učestvuju u masovnoj pljački civilne imovine iz kuća u južnom Libanu izvijestio je Haaretz 23. aprila, pozivajući se na svjedočenja vojnika zapovjednika. Pljačka motocikla, televizora, umjetnina, namještaja i tepiha iz napuštenih ili porušenih kuća je rasprostranjena i rutinska pojava. Zapovjednici koji nadgledaju etničko čišćenje u Libanu svjesni su ovog fenomena, ali ne poduzimaju nikakve mjere da ga zaustave. Sve podsjeća na etničko čišćenje i pljačku bosanskih sela i gradova 1992. godine. Rušenja su uslijedila nakon što je izraelski ministar odbrane Israel Katz pozvao na uništenje svih kuća u pograničnim selima u skladu s modelom korištenim u Rafahu i Beit Hanounu u Gazi. Najnovija izraelska agresija na Liban prethodila je desetodnevnom primirju koje je američki predsjednik Donald Trump proglasio 16. aprila 2026.
Odnosi muslimana i kršćana ne mogu se svesti na religiju
Uslijedile su dvije runde direktnih razgovora između diplomatskih predstavnika Libana i Izraela koji su nazvani historijskim. Razgovori su održani pod patronatom američkog državnog sekretara Marca Rubija. Bila je to i stanovita prijetnja Vladi Libana da zna šta će se desiti ako ne pristane na direktne razgovore s Izraelom o normalizaciji odnosa te poruka ekstremističke cionističke vrhuške da neće prihvatiti iranske uslove o obustavi agresije na cijeloj teritoriji fronta Zapadne Azije sa iranskim saveznicima (osovinom otpora) u skladu s doktrinom jedinstva frontova na kojoj insistira Teheran, već će s Libanom pregovarati samostalno. Nezapamćena je to protuzakonita upotreba disproporcijalne sile protiv rezidencijalnih naselja i civila širom Libana u kojoj su pogođeni položaji i vojni arsenal Hezbullaha i civilna infrastruktura na jugu, predgrađima Bejruta i gradovima i selima u dolini Beqaa na istoku. Meta su bila i naselja u Bejrutu u blizini predsjedničke palače i većinske armenske kršćanske četvrti, škole, bolnice i ambulante, banke i komercijalni objekti koji do tada nisu bili izraelske mete. Izraelske snage su u srijedu 23. aprila ubile libanonsku novinarku i reporterku lista Al-Ahbar.
Iako je želio poslati poruku izraelske vojne nadmoći, napadi Izraela suptilno razotkrivaju političku nemoć, gnjev i nagon za osvetom, zbog neuspjeha da silom postigne političke i ekspanzionističke ciljeve. Svi raniji pokušaji izraelskih snaga – sedam u pola stoljeća – da okupiraju jug Libana do rijeke Litani propali su. Izrael je pretrpio poraz i izgubio značajan broj tenkova i trupa, nije uspio prodrijeti u dubinu libanske teritorije i morao se povući. Nije pomogla ni kriminalna rušilačka doktrina Dahije, prema kojoj je uništenje civilne infrastrukture i ubijanje civila dozvoljena metoda.
Upotreba razorne vojne sile je američka doktrina prisilnog nametanja mira (peace by strength) koju je inaugurirao Donald Trump. Agresija je također sračunata kao prijetnja Vladi Libana da pristane na direktne razgovore s Izraelom o stabilizaciji granice koji su na nivou ambasadora pokrenuti u Washingtonu i nastavljeni 23. aprila. Libanske oružane snage (LAF) nisu bile u sukobu s Izraelom i pomenuti razgovori nemaju podršku i širi konsenzus libanskih građana.
Libanski predsjednik Joseph Aoun pokušava ostaviti dojam da Liban odlučuje samostalno kao suverena država i da više nikad neće biti tuđi front ili karta u rukavu, aludirajući na uticaj Irana i Hezbollaha. Aounova teatralna retorika je očekivana, ali je očigledno upućena strancima. Kao bivši zapovjednik oružanih snaga Aoun zna da generali neće ući u sukob s Hezbollahom, koji ne samo da je jači, već ima i oreol mučeništva kao glavni nosilac otpora protiv Izraela. Osim toga, 30 posto vojnika su odani ideji otpora i dolaze iz libanske šiitske populacije. Znatan dio kršćana, posebno onih na jugu i u dolini Beqaa u Hezbollah gleda kao na branioce države ali i kršćanskih vrijednosti i populacije, ne samo od ekstremističkih selefija iz Sirije, već i od Izraela čiji vojnici bombarduju njihova naselja i skrnave njihove kršćanske simbole. Odnosi između kršćana i muslimana su kompleksni i ne mogu se redukcionistički i simplificirano posmatrati kroz religijsku prizmu.
Izrael od Libana želi napraviti vazala
Ugledni ekspert za Bliski Istok, Rami Khouri, smatra da su razgovori u Washingtonu obična farsa osmišljena da se diskreditira pokret otpora u Libanu i da se Hezbollah, koji ne podržava ove razgovore, proglasi glavnim problemom. Kao da problem izraelske invazije uopće ne postoji, iako je to osnovni uzrok sukoba. U zajedničkoj izjavi nakon prvog sastanka u Washingtonu ne spominje se ni etničko čišćenje koje Izrael provodi razarajući civilnu strukturu juga Libana, niti se spominje palestinsko pitanje, majka svih pitanja, bez čijeg rješenja ne može biti napretka oko rješavanja sukoba između Izraela i Hezbollaha u Libanu. Prema Khouriju, cilj razgovora je pacificiranje Hezbollaha i njegova prisilna demilitarizacija (čemu se i libanska Vlada do sada protivila) te pritisak na Liban da prihvati vazalski status u odnosu na Izrael.
Khouri ističe da je Hezbollah nastao zbog nemoći Libanskih oružanih snaga (LAF) da brane zemlju od izraelske agresije. Hezbollah će prestati biti problem onog trenutka kad prestane izraelska agresija i kad se Izrael prestane ponašati kao zombi killing machine, koja uništava sve oko sebe, smatra Khouri, palestinsko-američki akademikiz ugledne palestinske kršćanske porodice iz Nazareta, s Američkog univerziteta u Bejrutu, koji je ranije učestvovao u nekim razgovorima diplomatije drugog kolosijeka.Tada će pripadnici Hezbollaha, njihovo naoružanje i oprema ali i vojno znanje koje posjeduju postati dio suverene državne libanske vojske, što Hezbollah također želi. Da bi se to desilo, državne oružane snage Libana (LAF) moraju biti osposobljene da brane zemlju. LAF mora steći povjerenje i kredibilitet svih libanskih građana i dokazati da može, da želi i da smije braniti Liban od cionističke agresije. Do tada, Hezbollah ostaje jedina kredibilna oružana sila kadra braniti Liban i jedina garancija da Izrael još uvijek, uprkos brojnim pokušajima, nije uspio vojno okupirati Liban.
Američka ambasada nad Bejrutom
Izrael i Amerikanci svojim prijetnjama i ucjenama pokušavaju ograničiti borbene kapacitete i oblikovati LAF koji će biti okrenut ka unutra poput policijskih snaga Palestinske uprave (PASF) na okupiranoj Zapadnoj obali nad kojim superviziju ima američki general Michaela Fenzel, koji je zadužen za sigurnosnu koordinaciju u Jerusalemu u ime SAD-a. Washington finansira i oprema LAF i obučava njegove pripadnike. Pored toga, Amerikanci grade drugu najveću ambasadu na svijetu na visoravni Awkar iznad Bejruta (kompleks procijenjen na milijardu dolara). Ova diplomatska tvrđava nijesamo diplomatsko predstavništvo već regionalni centar CIA-e i budući vojno-sigurnosno-obavještajni koordinacijski centar cijele regije.
Projekat tako velikih razmjera ne signalizira odlazak američkih snaga iz regije već ukazuje na namjeru Washingtona da Liban učini glavnim poligonom za projekciju svoje regionalne vojne i obavještajne moći i provođenje svojih i izraelskih hegemonističkih ciljeva u regiji Zapadne Azije radi suprotstavljanja iranskom ali vjerovatno i uticaju Kine i Rusije na Mediteranu. Kompleks 10 puta veći od američke ambasade u Londonu opisan je kao srednjovjekovni „krstaški zamak“.
Zašto je minijaturnom, siromašnom i krhkom Libanu potrebno tako veliko američko prisustvo? Nije li i to možda uticaj moćnog izraelskog lobija u Americi ili je to uporište za nadzor buduće američke imperijalne strategije u Zapadnoj Aziji. Pokušaj najnovije kopnene izraelske invazije Libana tempiran je simultano sa zračnom Dahije doktrinom koju je izraelska avijacija prvi put primijenila 2006. Njen arhitekt, Gadi Eizenkot, pod čijom su komandom izraelske snage, u to vrijeme koristeći američke bombe od preko hiljadu kilograma, razorile četvrt Dahije (južni dio Bejruta u kojem Hezbollah ima najveće uporište), zaprijetio je da će Izrael ponavljati Dahije doktrinu kad god bude napadnut.
Hezbollah, Hamas i Džama’a Islamijja
Od potpisivanja sporazuma o primirju između Libana i Izraela 1949. do danas Izrael je vodio sedam ratova protiv Libana. Među najznačajnijim su napad na aerodrom u Bejrutu (1968), Operacija Litani (1978), Mir za Galileju (1982), Poravnanje računa (1993), operacija Grožđe gnjeva (1996), Julski rat (2006) i rat nakon operacije Potop al Aqsa (2023– 2024). Nominalni ciljevi većine izraelskih ratova bili su „neutralizacija tzv. terorističkih baza“, pseudonim za vojna uporišta Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koja je djelovala na jugu Libana nakon protjerivanja PLO-a iz Jordana 1970., prije pojave Hezbollaha.
Izrael je i tada kao i danas tvrdio da želi stvoriti „sigurnosnu tampon zonu“ duž libanske granice, ali je 1982. okupirao jug Libana a Bejrut je držao pod opsadom nekoliko mjeseci nakon početka invazije. Kao rezultat tadašnje izraelske okupacije borci PLO-a su potisnuti s juga Libana. Libanski oficir a izraelski kolaboracionist Saad Haddad, lider jedne paravojne kršćanske formacije, proglasio je na jugu „slobodnu državu Liban“ (libanska verzija Fikreta Abdića). Njenu kontrolu je nakon njegove smrti 1984. preuzeo general Antoine Lahd, komandant libanskih paravojnih kolaboracionističkih kršćanskih snaga „Vojske južnog Libana“ (SLA). Lahd je umro u egzilu u Francuskoj 2015. Proglašen je najvećim izdajnikom u modernoj historiji Libana. Provodio je planove izraelskog okupatora a paravojska kojom je komandovao počinila je brojne masakre nad civilima, uključujući i zločine u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, pod zaštitom Izraela koji se ni tada nije pridržavao međunarodnog humanitarnog prava koje nalaže zaštitu civila.
Libanski pokret otpora Hezbollah je osnovan kao odgovor na izraelsku okupaciju. Potpomognut je palestinskim gerilcima i sunitskim muslimanskim borcima iz Libana. Hezbollah je svojim otporom prisilio Izrael na povlačenje 2000., skoro dvije decenije nakon okupacije juga Libana. Hezbollah je jedina ozbiljnija arapska vojna formacija od 1948. do danas koja je uspjela poraziti Izrael i potisnuti ga iz Libana. Glavna sunitska grupa u Libanu koja se također aktivno oružano bori protiv Izraela (posebno u Sidonu i zapadnim dijelovima doline Beqaa) u savezu s Hezbollahom, bez obzira na sektaške razlike i političke tenzije koje su bile intenzivirane nakon ubistva bivšeg libanskog premijera Refika Haririja 2005., jeste Džema’a Islamijja (JI), de facto libanski ogranak Muslimanskog bratstva, zajedno s oružanim krilom Al-Fadžr koje broji preko hiljadu boraca. Za vrijeme rata u Siriji Hezbollah i Džemaa su bili na suprotnim stranama ali su se približili zahvaljujući diplomatskim naporima Ismaila Haniye, ubijenog lidera Hamasa.
Prekinuti sve veze Palestine i Libana
Izraelska agresija na Liban nije slučajna i ima više historijskih ali do danas neostvarenih političkih ciljeva. Ti se ciljevi mogu svesti na tri glavna strateška imperativa. Prvi je udovoljavanje historijskim zahtjevima vjerske ekstremističke desnice u vladajućim političkim strukturama Izraela (Haredim), koje Južni Liban vide kao biblijsku jevrejsku zemlju i kao sjeverni Izrael. Ovaj element, pak, ne igra centralnu ulogu u redovima sekularnog vojnog i političkog evropskog, aškenaskog establišmenta u Izraelu. Daleko važniji cilj je kontrola resursa vode i strateških visoravni. Južni Liban je brdovit i šumovit, također graniči s okupiranom sirijskom Golanskom visoravni, što je za Izrael od velikog strateškog značaja. Treći, i možda najvažniji imperativ Izraela je činjenica da je Južni Liban historijski bio povezan s Palestinom kroz trgovinu i druge oblike razmjene (brakove i rodbinske veze). Pod Osmanskim carstvom nije bilo granica između južnog Libana i historijske Palestine. U vrijeme antikolonijalnog palestinskog arapskog revolta 1936. Britanci su protjerivali palestinske aktiviste u Liban. Interakcija između Libana i historijske Palestine duboko je ukorijenjena i predstavlja trn u oku cionističkom Izraelu. Ove historijske veze posebno su došle do izražaja u drugoj polovini prošlog stoljeća kad su se palestinski pokret otpora, Arafatov Fath, ali i druge frakcije koje su bile aktivne u palestinskim izbjegličkim kampovima u Libanu, udružile s revolucionarnim političkim pokretima libanske ljevice.
Pored toga, imam Musa Sadr, harizmatični šiitski teolog, porijeklom Libanac ali rođen u Iranu u gradu Qom, sedamdesetih godina stiže u Liban sa specijalnom misijom emancipacije i prosvjećivanja libanskih šiita. Musa Sadr je uspostavio dinamični šiitski vjerski, politički i društveni pokret u Libanu. Fuad Adžami, američki profesor islamskih studija koji je također porijeklom s juga Libana, dokumentovao je rađanje i uspon libanske šiitske zajednice kroz život i djelo Musa al-Sadra. U knjizi, The Vanished Imam: Musa al-Sadr and the Shia of Lebanon, Adžami predstavlja Sadra kao harizmatičnu ličnost i lidera koji je transformisao i mobilizirao libanske Šiite.
Sadr je osnovao Pokret obespravljenih (Hareket al-Mahrumeen) a kasnije i Amal (nada) kao njegovo oružano krilo čiji su se borci obučavali u palestinskim izbjegličkim kampovima u Libanu. Amal je danas šiitska politička stranka (manja od Hezbollaha i sekularno orijentisana). Više od tri decenije je predvodi Nabih Berri, harizmatični predsjednik libanskog parlamenta i jedan od najuticajnijih libanskih političara. Berri je bio jedan od prvih sljedbenika imama Sadra. Hezbollah je sve političke i parlamentarne pozicije koje mu pripadaju prepustio Amalu i preuzeo je isključivo ulogu oružanog otpora, pored socijalnih, edukativnih i finansijskih aktivnosti. Prema ustavu Libana, predsjednik republike mora biti kršćanin. Tu ulogu danas obnaša bivši general Joseph Aoun, predsjednik parlamenta je musliman (Nabih Berri) šiit, a premijer je musliman sunit (dr. Nawaf Salam).
Nakon Islamske revolucije u Iranu 1979. dolazi do zbližavanja obespravljenih i prognanih iz njihove zemlje (Palestinaca) i obespravljenih u vlastitoj zemlji (libanskih Šiita). Šiitska zajednica u Libanu prije dolaska imama Musa Sadra (nestao u Libiji 1978. i nikad nije pronađen a smatra se da je ubijen po nalogu Muamera Gadafija) i osnivanja Hezbollaha, bila je jedna od ekonomski, politički i vjerski najmarginalizovanijih društvenih grupa.
Netanjahuu se žuri
Izraelska strategija danas više nije nužno zasnovana na normalizaciji odnosa koliko na sijanju haosa i dominaciji. Prioritet Izraela je demilitarizacija i razoružanje svih susjednih arapskih zemalja. U Libanu Izrael želi demilitariziranu zonu sa slabom libanonskom vojskom kao i u Siriji. Primirje u Libanu nije samo proizvod američke diplomatije ili pak izraelskih bombardiranja već plod iranske strateške pobjede. Izraelska diplomatija spojena je s nasiljem, atentatima, opsadama, blokadama, političkom prisilom, sistematskom manipulacijom i podjelama unutar društava koja mu se oružano suprotstavljaju.
Namjerno ubijanje civila i razaranje infrastrukture nije kolateralna šteta već dio izraelske strategije. Namjerno ubijanje civilnog stanovništva je čin genocida ciljano osmišljen da izazove masovno raseljavanje i preoblikuje političku i demografsku stvarnost u korist Izraela. Ta logika oblikuje i izraelski rat protiv Libana kojem se Hezbollah suprotstavlja. Ista strategija koristi se u konfrontaciji s Iranom. SAD kao glavni saveznik Izraela historijski djeluju unutar slične paradigme. Od Vijetnama preko Afganistana do Iraka i danas Irana. Izraelski lider Netanjahu svjestan je da se njegovi ratovi ne mogu voditi unedogled. On zato želi ekspresnu normalizaciju s Libanom i Sirijom, kao ranije s Egiptom i Jordanom, ali po diktatu Izraela. Jedina prepreka da uspostavi regionalnu dominaciju je Iran. Netanjahu smatra da to mora ostvariti što prije, dok je još Trump u sedlu. Zato je potpuno primjerena kvalifikacija Ramija Khourija o Izraelu kao o zombi mašini koja ubija i ruši sve oko sebe. Toj mašini već ponestaje goriva i ona će se prije ili kasnije ugasiti.
