Dr. sc. Tarik Kulenović mogućnost saradnje
PISjournal – Najveća evropska luka je Roterdam. To je ujedno i najveća njemačka luka. Mali je problem što je ta luka u Nizozemskoj. Ili to nije problem? Zakoni tržišnog poslovanja nadjačavaju zakone političkih podjela.
Kroz brojne ratove, povijesno gledano, definirane su granice političkih cjelina i danas se niko neće zamarati dokazivanjem kome pripada Roterdam. Da li bi trebao biti u Nizozemskoj ili negdje drugdje. Roterdam je luka za Nizozemsku, Njemačku, Francusku, luka preko koje te zemlje izvoze i uvoze sirovine, proizvode…
I niko se ne zamara pitanjem čija bi luka trebala biti, bi li je trebalo osvojiti isključivo za sebe ili nešto drugo. Luka radi na zadovoljstvo svih korisnika. Nakon njemačkog osvajanja u Blitzkriegu 1940. godine i savezničkog oslobađanja 1944. godine, luka je obnovila svoje djelovanje. Evropski princip o nepromjenljivosti granica definirao je okvir djelovanja isključujući rat.
Roterdam je u Beneluxu, udruženju država nastalom nakon Drugog svjetskog rata, dijelu CEFTA-e, udruženja koje je danas u Evropskoj uniji. Većina zemalja nekadašnje CEFTA-e danas su punopravne članice EU. Smisao te organizacije bio je, a i danas je, ostvariti pogodnosti zajedničkog tržišta i slobodne trgovine, uz očuvanje više suvereniteta nego što su zemlje EU bile spremne predati središnjim institucijama EU.
Da, reći ćete, lahko je njima, to je ipak EU, kakve to veze ima s nama? Mi smo na brdovitom Balkanu, ratovi, nevolje, klanja… to je jedino što stoljećima znamo. Je li baš tako? Nekadašnja SFRJ, stvorena u istom vremenskom razdoblju kada i zameci današnje EU, bila je njen svojevrsni socijalistički pandan. Stvorena od šest različitih zemalja, površinom veća od nekadašnje Zapadne Njemačke, imala je ono čemu su težili osnivači EU. Zajedničko tržište i jedinstvena valuta bez međusobnih ratova. Imala je i jedinstvenu vojsku koja je umnogome doprinijela njenom raspadu, no to nije dio ove priče.
Gledajući političku kartu Hrvatske i susjedne BiH postavlja se logično pitanje zašto se te dvije države ne potrude i ne uspostave bolju saradnju na obostranu korist? Uspjelo je državama Beneluxa, uspjelo je EU, što ne bi uspjelo Hrvatskoj i Bosni? Naravno, mnogo je razloga protiv. Hrvatska i Bosna su stoljećima susjedne zemlje, no stoljećima su bile granica dva zaraćena carstva, Habsburškog i Osmanskog.
Od XV do XIX stoljeća i Austro-ugarske aneksije BiH sukob i rat bile su osnovne odrednice dvije zemlje. Hrvatski nacionalni identitet zasnovan je na “boju suprotivu Turaka” kao što je bošnjački zasnovan na “borbi za din i vjeru”. Kao u ogledalu. No, suvremeni identitet dvije zemlje i dva naroda u preko sto godina zajedničkog života kroz Austro-Ugarsku monarhiju, kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu državu Hrvatsku i SF republiku Jugoslaviju pokazalo je i druge vrijednosti i kvalitetu suživota.
Euforija samostalnosti nakon raspada Jugoslavije učinila nas je slijepim za susjede u potrazi za novim prijateljima i saveznicima, te nas je uvela u razdoblje otvorenog i prikrivenog neprijateljstva sa susjedima. Sviđalo se to nama ili ne i dalje smo susjedi kao što smo bili i stoljećima prije, no na nama je hoće li ti odnosi biti dobrosusjedski ili ćemo se držati stare izreke: Nek’ susjedu crkne krava.
Gledajući u prošlost, dobri su odnosi već postojali. Luke su primjer. Tako je luka Ploče stvorena i svoje je najveće uspjehe imala kao luka za privredu BiH. Iako je u Hrvatskoj, bila je svojevrsni “mali Roterdam”. Rat i poraće učinili su svoje, pa je luka postala kolateralna šteta odnosa Hrvatske i BiH, oviseći o međusobnim državnim odnosima.
Primjer kako ekonomije postaju žrtve državnih odnosa su luke na sjeveru Jadrana, Rijeka, Kopar i Trst. Građene u drugim vremenima, preživjele su i danas životare na tragu nekadašnje slave. Rijeka kao nekadašnji mađarski izlaz na more, Kopar kao odraz slovenske samosvijesti, Trst kao luka Austrougarskog carstva konkuriraju jedna drugoj umjesto da se ujedine ili specijaliziraju čime bi povećale svoje prihode i unaprijedile poslovanje. To nije jedini primjer. Je li nam dosta takvih primjera? Ipak je XXI stoljeće, sve smo bliže njegovoj sredini.
Imamo Međunarodnu svemirsku postaju, sve smo bliže slanju broda sa ljudskom posadom na Mars. Nakon razdoblja dezintegracije je li vrijeme za integraciju prostora na novim, pravednijim osnovama?
Ostaje nam osnovno pitanje, kako da Hrvati zimi idu na skijanje u Bosnu, a Bošnjaci ljeti na more u Hrvatsku? Je li to moguće? Kako prodavati voće i povrće iz delte Neretve u Sarajevu, kako prodavati proizvode iz Zenice i Sarajeva na obali? Koristeći komparativne prednosti obje zemlje takvu je suradnju moguće ostvariti, no pitanje je da li je to u današnjim okvirima politički poželjno?
Primjer je stari vojni aerodrom podno Plješevice. Tri vanjske piste su u BiH, unutrašnja u planini je u Hrvatskoj. Kako je riječ o pograničnoj zoni to nekadašnje čudo vojnog inženjeringa, sposobno da izdrži i nuklearni udar, danas je napušteno i propada, a najuspješnija je privredna aktivnost uzgoj šampinjona u tunelima nekadašnjeg aerodroma.
U relativnoj blizini planira se izgradnja hrvatskog svemirskog centra u Udbini, kao i izgradnja novog aerodroma u Bihaću, pokraj ceste prema Bosanskom Petrovcu. Riječ je o politički motiviranim projektima, povezanima sa izbornim ciklusima koji se intenziviraju približavanjem izbora i zamiru u postizbornim razdobljima. Ima li to smisla? Ideologiju na stranu, za pokojnu JNA možemo i danas konstatirati da su imali kvalitetnu gradnju. Primjer je bivša Vojna bolnica u zagrebačkoj Dubravi koja je i danas vrhunac hrvatskog zdravstva.
Obnova i izgradnja civilnog aerodroma podno Plješevice bi oživjela okolni kraj i uštedjela brojne investicije na izgradnji novog aerodroma. Bihaćki aerodrom u izgradnji tek je u fazi otkupa zemljišta, nakon čega treba krenuti izgradnja piste i cijele infrastrukture aerodroma što već postoji na plješevičkom aerodromu.
Suradnja susjednih zemalja na zajedničkom projektu doprinijela bi zatopljenju političkih odnosa i poboljšala međusobne odnose. Problem svakog aerodroma je ekonomska održivost. Povećanje područja koje ima izravnu korist od aerodroma doprinijelo bi i smanjivanju iseljavanja iz tih krajeva koji se sve više prazne. Krbava i Bihaćka krajina sve više ekonomski ovise o nacionalnim parkovima Plitvička jezera i Una.
Ekološka proizvodnja voća i povrća na tom području bile bi potpomognute aerodromom koji predstavlja mogućnost brže dostave svježe hrane potrošačima u Evropskoj uniji. Vojni poligon u Slunju sada je jedini veliki zagađivač tog kraja, istovremeno i jedini veći ekonomski subjekt koji pruža mogućnost zapošljavanja.
Naveli smo samo dio mogućnosti koje otvara saradnja Hrvatske i BiH. Politički interesi kao i objektivne okolnosti poput iseljavanja stanovništva stvaraju objektivne poteškoće na putu ka ostvarenju interesa svih. Hoće li se to ostvariti ili moramo čekati da nam takva ideja dođe izvana od samozvanih mesija koji će nam prodavati toplu vodu u plastičnoj ambalaži pokazat će vrijeme.
mogućnost saradnje mogućnost saradnje mogućnost saradnje mogućnost saradnje
Ekskluzivno PISjournal
