Michael Jansen
Odluka Libanona o neplaćanju euro obveznica u iznosu od 1,2 milijarde bila je neizbježna. Premijer Hasan Diab imao je apsolutno pravo postaviti potrebe Libanaca ispred isplate dugovanja države prema međunarodnim kreditorima. Libanon bi ove godine, u vrijeme kada su rezerve Centralne banke pale na 20–30 milijardi dolara, trebao otplatiti oko 4,6 milijardi dolara.
Diab je otkrio da libanonski dug sada iznosi 90 milijardi dolara, odnosno 170% BDP-a, te se obavezao da će restruktuirati dug kao i smanjiti ogromni bankarski sektor u zemlji. Bejrut može očekivati teške pregovore s kreditorima, jer vlade, desetljećima, nisu uspjele provesti reforme potrebne za spas ekonomije koja se urušava.
Libanonska politička elita je odgovorna za neuspjeh reformi iako je stotine hiljada Libanaca od oktobra izašlo na ulice kako bi zahtijevali reforme i zaustavljanje lošeg upravljanja i korupcije. Elita odbija udovoljiti tim zahtjevima jer to uključuje promjenu vlade, i ne samo prekid vladavine elite već i sektaški model upravljanja koji Predsjedništvo dodjeljuje maronitskom kršćaninu, premijersko mjesto sunitima, predsjedavanje parlamenta šiitima, a druge položaje dijeli vodećim vjerskim sektama u zemlji. Ovaj režim je doveo do propadanja Libana.
U najboljim vremenima, “swinging sixties”, Bejrut je bio „Pariz Bliskog Istoka“. Grad se hvalisao, pomalo revno, da se ujutro može skijati na njegovim planinskim padinama a poslijepodne plivati na plažama. To je, naravno, bilo moguće krajem zimske sezone i u danima kada je more bilo mirno i sunce sjalo. Tokom zlatnih godina život je bio lijep za Libanonce koji su živjeli iznad granice siromaštva, a ostale su feudalci držali ispod te granice. Zemlja je napredovala bez vladinog miješanja u ekonomiju i bezosjećajnim političarima koji nisu imali potrebu za reformama.
Ali, u Libanonu nije bilo dobro. Sredinom sedamdesetih godina počeo je petnaestogodišnji sektaški građanski rat. Trgovačko srce Bejruta bilo je uništeno. Aerodrom je zatvoren. Turizam se srušio. Hoteli i restorani su zatvoreni. Desetine hiljada Libanaca, posebno obrazovane mladeži, napustilo je zemlju. Izrael je okupirao dio juga 1978. godine. Nakon što je, 1982. godine, izraelska vojska umarširala u Bejrut razorila ga je. Taifskim sporazumom građanski rat je trebao završiti 1989. god., ali se nastavio do oktobra 1990., kada je intervenirala sirijska vojska.
Građanski sukob i izraelska invazija uništili su fizičku i ekonomsku infrastrukturu Libana, prepolovili libanonski BDP i smanjili njegovu ulogu trgovačkog i bankarskog središta. Iako se u neposrednom poslijeratnom razdoblju ekonomija drastično oporavila, to je bilo prividno kao što je bilo i u ratnom periodu. Pojavila se nova politička elita. Feudaliste i tradicionalne okružne šefove zamijenili su vojni zapovjednici, preduzetnici koji su zarađivali milijarde u inostranstvu i ambiciozni sinovi političara šezdesetih.
Obnova je bila slučajna a pokrenuli su je koristoljubivi privrednici. Prevladavalo je loše upravljanje i korupcija. Nijedna vlada nije popravljala ratom oštećenu električnu mrežu što je suštinska komponenta oporavka. Rezovi su bili svakodnevni. Za potpunu pokrivenost potrošači moraju plaćati i kompaniji za proizvodnju električne energije u zemlji i vlasnike generatora iz susjedstva. Mnogi Libanonci ne mogu priuštiti da plate dva računa za struju i trpe prekide. Pitke vode nema dovoljno, a potrošači se oslanjaju na privatne kompanije. Libanonske plaže su zagađene kanalizacijom jer država nema sredstava za recikliranje. Smeće se preliva sa deponije. Puno je nezaposlenosti među studentima i radnicima.
Kao rezultat rata u Siriji, unosna trgovina Libanona i trgovina sa Sirijom i arapskim zaleđem je zaustavljena, a više od milion sirijskih izbjeglica potražilo je sigurnost u Libanonu stavljajući njegovu ratom razorenu infrastrukturu i osiromašene resurse pod veći pritisak nego prije sukoba. Novčane uplate protjeranih Libanonaca su se umanjile.
Libanonski bankarski sektor, koji se oslanjao na tajnost računa, stradao je nakon 2010. godine kada su SAD uvele mjere za suzbijanje pranja novca, utaje poreza od strane američkih državljana i transfere organizacijama koje Washington smatra “terorističkim”. Da bi privukli ulagače, libanonske banke su ponudile visoke kamatne stope na dolare i libanonske funte, ohrabrujući Libanonce da svoj novac ulažu u banke, a ne u posao koji bi unaprijedio ekonomski razvoj i obezbijedio radna mjesta.
Libanon više nije bezbrižan. Na listi Transparency Internationala od 180 zemalja Libanon zauzima 138. mjesto po indeksu korupcije i prihodu. Četrdeset posto Libanaca živi ispod granice siromaštva, dok najviše jedan posto prima 25% nacionalnog dohotka.
Kao da Libanon nema dovoljno problema, novi koronavirus zaražava sve veći broj nesretnih, bespomoćnih civila u vrijeme kada u bolnicama nedostaju finansijska sredstva, lijekovi, kompleti za testiranje virusa i zaštitna odjeća za liječnike i medicinske sestre.
Postavljen prije nezavisnosti 1943. godine katastrofalan, i do sada neuništiv, sektaški sistem upravljanja, nekadašnji kolonijalni libanonski vladar, Francuska, ponudila je medicinsku pomoć.
