Simon Tisdall
PISjournal – Promovisanje demokratije širom svijeta je ambicija vrijedna divljenja osim naravno, ako niste krvožedni diktator i serijski kršitelj ljudskih prava kao što je mijanmarski general Min Aung Hlaing. Ovaj vođa puča i šef vojne hunte preferira nasilje više nego glasačke kutije.
Dok je Joe Biden ove sedmice domaćin za više od 100 zemalja na virtuelnom summitu za demokratiju, Min Aung Hlaing i njegove Tatmadaw trupe će biti zauzete ubijanjem civila koji zahtijevaju demoratska prava, lansirajući nemilosrdne napade na seljake koje nazivaju teroristima.
Kontrast između onoga što američki state department kaže da je namjena summita – anti autoritarizam, borba protiv korupcije, promocija ljudskih prava i nesposobnost međunarodne zajednice da uradi bilo šta u Myanmaru ne može biti oštriji.
Nakon decenija represije, demokratska tranzicija je započela 2011. godine. Proces je bio spor i pun nesavršenosti.
Ali ipak izbori su održavani i reforme su se sprovodile. Politički zatvorenici su bili oslobođeni a sloboda govora je cvjetala.
Onda je došao nasilnik u besprijekornoj vojnoj unformi, odlučan da zaštiti bazu vojne moći i korupciju u poslovnim interesima.
Udar u februaru i zatvaranje lidera izabranih na izborima dovelo je do ogromnih uličnih protesta i do povećanog vojnog nasilja. Više od 1.100 ljudi je od tada ubijeno, a desetine hiljada ljudi je zatvoreno ili protjerano. Oružani otpor raste, stvarajući višefrontovski civilni rat, poput onog u Siriji.
Myanmar je školski primjer ambiciozne demokratije koju je zgazio tiranin. Simbolizira globalnu borbu za politički pluralizam, progresivne vrijednosti i navodno univerzalna prava čijem se unapređenju nadaju na demokratskom summitu. Hoće li Bidenov dobronamjerni waffle-fest, kako ga kritičari nazivaju, napraviti neku stvarnu razliku? Ako šampioni demokratije ne mogu riješiti slučaj kao što je Myanmar, mogu napustiti svoju Zoom sesiju i prijeći na PlayStation.
Slučaj Myanmara je otkrio hronične slabosti u međunarodnom sistemu koji je suština UN-a koji bi zapravo u teoriji trebao nuditi rješenja.
U junu je, npr., 119 zemalja podržalo rezoluciju u Općoj skupštini UN-a kojom se oštro osuđuje vojno nasilje nad civilima, zahtijevajući oslobađanje političkih zatvorenika, uključujući čelnicu Nacionalne lige za demokratiju, Aung San Suu Kyi, i pozivajući na međunarodni embargo na oružje.
Nedavno je UN odbio službeno priznati režim Min Aung Hlainga, zapravo negirajući njegov legitimitet. Više od 500 skupina za građanska prava pozvalo je Vijeće sigurnosti da djeluje kako bi zaustavilo eskalaciju nasilja u državi Chin, središtu otpora.
Unatoč kaznenim medijskim ograničenjima, snalažljive lokalne skupine i dalje izvještavaju o zločinima koji se odvijaju. Prošle sedmice se pokazalo da su hiljade civila pobjegle od smrtonosnih helikopterskih napada u regiji Sagaing gdje su sela zapaljena.
Sagaing je još jedna tačka okupljanja grupa koje su labavo povezane s multietničkim, antirežimskim snagama narodne odbrane. Prodemokratski opozicijski političari (i britanski zastupnici) podupiru alternativnu vladu nacionalnog jedinstva (NUG).
Prema međunarodnim istražiteljima, zabilježeni “široko rasprostranjeni i sistemski” napadi na civile predstavljaju zločine protiv čovječnosti. Posebni izvjestitelj UN-a Tom Andrews upozorava da vjerovatno postoje „zločini širokih razmjera”.
Rastući haos pod vojnom upravom donio je i ekonomski pad, produbljivanje siromaštva i visoke stope zaraze Covid-19. U odjeku genocida nad Rohinjama iz 2017. godine, koji je također djelo Min Aung Hlainga, mnogi Mijanmarci pobjegli su u Indiju, Bangladeš i Tajland, gdje su suočeni sa velikim poteškoćama.
Pa ipak, unatoč svemu što se zna o zločinačkoj prirodi diktature Min Aung Hlainga, unatoč višestrukim izvještajima o ubistvima, silovanjima, mučenju i masovnom raseljavanju, agonija Myanmara ostaje neprovjerena.
SAD i EU uveli su ograničene sankcije. Jake Sullivan, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost, obećao je podršku NUG-u. Uobičajeno stidljiva Asocijacija naroda jugoistočne Azije poduzela je neobičan korak isključivanja Min Aung Hlainga sa svog posljednjeg sastanka čelnika.
A u zajedničkoj izjavi prošle sedmice od strane SAD-a, UK-a i drugih izražena je “ozbiljna zabrinutost zbog izvještaja o tekućim kršenjima ljudskih prava… uključujući seksualno nasilje i mučenje”. Ali sav ovaj opravdani bijes značit će malo ili ništa osim ako Min Aung Hlaing i njegove pristaše ne budu zaustavljeni. Nažalost nema vidljivih znakova da se to čini.
Kako primjećuje analitičarka Annabelle Heugas iz Zaklade Konrad Adenauer, objašnjenje je nadohvat ruke. Kina, samozvani “veliki brat” Myanmara, ima strateški interes zadržati kapak na zemlji u koju je uložila velika sredstva i koja spada u njezinu zamišljenu “sferu uticaja”.
Iako ne odobrava nužno ponašanje Min Aung Hlainga, davanje diplomatskog pokrića i vojne opreme od strane Pekinga proizlazi iz pragmatičnih političkih i komercijalnih proračuna, napisala je Heugas.
Drugi veliki susjed Myanmara, Indija, brine se da bi izopćavanje vojne hunte bio dar kineskom rivalu, pa se grize za jezik. Rusija samo želi prodati oružje generalima i još uvijek to čini, jer prijedlog UN-a o embargu na oružje nije obavezujući.
Bidenov summit i njegov nastavak sljedeće godine ispitat će načine kako da pojača demokratiju u mjestima kao što je Myanmar.
Jedan prilično slabašan prijedlog je međunarodni savez za suzbijanje dezinformacija na internetu.
Očigledno, ne postoji čarobni štapić. Nikakva priča ili azijsko-pacifičke „osovine“ ne mogu promijeniti geopolitičku stvarnost. U post-iračkom, post-afganistanskom, post-intervencijskom dobu, zapadne demokratije instinktivno odbacuju rizične opcije tvrde moći – poput naoružavanja mijanmarske opozicije – posebno kada su u pitanju Kina ili Rusija.
Ako se zapad ne može natjerati da jamči ukrajinsku suverenu demokratiju, koja se bori za vazduh na svom pragu, kakve nade ima Myanmar?
Min Aung Hlaing to sigurno razumije. Očekuje se da će u ponedjeljak vojni sud osuditi Aung San Suu Kyi, izabranu čelnicu Myanmara, na zatvorsku kaznu zbog izmišljenih optužbi.
Ovaj prkos, ova teška nepravda, ova uvreda demokratiji je zastrašujuća i odvratna. Ipak, kao i bezbrojni drugi zločini koji se svakodnevno počine u Myanmaru, gotovo sigurno će proći nekažnjeno.
