PISjournal – U strateškoj literaturi međunarodnih odnosa, mnogi veliki krizni događaji nisu počeli zbog slabosti vojne moći, već zbog pogrešnih procjena posljedica rata.
Jedan od važnih glasova koji je posljednjih desetljeća upozoravao na takve pogreške jest Henry Kissinger, istaknuti političar i teoretičar škole realizma. U svojim analizama često je naglašavao da se vojni sukob s Iranom ne može smatrati samo ograničenom operacijom ili taktičkom odlukom, jer takav rat ima potencijal narušiti geopolitičku ravnotežu Bliskog istoka pa čak i međunarodni poredak. Prema njegovom viđenju, Iran nije samo pitanje vanjske politike, već dio šireg odnosa snaga u zapadnoj Aziji. Zbog toga je uvijek naglašavao da se rješavanje nesuglasica s Iranom mora odvijati putem diplomatije, strateškog zadržavanja i upravljanja konkurencijom, a ne kroz rat koji može proizvesti nepredvidive posljedice za regiju i svijet.
Kissingerova logika realizma i upozorenje o ratu s Iranom
U tradiciji realizma u međunarodnim odnosima, jedno od ključnih načela je upravljanje ravnotežom snaga i izbjegavanje nekontrolisanih kriza. U tom teorijskom okviru, Henry Kissinger, kao jedan od najistaknutijih teoretičara i političara škole realizma, više je puta upozoravao na posljedice vojnog sukoba s Iranom. Prema njegovom viđenju, takav rat nije samo vojna odluka, već široki geopolitički rizik za regionalni poredak i strukturu međunarodnog sistema. U intervjuu za Financial Times 2018. godine, naglasio je da svaki vojni sukob s Iranom može proizvesti posljedice koje će temeljito promijeniti ravnotežu snaga na Bliskom istoku. Također je u razgovoru za The Atlantic 2016. istaknuo da se iranska kriza mora kontrolisati putem diplomatije, upravljanja konkurencijom i ravnoteže snaga, a ne izravnim ratom. Ovo stajalište vuče korijene iz klasične logike realizma koja smatra da rat između važnih regionalnih aktera često vodi širokoj nestabilnosti i nepredvidivim posljedicama.
Geopolitički kapacitet Irana i zahtjevi američke vanjske politike
S geopolitičkog gledišta, Iran posjeduje karakteristike koje ga čine važnim regionalnim akterom. Geografski položaj u srcu Zaljeva i zapadne Azije, značajna populacija i sposobnost društvene mobilizacije, kao i regionalni uticaj na više geopolitičkih frontova, faktori su koji komplikuju svaki mogući vojni sukob s ovom zemljom. U takvim uslovima, rat možda neće riješiti krizu, već može stvoriti vakuum moći ili lanac novih sigurnosnih kriznih situacija u regiji. Jedna od ključnih briga Kissingera jest mogućnost domino efekta na regionalnoj razini. Prema njegovom mišljenju, vojni sukob s Iranom mogao bi proširiti nestabilnost u Zaljevu, poremetiti globalno tržište energije i uključiti regionalne i vanjskoregionalne aktere u sukob. Takav scenarij brzo može pretvoriti ograničenu krizu u široku krizu čije bi upravljanje bilo teško za bilo kojeg aktera.
U strateškom mišljenju Kissingera, velike sile obično koriste strategiju zadržavanja (containment) umjesto izravnog sukoba. Ova strategija temelji se na nizu političkih i ekonomskih instrumenata kojima je cilj upravljanje konkurencijom bez ulaska u izravan rat. Višestrana diplomatija, ekonomski pritisak, sigurnosni sporazumi i uspostava regionalne ravnoteže primjeri su alata koji se koriste u ovom okviru. Cilj ovog pristupa nije uništavanje protivnika, već upravljanje krizom i sprečavanje eskalacije napetosti. Kissinger također upozorava da bi rat s Iranom mogao imati posljedice izvan regionalne razine. Takav sukob mogao bi pojačati konkurenciju velikih sila, oslabiti ulogu međunarodnih institucija i izazvati nestabilnost na globalnim tržištima energije. S tog gledišta, rat s Iranom nije samo regionalna kriza, već izazov međunarodnom poretku.
Zaključna misao
Kissingerovo stajalište može se sažeti u jednostavno načelo: rat treba biti posljednja opcija. U logici realizma, početak rata može biti u rukama donositelja odluka, ali njegove posljedice obično izlaze iz njihove kontrole. Stoga strateška racionalnost nalaže da se prije pribjegavanja ratu iskoriste sve diplomatske i balansirajuće kapacitete kako bi se spriječilo da regionalna kriza preraste u globalnu nestabilnost.
Konačna riječ
Ako se Kissingera pogleda kroz prizmu realizma, njegovo upozorenje odnosi se na opasnost od raspada geopolitičkih ravnoteža. U logici realizma, rat započinje kada akteri procijene da su troškovi upravljivi; ali historija pokazuje da su mnogi ratovi izmakli kontroli upravo u trenucima kada se smatralo da će ostati ograničeni. Iz tog razloga, sukob s Iranom nije samo vojni spor između dvaju aktera, već može dovesti do preraspodjele moći na Bliskom istoku, širenja sigurnosnih kriza i intenziviranja konkurencije velikih sila. Zbog toga Kissinger smatra da strateška racionalnost zahtijeva da velike sile prije svake vojne akcije koriste sve diplomatske i političke alate za upravljanje krizom. Glavna poruka je jednostavna, ali duboka: u međunarodnoj politici, početak rata može biti politička odluka, ali njegov kraj često ovisi o silama koje više nisu pod kontrolom inicijalnih donositelja odluka. U realizmu po Kissingeru, rat s Iranom treba biti ne primarna opcija, već posljednja i najskuplja moguća opcija.
Ekskluzivno PISjournal
