Osman Softić

PISjournalGebran Bassil, šef Slobodnog patriotskog pokreta (FPM), donedavno dominantne kršćanske frakcije u parlamentu Libana koja je u koaliciji sa Hizbullahom imala parlamentarnu većinu, kojem je američka administracija prije dvije godine uvela sankcije zbog navodne korupcije i bliskih veza sa Hizbullahom, libanonskom šiitskom političkom strankom i vojnom formacijom koja se odupire američkom i izraelskom uticaju na Bliskom istoku, optužio je za loš rezultat njegove političke partije na parlamentarnim izborima u ovoj minijaturnoj arapskoj državi na obalama Mediterana“američko-izraelsku zavjeru” koja je uticala na rezultat proteklih parlamentarnih izbora.

Prema preliminarnim rezultatima, FPM ne samo da je prošao lošije u odnosu na izbore 2018., već bi njegov glavni politički rival iz reda krščanske političke opcije, partija Libanske snage (LF), koje predvodi bivši lider jedne od oružanih frakcija u Libanskom građanskom ratu, osuđeni ratni zločinac Samir Dža’dža’, mogla postati vodeća parlamentarna stranka u budućem kršćanskom bloku, u sazivu parlamenta kada isti bude konstituiran.

Bassil je zet aktuelnog predsjednika Republike Michela Aouna kojeg je naslijedio na čelu partije, a njegova politička opcija do sad je bila u savezu sa Hizbullahom, najsnažnijom pojedinačnom političkom opcijom u Libanu koja je istovremeno i organizirana vojna sila. Hizbullah je daleko snažnija od oružanih snaga Libana, i jedna je od najefektivnijih ratnih formacija na Bliskom istoku uopće, pored oružanih snaga Izraela.

Postoji vjerovatnoća da Gebran Bassil izgubi od svog protukandidata u svojoj izbornoj jedinici. Naime, Bassil se smatra jednim od ključnih kršćanskih političara vladajućeg establišmenta kojeg američka ambasadorica u Bejrutu Dorothy Shea smatra odgovornim za političku korupciju i opstruiranje reformskih procesa koji su pokrenuti u Libanu u toku 2019., kao stanoviti oblik zakašnjelog arapskog proljeća.

Cilj općih masovnih protesta bio je promjena političke paradigme koja vlada Libanom u kontinuitetu od njegove nezavisnosti od francuske kolonijalne uprave do danas. Tu paradigmu čini konsezus vladajućih političkih, vjerskih, sektaških, klanovskih i porodičnih klika koje sve vrijeme dominiraju političkim diksursom i kontroliraju tokove novca i uticaja a instrumente države i javne resurse zloupotrebljavaju dodjeljivanjem materijalne koristi, javnih poslova, namještenja i privilegija svojim sljedbenicima koji im osiguravaju izborni legitimitet.

Stoga, za Liban možemo kazati da je formalno konsocijacijska demokracija čiji demokratski proces služi za legitimizaciju sektaško-interesnog političkog konsezusa u kojem je korupcija postala institucionalizirani i općeprihvaćeni metod bogaćenja na bazi političkog izbornog mandata koji osigurava kontrolu i neograničeno raspolaganje javnim resursima. Model vlasti i nekontrolirana korupcija doveli su do finansijskog i društvenog kolapsa države, što je bilo glavni okidač za masovne proteste.

Eksplozija koja se desila 2020. u skladištu amonijum nitrata u luci u Bejrutu, koja je devastirala poslovno jezgro grada i odnijele brojne živote, signalizirala je alarm, jasno poručivši da je država na rubu kolapsa te da je postojeći konsenzus neodrživ i da će, ako ne dođe do promjene paradigme vlasti i veće političke i finansijske odgovornosti, Liban kakvog poznajemo postati propala država kojoj prijeti novi građanski rat ili potpuna dezintegracija.

Period građanskog rata u Libanu koji je trajao od 1975-1990. obilježila je borba velikog broja unutrašnjih libanskih oružanih grupa i frakcija koje su se borile za kontrolu države a u tom ratu su počinjeni brojni masakri i ratni zločini. Osim toga, vodeće regionalne sile, pored Sjedinjenih Američkih Država koje od drugog svjetskog rata imaju dominantnu hegemonističku poziciju na Bliskom istoku, prvenstveno Sirija i Izrael a kasnije i Iran i Saudijska Arabija, ključni su vanjski akteri koji imaju svoje favorite među političkim frakcijama unutar Libana koje svojim uticajem i finansijama podržavaju.
Liban je do danas opstajao isključivo zahvaljujući delikatnoj ravnoteži među etabliranim feudalnim gospodarima Libana.

Poremećaj tog delikatnog balansa u prošlosti je izazivao oružane sukobe. Pored unutrašnjih vjerskih i političkih tenzija i ideoloških podjela u Libanu, palestinsko pitanje i odnos libanskih frakcija prema njemu također je bio značajan uzrok sukoba. Prisustvo Palestinaca u Libanu često je bilo okidač izraelske agresije i okupacije Libana. Višedecenijsko prisustvo Sirije u Libanu i hegemenostički uticaj Damaska prije izbijanja građanskog rata i agresije zapada protiv Sirije također je predstavljalo dodatni destabilizirajući faktor koji je onemogućavao samostalnu egzistenciju Libana kao suverene države.

Pojava Hizbullaha koji uživa diplomatsku, finansijsku i vojnu podršku Irana i ima snažno uporište među libanskim muslimanima šiitske pravne škole (mezheba), budući da se smatra dijelom šire osovine otpora američkoj i izraelskoj hegemoniji, Axis of Resistance, najviše iritira susjedni Izrael i Washington ali i Saudijsku Arabiju.Ove tri države pružale su podršku svojim sunitskim i kršćanskim favoritima, posebno Pokretu budućnosti (Tejjar al-Mustaqbal), koaliciji 14. mart, koja je okupila različite političke grupe i vladala Libanom od 2008-2018. i imala podršku većine sunitske muslimanske populacije.

Predvodio ju je Saad Hariri, bivši premijer Libana i sin Rafika Haririja, ubijenog bivšeg premijera, milijardera i biznismena koji je imao besprijekornu podršku Rijada. Haririjev pokret i njegova vladavina uživala je širiku sunitsku podršku i legitimitet i kao takva je predstavljala faktor stabilnosti u Libanu. Bila je to organizirana sunitska protuteža šiitskom Hizbullahu koji Saudijska Arabija smatra remetilačkim faktorom u regionu i potencijalnim destabilizirajućim mehanizmom koji bi mogao izazvati pobunu unutar same Saudijske Arabije među Šiitima, posebno zbog navodne uloge Hizbullaha u Jemenu, među pripadnicima Ansarulaha, skupine Husija koji pružaju otpor vojnoj kampanji Rijada u toj zemlji.

Prema preliminarnim rezultatima izbora, među kršćanskom populacijom Libana došlo je do najvećih promjena, i to u smislu da je FPM izgubio podršku Maronita u korist LF-a. To znači da je dosadašnji kršćanski politički saveznik Hizbullaha i šiitskog faktora općenito oslabljen, dok je kršćanski protivnik Hizbullaha, koji je istovremeno preferirana kršćanska politička opcija Saudijske Arabije i Washingtona ojačan. Naravno, ovakav rezon inherentno nosi rizik simplifikacije kompleksne političke pozornice Libana. Što se pak tiče sunitske političke opcije, bivši premijer Saad Hariri se prije nekoliko mjeseci povukao sa političke scene.Hariri je to vjerovatno učinio jer je izgubio podršku Saudijske Arabije i Washingtona, budući da nije uspio provesti očekivane i ranije zacrtane ciljeve svojih sponzora i žešće se suprotstaviti savezu Hizbullaha i FPM-a, Michela Aouna, koji je formirao FPM nakon povratka iz egzila u Francuskoj 2005. godine.

Koalicija Hizbullaha sa Slobodnim patriotskim pokretom dobio je legitimitet libanskih građana uvjerivši ih da je njihov savez baziran na zaštiti suvereniteta Libana jer se jedini odupire nastojanjima Izraela i Amerike da uspostave hegemonističku kontrolu nad ovom malom državom čiji modus operandi simbolizira rezistenciju zapadnom hegemonizmu na Bliskom istoku, a koja iako minijaturna i osiromašena ipak predstavlja mikrokozam šireg arapskog svijeta. Liban, uz Palestenu predstavlja bastion opstanka kršćanske populacije u arapskom svijetu.

Stoga, sunitski blok koji čini skoro polovinu muslimanske libanske populacije, potpuno je oslabljen a za sunitske su se glasove borio veliki broj nezavisnih kandidata i do tada nepostojećih političkih opcija i lista koje su nastale nakon protesta 2019. Pokazalo se da su reformski kandidati ostvarili prilično dobar rezultat i da će imati dovoljan broj parlamentarnih mandata da bi mogli uticati na buduću kompoziciju vlasti. Dakle, Hizbullah je donekle oslabljen ali ne i marginaliziran. Na polju kršćanske politike došlo je do zamjene vodećih pozicija suprotstavljenih aktera, FPM-a i LF-a. Reformske snage mogu biti donekle ali ne i potpuno zadovoljne. Washington i Rijad kao vanjski sponzori mogu biti djelimično zadovoljni, dok Iran je dobio više protivnika u redovima sunitske populacije koja je više reformski i pro-zapadno a manje anti-izraelski i antiamerički orijentirana.

Tvrdnja Gebrana Bassila da je loš rezultat FPM-a rezultat američko-izraelske zavjerei ne mora biti tačna, ali je činjenica da Washington i Tel Aviv mogu biti zadovoljni uspjehom protivnika etablirane političke klike među kršćanima, a posebno oslabljenim rezultatom Hizbullaha i kršćanskih saveznika Božje partije. Transparentni uticaj i otvorena agitacija Washingtona koji je svojim djelovanjem pomogao nove reformske opcije i američko odbijanje da pomogne Libanu da dobije kredit Međunarodnog monetarnog fonda, predstavlja ozbiljan faktor koji je itekako uticao na izbore čiji je preliminarni rezultat predstavljao pomak u pravcu slabljenja politike osovine otpora, koju simbolizira Islamska Republika Iran, u korist regionalnih interesa Amerike, Izraela i Saudijske Arabije, iako je još uvijek prerano govoriti o tome kako bi mogla izgledati buduća vlada Libana do čijeg će formiranja vjerovatno proći još dugo vremena, posebno ako se ponove dosadašnji scenariji.

Partija Libanske snage (LF), kršćanska opcija koja se protivi politici Hizbullaha koja uživa podršku Saudijske Arabije, osvojila je najveću podršku kršćanskih glasača i imat će najmanje 20 mandata. Hizbullah i njegovi saveznici će vjerovatno izgubiti većinu u libanonskom parlamentu.Ako se to desi, predstavljat će veliki udarac za ovu šiitsku partiju koja uživa reputaciju kao najkredibilnija snaga otpora Izraelu. Iako rezultati nedjeljnih izbora tek trebaju biti finalizirani i verificirani, Hizbulah i njegovi saveznici teško da mogu osigurati više od 64 od 128 ukupnih mjesta u parlamentu. Ipak, očekivanja javnosti da će se sektaško ustrojeni politički sistem u Libanu promijeniti, ne samo da su nerealna, već je također naivna. Sile koje upravljaju procesima unutar Libana i dirigiraju svojim favoritima na libanskoj političkoj sceni, bez obzira na njihovu retoriku i proklamacije, uopće ne žele uspostavu stvarne demokracije i transparenosti u Libanu.

Naprotiv, njihov osnovni cilj je promijeniti balans snaga između 11 različitih sektaških grupa i oslabiti političku poziciju i uticaj Hizbullaha i onih snaga koje omogućavaju njegovu dominantnu ulogu u toj zemlji. Jer, da je cilj bio jačanje demokracije, politički pluralizam, transparentnost i odgovornost ili pak briga za obične građane ove osiromašene zemlje čijih 80 posto građana danas živi na granici siromaštva, moćni vanjski politički akteri ne bi dozvolili transfer miliona dolara novca iz libanskih banaka koje su izvršili članovi korumpirane političke i poslovne elite. Oni također ne bi spriječili hapšenje i procesuiranje guvernera centralne banke Libana Rijada Salamea, za kojeg se vjeruje da je odgovoran za ekonomski kolaps zemlje, niti bi pak podržali ekstremne političke snage među kršćanima, čiji je lider optužen za orkestriranje sukoba u kojem su pogonuli civili i koji je istovremeno presuđeni ratni zločinac.

Bolje obaviješteni postmatrači Bliskog istoka i tamošnjih ključnih političkih pitanja znaju da uloga Washingtona u Libanu nije baš pozitivna i benigna kakvom se želi predstaviti pružajući podršku reformskim snagama. O tome svjedoči sprječavanje vlasti Libana da osiguraju dotok plina iz Egipta preko Sirije u Liban. Ovaj pokušaj spriječen je zbog američkih sankcija u okviru tzv. Cezarovog zakona koji je američki kongres usvojio 2019. kojim su nametnute sankcije Siriji i zabranjene trgovinske veze Beiruta i Damaska. Naime, Vlade Sirije i Libana postigle su sporazum o transferu egipatskog plina kako bi se ublažila energetska kriza koja je dovela do situacije da veći dijelovi Libana nemaju električne energije 23 sata na dan.

Washington ne želi izuzeti Kairo i Beirut od sankcija nametnutih Siriji. Pored toga, Svjetska banka nad kojom Washington ima presudni uticaj opstruira provedbu sporazuma insistirajući na finalizaciji studije o izvodljivosti, kako tvrde neki arapski mediji. Zbog toga je generalni sekretar Hizbullaha Hasan Nasrallah optužio Amerikance da daju lažna obećanja jer do danas nisu predala neophodne garancije Egiptu i Jordanu kojim bi bili izuzeti iz sankcija. S druge strane, Iran je u više navrata izrazio spremnost da u Libanu izgradi dvije elektrane od po 1000 megavata kako bi cijela zemlja riješila problem nedostatka električne energije.

Slične ponude, uključujući i izgradnju velikih infrastrukturnih projekata libanskoj vladi nudile su Kina i Rusija ali ti prijedlozi nisu prihvaćeni, očigledno zbog pritiska moćnijih zapadnih sila.
Ciljevi Washingtona i Pariza i njihovih saveznika u arapskom svijetu, prema onom što možemo primijetiti iz raspoloživih informacija, očigledno i nije bio stvaranje demokratskog i novog Libana i demoliranje njegove sektaške strukture, već promjena unutrašnjeg balansa moći u cilju slabljenja politike koji zagovara Osovina otpora na Bliskom istoku koju predvodi Islamska Republika Iran.

Kolateralna korist pomenute politike za građane Libana možda ipak bude dolazak na politički scenu manjeg broja stvarnih reformski orijentiranih individualnih ili slabo organiziranih opcija koje će poslužiti kao pokriće za stvarni cilj politike zapada prema Libanu.

Prethodni članakMacronova ideja o “Evropskoj političkoj uniji”
Naredni članakIzraelski aparthejd će postati još ekstremniji

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime