Devin G. Atallah, Lana Andoni, Hana R. Masud

PISjournal Palestina je živa. Čak i onda kada je zaleđena u vremenu, duboko ispod, na tom mjestu potonuća, Palestina ostaje soumoud (nepokolebljiva). Čak i kada je naša prošlost izbrisana, a sadašnjost pod opsadom, mi kao Palestinci znamo da se naše sutra još uvijek može spasiti – jer je Palestina živa.

Palestina postoji, a naše postojanje je naš otpor. Preživljavamo i radimo na tome da zaliječimo rane, uprkos oružju masovne dekonstrukcije koje cilja naš svakodnevni život sa svim resursima kolonijalizma, jer smo – kako nas podsjeća aktivistica Assata Shakur u svojoj moćnoj autobiografiji – „oružje masovne konstrukcije“.

U tom duhu, mi, tri palestinska radnika u oblasti mentalnog zdravlja i psiholozi, transnacionalno smo se obratili svojim zajednicama i tražili pisma masovne ljubavi prema našoj voljenoj Palestini pred masovnim izraelskim kolonijalnim osvajanjem i saučesništvom vlada širom svijeta.
Nadahnuo nas je naš dragi prijatelj i kolega, psihijatar Yasser Abu Jamei u Khan Younisu, koji nam je poslao pismo tokom izraelskog jedanaestodnevnog bombardovanja Gaze i pobuna širom Palestine prošlog maja.

On je svoje riječi uputio ne samo nama, već i međunarodnoj zajednici: “Koliko će ljudi u svijetu samo sjediti skrštenih ruku dok mi ovdje u Gazi ovako patimo?” napisao je on. “Narod Gaze treba više od izjava i rezolucija, dok Izrael dobija oružje kojim nas ubija i terorizira … Naši trenutni životni uslovi pod opsadom vrijeđaju ljudsko dostojanstvo. Govorim svojoj djeci i svojim klijentima, „Mi Palestinci imamo pravo živjeti kao i svi drugi ljudi na svijetu: živjeti u miru, dostojanstveno i uživati svoja prava. Doći će i to.”

Kako objašnjava Abu Jamei, Palestinci žive u nepodnošljivim uslovima, dok je Izraelu omogućeno da vrši kolonijalno i rasno supremacističko nasilje. Ustati protiv rasizma znači suprotstaviti se doseljeničkom kolonijalizmu. To znači stajati sa dekolonizacijom – a gdje postoji kolonizacija, postoji i dekolonizacija. Tamo gdje postoje Palestinci, tamo možete vidjeti naš duh intifade, naše dostojanstvo i našu dekolonijalnu ljubav, nikada predaleko jedni od drugih.

U proteklih nekoliko mjeseci, naša dekolonijalna ljubav je bila u punom prikazu na neusporedive načine. Palestinski narod je proživio trenutke ujedinjenja pokreta i nikada nećemo zaboraviti kakav je to osjećaj – kako je zajedno sanjati o postojanju novog svijeta.

Palestinci – bilo u Betlehemu ili Haifi, Al-Khalilu ili Aki, Nablusu ili Nazaretu, Ramali ili Gazi, Lodu ili Libanonu, Jordanu ili Bostonu, Čileu ili Francuskoj – svi znaju da možemo zajedno premostiti naša prisilna odvajanja i obnoviti našu dekolonijalnu borbu. Palestina nije sama; pisma koja smo dobili odražavaju ovu dekolonijalnu ljubav. Od porodica, prijatelja i kolega primili smo desetine ljubavnih pisama posvećenih Palestini.

Kolonizatori nam govore da je Palestina mrtva i pokopana, ali mi znamo pravu istinu i idemo prema tome da budemo još življi. Poput naših radikalnih crnih sestara i braće, i mi Palestinci putujemo kroz vrijeme. Često idemo u svoju prošlost i svoju budućnost. Vidimo sebe kako se dižemo iznad ovog potonulog mjesta. Vidimo sebe kako živimo dostojanstveno i slobodno u budućnosti koja dolazi.

Na ovom budućem mjestu, nakon što smo stekli svoju slobodu, okrećemo se i gledamo ljude pored sebe – jer ništa se ne događa izolirano. U potpunosti cijenimo Black Lives Matter (BLM) aktiviste koji nas podižu i poučavaju. BLM je promijenio uslove razgovora o Palestini.

Nedavni protesti u Kolumbiji takođe su promijenili uslove razgovora o Palestini. Širom svijeta, zajedno, kidamo traku bjelačkog upravljanja koja vezuje svijet. Više ne koristimo kolonijalne izraze za strukturiranje našeg razmišljanja i kretanja.

Kada mi, Palestinci, vidimo kako izraelske vojne snage vrše represiju nad našim narodom u našoj domovini, pomislimo na to da američka policija nekažnjeno ubija crnce i sjećamo se vlastitih koraka na ulicama Bostona u ljeto 2020. godine u znak solidarnosti s BLM-om.

Mislimo na policiju u Čileu koja potiskuje aktiviste koji su se podigli u Santiagu prije nekoliko godina. Vidimo sve veze; kako Adrienne Maree Brown piše u svom ljubavnom pismu, bacamo svu svoju magiju zajedno i podižemo srce do horizonta.

Iza ovog horizonta, mi Palestinci postavili smo kolonijalnu logiku narativa iz bijelog toka koji vladaju u svim medijima. Bacili smo ih u rijeku. Za nas ne postoje „dvije strane“; nema „sukoba“; nema „dobrih ljudi s obje strane“; nema “sukoba” između demonstranata i policije ili vojske.

Mi Palestinci vidimo kroz ove kolonijalne naslove. Znamo da se za svoje živote borimo protiv bombi i metaka, i protiv bijelih nadmoćnih ideologija – oružja za masovno uništenje koje nas raskomadava, tjerajući nas izvan granica čovječanstva.

Izraelu i mnogim evropskim i evroameričkim moćnicima, lako smo nevidljivi – ubijani, zatočeni, deportirani, izbrisani – ne zato što smo slabi, već zato što smo kolonizirani. A u našem kolonijalnom stanju pripadamo svim bojama svijeta – posebno onima koji su dehumanizirani.

Na ovom mjestu nepripadanja znamo da nas kolonizatori ne tretiraju kao ljude. Čak nas ne tretiraju kao životinje; tretiraju nas više kao duhove. Za kolonijalnu izraelsku nacionalnu državu, mi Palestinci ne možemo polagati nikakve legitimne zahtjeve za zemlju ili prava – ni u Sheikh Jarrahu, Gazi, niti bilo gdje drugo. Jevreji Izraelci mogu polagati prava na zemljište od prije stotina ili čak hiljada godina, ali mi Palestinci često ne možemo čak ni polagati pravo na autotomiju vlastitog tijela, a kamoli na bilo šta drugo pod svojim nogama.

Ipak, ostajemo nepokolebljivi u duši i vatra transnacionalnih solidarnosti pomaže u održavanju našeg plamena.

Nakon što smo od naših zajednica tražili ljubavna pisma za Palestinu, odabrali smo nekoliko naših favorita koje ćemo širiti kroz ovaj članak. Autori su istakli nepodnošljive traume i psihološka previranja koja Palestinci u Gazi moraju podnijeti, pored fizičkog uništenja koje se događa.

U tom cilju, vraćamo se na pismo Abu Jameija, u kojem je napomenuo da liječenje mentalnog zdravlja Palestinaca zatomljenih u kolonijalnim uslovima ne dolazi u obliku tableta ili kroz razrađen psihijatrijski režim. Umjesto toga, potreban lijek je ljubav i antirasistički otpor kolonizaciji.

Lijek je dekolonijalna pravda, uključujući konkretnu političku akciju kako bi se okončali ne samo smrtonosni bombaški napadi, već i čitava izraelska okupacija Palestine i opsada Gaze. Lijek je istina i hrabrost, omogućavajući svijetu da vidi Palestince kao ljude, s dostojanstvom i slobodom. Moramo zajedno raditi na stvaranju ovog svijeta, priznajući da smo i rana i lijek. Mi zaista možemo biti dekolonijalna pravda; mi možemo biti lijek.

Stavovi izraženi u članku pripadaju autorima i ne odražavaju nužno uredničku politiku PISjournala.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime