PISjournal – Izraelsko priznanje Somalilanda ne pojavljuje se kao iskorak u pravcu prava na samoopredjeljenje, već kao strateška preraspodjela – potez koji eksploatira političku marginalnost, militarizira geografiju i preusmjerava diplomatsku pažnju u trenutku rastućeg međunarodnog nadzora nad genocidom u Gazi.
U kasnim večernjim satima 26. decembra, ubrzo nakon izraelske objave o priznanju Somalilanda, društvene mreže preplavile su slike slavlja. Snimci iz Burcoa i Hargeise prikazivali su guste mase ljudi na ulicama, uzdignute zastave Somalilanda, dok su izraelske zastave – digitalno projicirane na zidove i javne prostore – služile kao snažni simboli zamišljenog političkog dolaska. Ove scene su stvarale atmosferu trijumfa, signalizirajući ono što su mnogi doživjeli kao dugo očekivani proboj iz tridesetogodišnje međunarodne izolacije Somalilanda.
Za značajan broj stanovnika Somalilanda, priznanje je dočekano s vidljivim olakšanjem. Nakon tri decenije diplomatske marginalizacije, priznanje od bilo koje međunarodno priznate države, bez obzira na njenu geopolitičku težinu, protumačeno je kao zakašnjela potvrda prava Somalilanda na suverenitet. Ipak, ispod ovih javnih manifestacija slavlja krije se upadljiva i zabrinjavajuća tišina. Među posmatračima, kako unutar Somalilanda tako i u dijaspori, izostaje ključno pitanje: zašto priznanje dolazi sada i pod kojim strateškim uslovima?
Ono što primjetno nedostaje u slavljeničkom narativu jeste ozbiljna i kontinuirana analiza vremena, motiva i geopolitičkih interesa neprijateljskih aktera koji stoje iza ove iznenadne promjene. Bez takvog propitivanja, spektakl priznanja rizikuje da prikrije dublje odnose moći, svodeći politički izuzetno važan trenutak na puku simboličku potvrdu lišenu kritičke refleksije.
Iako je izraelska historijska doktrina periferije davala prioritet strateškim savezima s nearapskim, zapadno orijentiranim i politički marginalnim državama, osnovna logika tog pristupa ostala je zapanjujuće dosljedna. Ono što se promijenilo tokom protekle decenije nije strateška orijentacija Izraela, već pozornica na kojoj djeluje. Izraelska vanjska politika sve se više pomjerala ka izgradnji savezništava unutar samog arapskog svijeta, što je najjasnije artikulirano kroz Abrahamove sporazume iz 2020. godine.
Normalizacijom odnosa s Marokom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom i Sudanom, Izrael je nastojao rehabilitirati svoju ranije izoliranu regionalnu poziciju, uklapajući se u nastajući arapsko-izraelski sigurnosni poredak. Taj poredak strukturiran je oko zajedničkih strateških prioriteta: obuzdavanja iranskog uticaja, sigurnosno osiguranje ključnih pomorskih ruta te širenja obavještajne saradnje i militariziranih koalicija.
Abrahamovi sporazumi predstavljali su odlučujući raskid s izraelskim oslanjanjem na nearapske periferne partnere, signalizirajući spremnost da se palestinsko pitanje zaobiđe, a ne riješi, u zamjenu za regionalni legitimitet i stratešku saradnju. Kroz ove sporazume, Izrael je aktivno rebrendiran: više ne kao kolonijalna okupacijska sila, već kao regionalni sigurnosni garant, ekonomski partner, tehnološki pružalac usluga i saveznik u borbi protiv pobunjeničkih i iranski povezanih aktera. U tom okviru, izgradnja mira nije bila cilj; cilj je bila konsolidacija militariziranog, zapadno orijentiranog regionalnog poretka. Izraelska vanjska politika se, stoga, razvijala manje kao potraga za stabilnošću, a više kao projekat hegemonijskog učvršćivanja.
Ovaj pravac se proširio i izvan formalnih potpisnica Abrahamovih sporazuma. Prije eskalacije izraelskog genocida u Gazi – koji je sada premašio prijavljeni broj od 70.000 ubijenih – Saudijska Arabija je signalizirala spremnost za normalizaciju odnosa s Izraelom. Kao simbolični lider arapskog i islamskog svijeta, saudijsko učešće predstavljalo bi vrhunac izraelske „diplomatske rehabilitacije“. Putem tajnih pregovora i sigurnosnih garancija koje su posredovale SAD, temelji saudijsko-izraelskog približavanja već su bili postavljeni.
Međutim, intenziviranje izraelske genocidne kampanje u Gazi učinilo je otvorenu normalizaciju politički neodrživom. Razmjeri stradanja palestinskih civila učinili su javno zbližavanje diplomatski nemogućim usred globalnog ogorčenja.
Od eskalacije genocidnog nasilja, Izrael se suočava s dosad neviđenim nivoom diplomatskog, humanitarnog i pravnog nadzora. Ogromni broj civilnih žrtava, među kojima su nesrazmjerno zastupljene žene i djeca, potaknuo je široke optužbe za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. U novembru 2024. godine, Međunarodni krivični sud (ICC) izdao je naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta, pozivajući se na vjerodostojne dokaze o prisilnom raseljavanju, namjernom ciljanju civila i poticanju masovnog civilnog stradanja.
Paralelno s tim, Južnoafrička Republika podnijela je tužbu Međunarodnom sudu pravde (ICJ) s ciljem zaustavljanja izraelske ofanzive u Rafahu, u okviru šireg procesa za genocid, tvrdeći da izraelske akcije krše član 49. Četvrte ženevske konvencije.
Mehanizmi međunarodne odgovornosti ubrzano su dobijali na snazi, uz podršku globalnog civilnog društva i rastućeg broja država, uključujući Španiju, Belgiju, Kolumbiju, Egipat i Irsku. Uprkos kontinuiranoj političkoj, finansijskoj i vojnoj podršci ključnih saveznika – prije svega Sjedinjenih Američkih Država – izraelski diplomatski položaj značajno je oslabljen. Nezavisne istrage organizacija poput Amnesty Internationala dokumentirale su sistematsko uništavanje infrastrukture Gaze, kolaps osnovnih civilnih službi i kontinuirano bombardovanje civilnih prostora. Ovi nalazi dodatno su pojačali globalne zahtjeve za odgovornošću i pravdom za Palestince.
Izraelsku vanjsku politiku, stoga, ne treba posmatrati samo kao reaktivni odgovor na diplomatsku izolaciju, već kao aktivni pokušaj upravljanja i preusmjeravanja političkih posljedica vlastitog destabilizirajućeg djelovanja.
Događaji u Gazi nisu samo narušili legitimitet Izraela; oni su razotkrili i kontradikcije ugrađene u zapadno vođeni međunarodni poredak. Vlade koje se rutinski predstavljaju kao čuvari međunarodnog prava i humanitarnih normi sada se nalaze u poziciji saučesnika u opravdavanju masovnog stradanja civila. Raskorak između deklarativnih opredjeljenja za proporcionalnost, zaštitu civila i poredak zasnovan na pravilima – naročito kod SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i njima bliskih evropskih sila – postao je sve neodrživiji.
U tom kontekstu treba sagledavati i izraelsko priznanje Somalilanda. Daleko od benignog diplomatskog čina, ovaj potez treba razumjeti kao stratešku diverziju – pokušaj da se diplomatski momentum preusmjeri s prostora intenzivnog nadzora ka regijama u kojima su geopolitički dobici visoki, a odgovornost minimalna. Priznanjem Somalilanda, Izrael pokazuje da i dalje posjeduje kapacitet za sklapanje saveza i oblikovanje sigurnosnih arhitektura, čak i dok ga prate optužbe za genocid i ratne zločine.
Politička marginalizacija Somalilanda i njegov nepriznati status čine ga niskorizičnim diplomatskim resursom: sredstvom za širenje izraelskog uticaja na Rogu Afrike i u Crvenom moru, projekciju sigurnosnih interesa i rekonstituciju imidža – ne kao izolirane parija-države, već kao asertivnog aktera unutar sve militariziranijeg regionalnog poretka.
Strateški značaj Somalilanda za Izrael ne proizlazi iz zajedničke političke historije, ideološke bliskosti ili moralnog sklada. On je, prije svega, ukorijenjen u geografiji i vojnoj upotrebljivosti. Smješten uz Adenski zaljev i neposredno uz tjesnac Bab el-Mandeb, Somaliland zauzima ključnu poziciju na jednoj od najvažnijih svjetskih pomorskih ruta.
Ovaj prolaz, koji povezuje Crveno more s Indijskim okeanom, predstavlja životnu arteriju globalne trgovine i vojnih logističkih tokova, čineći kontrolu i nadzor nad regionom strateškim prioritetom za svaku državu koja nastoji projicirati moć izvan svojih neposrednih granica.
Za Izrael je ova geografija dobila dodatnu važnost usljed eskalacije sukoba s iranski povezanim akterima u Jemenu, posebno s Houthima, čiji su kontinuirani napadi poremetili pomorski saobraćaj i doveli u pitanje postojeće regionalne sigurnosne aranžmane. Širenje uticaja duž Crvenog mora Izraelu pruža značajnu stratešku prednost: unaprijeđene kapacitete nadzora, obavještajnu koordinaciju sa savezničkim akterima i potencijal za operativno djelovanje izvan vlastitog teritorija. Blizina ovim pomorskim uskim grlima transformira Somaliland iz periferne političke tvorevine u taktički resurs unutar šireg izraelskog sigurnosnog proračuna.
Presudno je i to da nepriznati status Somalilanda smješta ovu teritoriju u diplomatsku sivu zonu koja za Izrael nije nedostatak, već prednost. Kao nepriznata politička jedinica, Somaliland nema institucionalnu snagu niti međunarodni nadzor koji ograničavaju formalna vojna i obavještajna partnerstva među državama. Odsustvo odgovornosti stvara uslove za pristup bez ograničenja. U tom smislu, Somaliland postaje izuzetno vrijedan: prostor u kojem se sigurnosna saradnja može razvijati uz minimalan politički trošak, ograničenu transparentnost i smanjenu izloženost globalnim mehanizmima odgovornosti. Ono što se javno predstavlja kao diplomatsko priznanje, materijalno funkcionira kao širenje prikrivene sigurnosne infrastrukture.
Ova promjena ne može se odvojiti od strateškog repozicioniranja samog Somalilanda tokom posljednje decenije. Nekada primarno predstavljen kao ekonomski partner usmjeren na razvoj kroz trgovinu i investicije, Somaliland se sve više usklađuje sa zapadno podržanim sigurnosnim poretkom. Saradnja s Tajvanom, Sjedinjenim Državama, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a sada i Izraelom, ukazuje na jasan odmak od ranijih politika nesvrstanosti. Ekonomska saradnja postepeno je potisnuta strateškim usklađivanjem, brišući granicu između razvojnog diskursa i militarizirane integracije.
Luka Berbera predstavlja najjasniji simbol ove transformacije. Prvobitno promovirana kao projekat ekonomskog razvoja, ona je prerasla u lokaciju od strateškog vojnog značaja. Jezik investicija, infrastrukture i trgovine poslužio je da prikrije dublje procese regionalne sekuritizacije, u kojima se vrijednost Somalilanda mjeri njegovom upotrebljivošću za vanjske sile koje traže logistička uporišta i sigurnosni uticaj. U tom okviru, suverenitet postaje sporedan u odnosu na funkcionalnost.
Izraelsko priznanje Somalilanda već je pogoršalo regionalne tenzije. Izazvalo je otvorenu osudu Somalije, formalno odbacivanje od strane Afričke unije i protivljenje regionalnih i međunarodnih aktera koji ovaj potez vide kao destabilizirajući presedan. Rog Afrike već je izložen riziku da postane militarizirana granica, što se vidi kroz korištenje aerodroma Bosaso u Puntlandu kao baze za paravojne operacije povezane s UAE-om, kao i kroz tekući genocid u Sudanu. Umjesto doprinosa regionalnoj saradnji, projekt Somalilanda prijeti produbljivanjem fragmentacije i intenziviranjem militarizacije u već nestabilnom regionu.
Ako Somaliland želi istinski da se razlikuje od centraliziranih i autoritarnih struktura vlasti koje je nekada odbacivao u južnoj Somaliji, mora se oduprijeti ponavljanju istih logika konsolidacije moći, elitnog odlučivanja i isključivanja javnosti. Historijska trauma ne može se beskonačno instrumentalizirati kako bi se opravdalo potkopavanje demokratske odgovornosti, niti strateška savezništva mogu zamijeniti pristanak naroda.
Priznanje koje produbljuje političku isključenost – naročito među stanovništvom koje se protivi cionističkom entitetu zbog njegovih široko dokumentiranih ratnih zločina – ne predstavlja istinsku državnost. To nije ostvareni suverenitet, već instrumentalizirana ranjivost.
Za političko rukovodstvo Somalilanda, uključujući predsjednika Irra, diplomatski dobici priznanja od strane Izraela mogu se činiti važnijim od njegovih simboličkih i etičkih troškova. Međutim, takve kalkulacije rizikuju da političku budućnost Somalilanda vežu za vanjsku sigurnosnu agendu oblikovanu militarizacijom, nekažnjivošću i regionalnom dominacijom.
U tom procesu, priznanje postaje manje put ka legitimitetu, a više instrument kroz koji se marginalnost Somalilanda eksploatira – razmijenjena za kratkoročno priznanje po cijenu dugoročne političke vjerodostojnosti.
