Osman Softić
PISjournal – Trilateralni sporazum o zajedničkoj odbrani koji su 7. augusta 2026. u Meki potpisali saudijski prijestolonasljednik Muhammed bin Salman, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i pakistanski premijer Šahbaz Šerif, obavezuje sve tri države potpisnice.
Zbog odredbe o tome da će napad na bilo koju od njih biti tretiran kao napad na sve tri, sporazum je kolokvijalno opisan kao muslimanski NATO. Sporazum je predstavljen kao kolektivni odgovor triju velikih muslimanskih sila na izraelske ekspanzionističke ratove.
Međutim, Ahmad Mohee u analizi Middle East Economic and Political Institute, pod naslovom Mekanski odbrambeni sporazum i ograničenja Zaljevske strateške autonomije, tumači ga i kao reakciju na ilegalnu američko-izraelsku agresiju na Islamsku Republiku Iran, zbog uspješnog iranskog odbrambenog odgovora koji je učinio vidljivom ograničenja i nemogućnost američke vojne sile da zaštiti svoje arapske saveznike u regiji i projicira vojnu moć na način kako je to Pentagon činio ranijih decenija u ratovima sa slabijim protivnicima.
Ispušta se iz vida važna činjenica koju je iranska odbrana demonstrirala u najnovijem ratu. Tri najvjernija sigurnosna klijenta Washingtona na Bliskom Istoku prestali su vjerovati da im Washington, na kojeg su se oslanjali više od pola stoljeća, može biti zaštitnik i garant sigurnosti.
Nema više starih garancija
Mekanski sporazum, stoga, logičan je slijed koji je nikao iz ranijeg bilateralnog saudijsko-pakistanskog odbrambenog sporazuma potpisanog neposredno nakon izraelskog raketnog napada na Katar, 9. septembra 2025. Katar je uživao najviši stepen sigurnosnih garancija SAD-a izvan zemalja članica NATO-a, ali je ipak bio pogođen od Izraela a da američka odbrana na taj napad nije reagirala. Nedugo potom Rijad je potpisao obrambeni sporazum s Islamabadom, očigledno nezadovoljan odbijanjem Washingtona da ovoj kraljevini pruži čvršće sigurnosne garancije. Izraelski napad na Katar bio je katalizator koji je pokrenuo lanac događaja koji su također doveli do potpisivanja najnovijeg trilateralnog sporazuma u Meki.
Prema tome, ne radi se samo o solidarnosti izgrađenoj na temeljima zajedničke doktrinarne ili ideološke podudarnosti među trima državama, koje su po mnogo čemu različite. U pitanju je namjera popunjavanja sigurnosnog vakuuma i izgradnja novog modela kolektivne sigurnosti u trenutku kad je povjerenje u volju, želju i vojnu sposobnost dosadašnjeg sigurnosnog pokrovitelja postalo upitno.
Signal koji je 7. augusta odaslan iz Meke kazuje da su tri vodeća sigurnosna partnera Washingtona odlučili da više ne mogu vjerovati postojećim garancijama sigurnosti jer one naprosto više nisu dovoljno uvjerljive nakon poraza američkih snaga u iranskom ratu. Turska je članica NATO-a i nominalno je druga najveća vojska ove alijanse. Njeno buduće sudjelovanje u novom, paralelnom savezu, izvan direktne američke komande ili nadzora, ipak, ne bi trebalo posmatrati kao nagli raskid veza s Washingtonom. Naprotiv, Mekanski sporazum se može tumačiti kao novi ali komplementarni odbrambeni savez koji i Washington ne samo da priželjkuje već ga je možda i sam ohrabrio.
Potpisnice Mekanskog sporazuma ne udaljavaju se od Sjedinjenih Država. Takva tumačenja imponiraju širokim muslimanskim masama, koje u njima traže utjehu za totalni nehat i odsustvo političke volje vrhuški muslimanskih zemalja da adekvatno reagiraju na izraelski genocid u Gazi. Tri velike muslimanske države pomoću Mekanskog pakta grade alternativni sigurnosni sistem u slučaju da primarni sistem u čijem je centru do danas bila američka vojna i industrijska sila u potpunosti zakaže. Ekonomisti bi rekli da su dosadašnje američke sigurnosne garancije kao dionice koje još uvijek vrijedi zadržati, ali se na njih ne smije kladiti.
Kapital, industrija i vojska
Mekanski sporazum, naravno, nipošto ne treba odbaciti kao simboličan ili trivijalan dokument. Ne radi se o pukom komunikeu ili neobavezujućem memorandum o razumijevanju. Naprotiv, svaka od tri države potpisnice u ovaj sigurnosni brak unosi ozbiljne elemente i vrijednosti. Rijad obezbjeđuje kapital i energetsku osnovu. Ankara nudi snažnu vojsku obučenu od NATO-a i sofisticiranu domaću vojnu industriju. Islamabad unosi veliku kopnenu silu, ali i nuklearni arsenal, iako raniji sporazum ne uključuje sigurnosni nuklearni kišobran, koji može postati odvraćajući mehanizam (deterrent) nad Zaljevom.
Sporazum kumulativno nudi snagu finansijskog kapitala, autohtonu industrijsku bazu za proizvodnju oružja i iskusne vojne trupe. Barem u teoretskom pogledu ove tri komponente su solidna osnova za izgradnju ozbiljnog sigurnosnog bloka koji bi trebao funkcionirati bez oslanjanja na vanjskog pokrovitelja (supersilu), u slučaju da bilo koja od zemalja potpisnica sporazuma postane meta vanjske agresije.
Iako su detalji sporazuma oskudni, još uvijek nije formirana integrisana vojna komanda, jedinstvena komandna struktura i zajednička vojska. Drugim riječima, Mekanski pakt, barem u ovoj početnoj fazi, još uvijek nema finalnu institucionalnu osnovu. Poređenja radi, za izgradnju NATO-a trebalo je da prođu decenije organizacije i ogromna američka ulaganja. Prema tome, ne radi se o kopiranju organizacione strukture NATO-a, jer tako skup sistem ne bi mogla finansijski podržati same tri zemlje potpisnice. U pitanju je dinamičniji oblik udruživanja koji se temelji na političkom dogovoru i potencijalom za dalje institucionaliziranje koje će vjerovatno uslijediti kad osnivači procjene da im se dalje ulaganje u formaliziranje saveza isplati.
Tri različite prijetnje
Turski šef diplomatije Hakan Fidan kazao je da Mekanski sporazum ima isključivo odbrambeni karakter i da nije usmjeren “protiv bilo kojeg specifičnog aktera”.Fidan je namjerno ostavio nedefiniranim i nepotpunim prirodu potencijalne prijetnje. Nije ni mogao drukčije postupiti, jer svaka od tri potpisnice ima drukčiji izvor sigurnosne prijetnje. Njihove sigurnosne prijetnje nisu zajedničke.
Neposredna sigurnosna prijetnja Saudijskoj Arabiji u ovom momentu je jemenski pokret Ensarullah (Husije) kao i neriješeni odnosi s Iranom. Turska u novije vrijeme ozbiljno razmatra potencijalnu opasnost od buduće izraelske agresije, pored stalne nestabilnosti duž vlastitih granica. Primarni izvor prijetnje Pakistanu je Indija i secesionističke prijetnje etničkih pobunjeničkih grupa (pakistanski Talibani – TTP i Balučistanski separatisti – BLA) a u novije vrijeme i tinjajući sukob s Afganistanom. Iz vizure Islamabada izvori prijetnje ne dolaze s Bliskog Istoka već s potkontinenta.
Skeptici tvrde bilo koji odbrambeni savez koji hoće biti održiv i efikasan mora biti utemeljen na zajedničkoj percepciji potencijalne prijetnje ili protivnika. NATO je osnovan na temelju straha od Sovjetskog Saveza (vojne agresije i ideološke komunističke doktrinarne prijetnje), što je imalo smisla. Sporazum o međusobnoj odbrani između tri države s tri dijametralno različita izvora prijetnje ne može se tumačiti kao sigurnosni savez u konvencionalnom smislu već se radi o zajedničkoj osiguravajućoj polisi.
Širi obrazac
Iako je savez otvoren i za druge regionalne države, potencijalni kandidati još uvijek nisu javno izrazili želju za priključenjem. Produbljivanje sigurnosne i obavještajne saradnje Abu Dabija s Izraelom smješta ovu zaljevsku državu u bitno drukčiji ideološko-politički tabor od Ankare i Rijada. To ide u prilog argumentu da se ne radi o pokušaju stvaranja ujedinjenog muslimanskog svjetskog bloka. Štaviše, Mekanski pakt, zapravo, ukazuje na vjerovatnoću da se radi o ujedinjavanju pretežno onih muslimanskih država čiji su odnosi s Washingtonom i Tel Avivom, iako iz različitih razloga, proteklih nekoliko godina postali toliko zategnuti (iako ne skroz prekinuti), da novonastala situacija od njih traži da počnu stvarati neki novi rezervni aranžman koji bi im se možda iz njihove perspektive na kraju mogao isplatiti.
Stoga, Mekanski pakt možemo tumačiti i kao buduću protutežu ili alternativu izraelo-centričnoj regionalnoj sigurnosnoj arhitekturi koju Washington već duže vrijeme promovira na platformi Abrahamovog sporazuma kojim pokušava ucijeniti Saudijsku Arabiju.
Bilo bi neprimjereno Mekanski sporazum razumijevati redukcionistički, kao standardnu proameričku bliskoistočnu priču proširenu na Pakistan. U pitanju je širi američki obrazac koji će Washington vjerovatno primijeniti i u nekim drugim dijelovima svijeta gdje se suočava s otporom vlastitoj hegemoniji a gdje želi sačuvati interese. Naprimjer, brojne države u Aziji koje su decenijama primale američko oružje i vojnu obuku u kojim su stacionirane američke trupe, mogle bi se naći izvan američke orbite ako američka pomoć i zaštita izostanu u trenutku kad budu najviše očekivane.
Indija pažljivo motri
Zemlje koje pažljivo motre potpisivanje Mekanskog pakta nisu samo Iran i Izrael već i Indija. Za Indiju, Pakistan sada ima i formalni odbrambeni odnos s državom čije je oružje već oblikovalo posljednji oružani sukob između Indije i Pakistana (Operacije Sindoor i Bunjanun Mersus, 5-10 maja 2025). Trilateralni Mekanski pakt nije morao imenovati Indiju kao prijetnju da bi bio zanimljiv za New Delhi. Dovoljno je da osigura pretpostavke za transfer turske vojne tehnologije i zajedničku obuku s Pakistanom na institucionaliziranijoj osnovi koji neformalno već postoji od ranije.
Prema tome, Mekanski pakt možemo posmatrati i kao indikator šta bi se moglo desiti drugdje u svijetu u momentu slabljenja američke hegemonije ili namjernog vojnog povlačenja SAD-a. Dakle, radi se izgradnji komplementarnog (alternativnog) sigurnosnog sistema koji bi mogao funkcionirati bez direktnog američkog tutorstva i komande.
Allison Minor iz Atlantic Councila, koja je ranije u Vijeću za nacionalnu sigurnost SAD-a bila zadužena za Jemen, smatra da Washington reducira svoju ulogu i umjesto dosadašnjeg garantora sigurnosti, može preuzeti manje obavezujuću ulogu integratora sigurnosti (eufemizam za koordinaciju klijenata koje Washington priprema da se sami brinu o sebi uz američku pomoć iz pozadine). Ovo nije teorija zavjere, već priznanje američkih kreatora vanjske politike.
Trajnost sporazuma iz Meke neće odrediti njegov osnivački tekst, već ono što dolazi nakon toga. Onog momenta kad jedna od tri države bude napadnuta a druge dvije budu morale odlučiti da li će se uključiti, saznat ćemo da li je Mekanski sporazum stvaran i koliko je efikasan.
