PISjournal – Američki državni sekretar Marco Rubio posjetio je zemlje Perzijskog zaljeva. Tokom posjete Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu i Bahreinu, šef američke diplomatije održao je i samit sa Vijećem za saradnju zemalja Perzijskog zaljeva (GCC), zaključivši sastanak zajedničkim saopćenjem.
Sjedinjene Američke Države saopćile su da je agenda turneje uključivala razgovore o regionalnim pitanjima, poput sporazuma koji je Washington nedavno potpisao s Teheranom, sigurnosti plovidbe kroz Hormuški moreuz, kao i regionalne stabilnosti.
Odvojeno od ove zvanične agende, posjetu treba posmatrati kao pokušaj razgovora o budućim odnosima između arapskih monarhija Perzijskog zaljeva i Sjedinjenih Američkih Država. Decenijama su ove zemlje živjele unutar poretka „petrodolara“: svoju naftu prodavale su za američki dolar, podržavale ključne američke energetske politike, a zauzvrat im je Washington obećavao zaštitu od prijetnji. Međutim, rat s Iranom, koji je Teheran službeno nazvao Ramazanskim ratom, pokazao je stepen ranjivosti američkog poretka.
Sigurnosni kišobran koji je trebao štititi ove zemlje od prijetnji sada je prepun ozbiljnih slabosti, a na Washingtonu je da ih pokuša otkloniti. SAD trenutno održavaju najmanje 19 vojnih baza širom Zapadne Azije i Sjeverne Afrike, a tokom rata rasporedile su između 40.000 i 50.000 vojnika u regionu. Međutim, posljednji sukob pokazao je jednu važnu činjenicu: u ratnim okolnostima, toliki broj vojnika i vojnih sredstava ne garantuje sigurnost, već može postati skup teret i primarna meta Irana ukoliko dođe do direktnog sukoba sa Sjedinjenim Državama. Upravo je to scenarij koji duboko zabrinjava arapske države Perzijskog zaljeva.
U tom kontekstu, SAD su se dugo smatrale garantom sigurnosti globalnih energetskih transportnih ruta. Međutim, zatvaranje Hormuškog moreuza sada je postalo jedan od njihovih najvećih problema. Trenutni privremeni sporazum između SAD-a i Irana izaziva veliku zabrinutost upravo zbog tog pitanja. Prema preliminarnim odredbama sporazuma, Teheran je pristao da se odrekne naplate tranzitnih taksi za brodove koji prolaze kroz moreuz tokom samo 60 dana, nakon čega će obje strane ponovo razmotriti ovo pitanje.
Tokom rata, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Kuvajt, koji u velikoj mjeri zavise od izvoza preko Perzijskog zaljeva, pretrpjeli su ozbiljne ekonomske gubitke. Saudijska Arabija uspjela je ublažiti dio posljedica preusmjeravanjem dijela svog izvoza kroz naftovode koji povezuju istočni i zapadni dio zemlje, dok ostale države regiona nisu imale takvu alternativu. Sada, suočene s ratom, zatvaranjem moreuza i sve manjim povjerenjem u sposobnost Washingtona da osigura pomorske puteve, ove zemlje ponovo traže alternativne pravce za izvoz energenata i trgovinu.
To je vjerovatno najveća briga arapskih država Perzijskog zaljeva danas. Stoga nije iznenađenje da su članice GCC-a na kraju posljednjeg samita objavile zajedničko saopćenje kojim odbacuju iransko uvođenje tranzitnih taksi kroz Hormuški moreuz.
U svom komentaru, Rubio je izjavio da bi, ukoliko Iran uvede naplatu tranzita kroz Hormuški moreuz, takva praksa mogla da se proširi svijetom „poput virusa“, nakon čega bi i druge države mogle pokušati nametnuti slične naknade na međunarodnim plovnim putevima.
Možda upravo to predstavlja najvažniji politički rezultat njegove posjete.
Washington nastoji stvoriti svojevrsni konsenzus protiv Irana u regionu. Naime, onog trenutka kada brodovi arapskih država prihvate iranski režim tranzita kroz Hormuški moreuz, oni time priznaju i legitimiziraju taj mehanizam, što zapravo znači prihvatanje novog poretka. Neke zemlje smatraju da to nije u njihovom interesu, ali istovremeno nemaju sredstva da mu se suprotstave.
Upravo zbog toga Rubio je posjetio region kako bi pokušao odgovoriti na njihove zabrinutosti.
Saopćenje GCC-a također je podržalo tehnokratski komitet zadužen za obnovu Gaze, podržalo proces razoružavanja Hezbollaha u Libanu te osudilo iranske napade dronovima na infrastrukturu država članica.
Međutim, najveći problem regiona u ovom trenutku nije samo nepovjerenje u američke sposobnosti, već i nepovjerenje u političku volju Washingtona. Katar predstavlja dobar primjer. Tokom dvanaestodnevnog rata, Iran je napao tu zemlju zbog prisustva velike američke vojne baze Al Udeid, dok je Izrael kasnije raketirao sastanak rukovodstva Hamasa na katarskoj teritoriji. Upravo se u tome ogleda dilema s kojom se suočavaju mnoge arapske države. U slučaju Katara, SAD nisu imale dovoljne kapacitete protivzračne odbrane da u potpunosti odbiju iranski napad.
Kada je riječ o izraelskom napadu, izvještaji sugeriraju da je on bio koordiniran s američkom vojskom, što znači da problem nije bio u nesposobnosti, već u nedostatku političke volje za intervencijom.
Mnoge arapske zemlje stekle su utisak da je Washington, od početka rata pa tokom cijelog njegovog trajanja, prvenstveno djelovao u interesu Izraela te da bi bez oklijevanja žrtvovao arapsku sigurnost i interese kada bi oni došli u sukob s tim prioritetom.
Upravo zato se Rubiova regionalna turneja može posmatrati kao pokušaj obnove američkih sigurnosnih i ekonomskih veza s državama Perzijskog zaljeva. Ipak, teško je očekivati da će Washington uspjeti ostvariti bilo kakav suštinski zaokret. Vjerovatnije je da će ponuditi određene ustupke, sigurnosne garancije i obećanja kako bi ove zemlje zadržao unutar starog poretka i spriječio njihovo približavanje novom, u kojem bi Kina igrala dominantnu ulogu.
Općenito, Rubiovu turneju po Perzijskom zaljevu ne treba posmatrati kao običnu diplomatsku posjetu ili niz ceremonijalnih sastanaka. Ona zapravo odražava američki pokušaj upravljanja posljedicama rata, obnove narušenog povjerenja arapskih saveznika u Washington i sprečavanja promjene geopolitičke ravnoteže u regiji Perzijskog zaljeva.
Iako SAD i dalje nastoje predstavljati sebe kao garanta sigurnosti Perzijskog zaljeva, ratna iskustva i događaji iz posljednjih mjeseci sugeriraju da mnoge od ovih arapskih država više nemaju povjerenja u američku ulogu.
Zbog toga brojni posmatrači smatraju da budućnost odnosa između SAD-a i zaljevskih monarhija, više nego ikada ranije, zavisi od sposobnosti Washingtona da pruži stvarne i efikasne garancije, a ne samo politička obećanja, što bi moglo značajno utjecati na oblikovanje regionalnog poretka u godinama koje dolaze.
Ekskluzivno PISjournal
