PISjournalNapad boraca Hamasa na ilegalnu tvorevinu Izrael 7. oktobra i odgovor cionista bombardovanjem palestinskih civila učinio je da se palestinske zastave vijore na ulicama gradova širom svijeta. obećanoj

Hiljade ljudi izašlo je na proteste dajući podršku palestinskoj borbi za slobodu.

Pitanje Palestine, najvećeg kazamata na svijetu, pred očima svjetske javnosti i velikih sila koje stoje sa strane i gledaju sav užas kojeg čine potomci nekadašnjih zatvorenika Aušvica, Sobibora, Treblinke, Majdaneka i ostalih koncentracionih logora iz Drugog svjetskog rata, nije riješeno već 75 godina.

Svima je poznato da su Jevreji nakon završetka Drugog svjetskog rata dobili zeleno svjetlo da nasele Palestinu i dobiju svoju jevrejsku državu.

Palestina nije bila nenaseljena divljina već zemlja sa gradovima i selima nastanjenim Palestincima – muslimanima i kršćanima. Jevreji su također živjeli tu, iako u malim procentima.

Osnivanje jevrejske države pratili su brojni masakri koje su počinile jevrejske ekstremističke organizacije Hagana i Irgun, a potom i Sternova banda. Palestinska sela su zbrisana, a stanovništvo pobijeno ili protjerano. Potom su uslijedili i arapsko-izraelski ratovi. Arapi su poraženi, a država Izrael osnovana. I sve to pod okriljem njenog moćnog zaštitnika – Sjedinjenih Država.

Izrael svoje postojanje pa čak i ove zločine koje čini nad Palestincima pravda vjerovanjem da je to jevrejska sveta zemlja na kojoj trebaju da obnove Treći hram i čekaju dolazak svog mesije, u islamu poznatog kao Dedždžal, a u kršćanstvu kao Antikrist.

Ali, da li je Palestina uistinu zemlja rezervisana od Boga za jevreje?

Uobičajena tvrdnja Izraelaca jeste da su jevreji od davnina autohtoni narod na tlu Palestine. Međutim, historija tu tvrdnju lako demantuje. Jevreji su Jerusalem držali oko 206 godina. Bizantsko carstvo koje je bilo kršćansko imalo je vlast nad Jerusalemom 304 godine. Potom dolaze muslimani i Jerusalem je pod vlašću prvih halifa u islamu, a nakon njih Ummejada i Abbasida bio oko 332 godine. Potom dolazi Fatimidsko carstvo koje je držalo to područje 129 godina. Nakon njih dolaze križari i drže Jerusalem 88 godina da bi ga potom osvojio Salahudin Ejjubi i držao taj grad naredne 63 godine.

Nakon Salahudina Ejjubija dolaze Mameluci koji tu vladaju 236 godina, a vlast potom prelazi Osmanlijama i trajala je narednih 400 godina. Dakle, to je ukupno 392 godine kršćanske vlasti i oko 800 godina islamske vlasti. Muslimani i kršćani su vladali Jerusalemom oko 1200 godina. Također, treba spomenuti činjenicu da su prije Jevreja tu bili drevni Egipćani i Kanaaniti koji su vladali oko 3.500 godina.

Postojalo je 5 mogućih lokacija za osnivanje jevrejske države koje predstavljaju mit o jevrejskoj “obećanoj zemlji”, a koje ćemo spomenuti u nastavku.

  1. Grad Ararat u Sjedinjenim Državama

Godine 1820., kao preteča modernog cionizma, Mordekaj Manuel Noa je pokušao da osnuje jevrejsku domovinu na Velikom ostrvu na rijeci Nijagari, koja će se nazvati “Ararat” po planini Ararat, biblijskom počivalištu Noine arke. Podigao je spomenik na ostrvo na kojem je pisalo “Ararat, grad utočišta za Jevreje, koji je osnovao Mordekaj M. Noa u mjesecu tišriju, 5586. (septembar 1825.) i u pedesetoj godini američke nezavisnosti.” U svom diskursu o obnovi Jevreja, Noa je obznanio svoju vjeru da će se Jevreji vratiti i ponovo izgraditi svoju drevnu domovinu. Noa je pozvao Ameriku da preuzme vodstvo u ovom poduhvatu.Neki su spekulisali da li su Noine utopijske ideje možda uticale na Džozefa Smita, koji je nekoliko godina kasnije osnovao Pokret svetaca posljednjih dana u sjevernoj državi Njujork. Međutim, ta ideja nije uspjela te se danas na ostrvu koje je kupio Mordekaj nalazi samo spomenik.

2. Britanski projekat u Ugandi

Projekat u Ugandi je bio plan da se dio protektorata Istočne Afrike da jevrejskom narodu da im bude domovina. Ponudu je prvi dao britanski kolonijalni sekretar Joseph Chamberlain cionističkoj grupi Teodora Herzla 1903. On je ponudio 5.000 kvadratnih milja (13.000 km2) Mau Escarpment-a u današnjoj Keniji. Ponuda je bila odgovor na pogrome u Ruskom carstvu, a postojala je nada da bi ovo područje moglo biti utočište od progona za jevrejski narod.

Ideja je iznesena na Šestom cionističkom kongresu Svjetske cionističke organizacije 1903. u Bazelu. Tu je nastala žestoka rasprava. Afrička zemlja je opisana kao “predvorje Svete zemlje”, ali druge grupe su smatrale da bi prihvatanje ponude otežalo uspostavljanje jevrejske države u Palestini u osmanskoj Siriji, posebno Mutasarrifata u Jerusalemu. Prije glasanja o tom pitanju, ruska delegacija je prešla u opoziciju. Na kraju je prijedlog za razmatranje plana prošao sa 295 prema 177 glasova.

Međutim, kasnije je odbačen jer je komisija koja je poslana tamo utvrdila da uslovi i način života u Africi ne odgovara jevrejskom narodu.

3. Jevrejska autonomna oblast u SSSR-u

Dana 28. marta 1928. godine, Predsjedništvo Generalnog izvršnog komiteta SSSR-a donijelo je dekret „O davanju dijela slobodne teritorije u blizini rijeke Amur na Dalekom istoku za naseljavanje radnih Jevreja“. Uredba je značila da postoji “mogućnost uspostavljanja jevrejske administrativne teritorijalne jedinice na teritoriji navedenog regiona”.

Generalni izvršni komitet Ruske Sovjetske Republike (RSFSR) prihvatio je 20. augusta 1930. dekret „O formiranju Birobidžanske nacionalne oblasti u sastavu Dalekoistočne teritorije“. Državni odbor za planiranje smatrao je nacionalnu regiju Birobidžan kao zasebnu ekonomsku jedinicu. Godine 1932. razmatrane su i odobrene prve planirane brojke razvoja regiona.

Prezidijum je 7. maja 1934. godine prihvatio dekret o njenoj transformaciji u Jevrejsku autonomnu oblast u sastavu Ruske Republike. Godine 1938., formiranjem Habarovske teritorije, Jevrejska autonomna oblast (JAR) je uključena u njenu strukturu.

U početku su postojali prijedlozi da se stvori Jevrejska sovjetska republika na Krimu ili u dijelu Ukrajine, međutim oni su odbijeni zbog straha od antagoniziranja nejevreja u tim regijama. Drugi važan cilj projekta Birobidžan bio je povećanje naselja na udaljenom sovjetskom Dalekom istoku, posebno duž ranjive granice sa Kinom. Godine 1928., na tom području praktično nije bilo naselja, dok su Jevreji imali duboke korijene u zapadnoj polovini Sovjetskog Saveza, u Ukrajini, Bjelorusiji i užoj Rusiji. Geografija i klima Birobidžana bili su surovi, krajolik je uglavnom močvarni, a svi novi doseljenici morali bi graditi svoje živote od nule. Neki su čak tvrdili da je Staljin također bio motiviran antisemitizmom pri odabiru Birobidžana; da je želio da Jevreje drži što dalje od centra moći.

Na kraju je i ta ideja obustavljena.

4. Fugu, Japan

Uprkos malo dokaza koji ukazuju na to da su Japanci ikada razmišljali o jevrejskoj državi ili jevrejskoj autonomnoj regiji, rabin Marvin Tokayer i Mary Swartz objavili su knjigu pod nazivom The Fugu plan 1979. U ovoj djelomično fikcionaliziranoj knjizi, Tokayer i Swartz su dali naziv Fugu plan ili Fugu zavera (河豚計画, Fugu keikaku) za memorandume napisane u carskom Japanu 1930-ih u kojima se predlaže naseljavanje jevrejskih izbjeglica koje bježe iz Evrope koju su okupirali nacisti na japanskim teritorijama. Tokayer i Swartz tvrde da je plan, koji su njegovi zagovornici smatrali rizičnim, ali potencijalno isplativim za Japan, dobio ime po japanskoj riječi za ribu puferu, poslasticu koja može biti smrtonosno otrovna ako se nepravilno pripremi. Tokayer i Swartz zasnivaju svoje tvrdnje na izjavama kapetana Koreshigea Inuzuke. Navodili su da se o takvom planu prvi put raspravljalo 1934. godine, a zatim učvršćeno 1938., uz podršku poznatih ličnosti kao što su Inuzuka, Ishiguro Shiro i Norihiro Yasue međutim, potpisivanje Trojnog pakta 1941. i drugi događaji spriječili su njegovu punu implementaciju.

Ova teorija dolazi pod veliki znak pitanja jer nije potvrđeno da li se stvarno radilo o projektu ili je to fikcija dvojice ljudi, Tokayera i Swartza.

5. Plan Madagaskar

Plan Madagaskar bio je predložena plan vlade Trećeg Rajha nacističke Njemačke da se nasilno preseli jevrejsko stanovništvo Evrope na ostrvo Madagaskar. Evakuacija evropskih Jevreja na ostrvo Madagaskar nije bio novi koncept. Henry Hamilton Beamish, Arnold Leese, Lord Moyne, njemački učenjak Paul de Lagarde i britanska, francuska i poljska vlada su svi razmišljali o toj ideji. Nacistička Njemačka ga je preuzela, a u maju 1940., u svojim Razmišljanjima o postupanju s narodima vanzemaljskih rasa na istoku, Heinrich Himler je izjavio: „Nadam se da će koncept Jevreja biti potpuno ugašen kroz mogućnost velike emigracije svih Jevreja u Afriku ili neku drugu koloniju.”

Iako su neke rasprave o ovom planu pokrenuli od 1938. od strane drugih poznatih nacističkih ideologa, kao što su Julius Streicher, Hermann Göring i Joachim von Ribbentrop, plan je zapravo pokrenut tek u junu 1940. godine. Kako je pobjeda u Francuskoj bila neizbježna, bilo je jasno da će sve francuske kolonije uskoro doći pod njemačku kontrolu, a plan Madagaskar može biti ostvaren. Također se smatralo da bi potencijalni mirovni sporazum sa Velikom Britanijom stavio britansku mornaricu na raspolaganje Njemačkoj za korištenje u evakuaciji tih Jevreja.

Uz odobrenje Adolfa Hitlera, Adolf Eichmann je 15. avgusta 1940. objavio memorandum kojim je pozivao na preseljenje milion Jevreja godišnje tokom četiri godine, sa ostrvom kojim se upravlja kao policijska država pod SS-om. Plan je odložen nakon što Nijemci nisu uspjeli poraziti Britance u bitci za Britaniju kasnije 1940. Godine 1942. odustalo se od takozvanog „Teritorijalnog rješenja jevrejskog pitanja“u korist „Konačnog rješenja za jevrejsko pitanje”.

Ovih 5 projekata nije zaživjelo, ali ovaj posljednji, šesti, jeste i napravio je od Palestinaca najveći izbjeglički narod na svijetu, lišio ih njihovih osnovnih ljudskih prava i oduzeo im zemlju, identitet i dostojanstvo.

Međutim, želju za slobodom nije i Palestinci se opiru i bore i to će na kraju dovesti do potpunog oslobođenja zemlje.

Ekskluzivno PISjournal