Saeid Abedpour
Ministri vanjskih poslova Francuske, Velike Britanije i Njemačke u utorak su zajedničkom izjavom objavili da pokreću mehanizam rješavanja sporova u tzv. Iranskom nuklearnom sporazumu. Ova je odluka evropskih šefova diplomatije ustvari reakcija na nedavnu odluku Irana da napravi tzv. peti – a time i poljsednji – korak u jednostranom smanjenju obaveza prema spomenutome Sporazumu. Iranski su zvaničnici naimme prije nekoliko dana obznanili da je Islamska Republika Iran odlučila da se neće više pridržavati praktičnih ograničenja iz Sporazuma, uključujući razinu obogaćivanja uranijuma, količinu obogaćenoga uranijuma i razvojno-istraživačke aktivnosti.
Iran je u svibnju 2018. godine pokrenuo postupno smanjivanje obaveza prema Sporazumu nako što ga je američka administracija jednostrano napustila još 2015., a onda Iranu uvela i nove sankcije, te nakon što evropske potpisnice Sporazuma nisu učinile ništa na olakšavanju finansijskih transakcija sa Iranom i omogućavanju ovoj zemlji da nastavi izvoziti naftu. Iran od evropskih potpisnica traži da djeluju u skaldu s obavezama koje su i same preuzle potpisivanjem Sporazuma te da prestanu pratiti SAD u ekonomskom izoliranju Irana. Ako bi se to desilo, navode iranski zvaničnici, i Iran bi se vratio svojim obavezama i poštivao ograničenja iz Sporazuma. No, američki predsjednik Trump konstantno vrši pritisak na evropske partnere da napuste Sporazum. U izjavi evropskih šefova diplomatije naglašava se aktiviranje mehanizma za rješavanje sporova, a u isto vrijeme i protivljenje ove tri evropske zemlje politici “maksimalnog pritiska prema Iranu” koju vodi američka administracija te ističe I zalaganje za očuvanje sporazuma. Očito se radi o protivrječnosti. Ne može se, naime, istovremeno prijetiiti Iranu ekonomskom izolacijom i tvrditi da se ne podržava politika maksimalnog pritiska prema toje zemlji, ne može se istovremeno insistirati na očuvanju postojećeg Sporazuma a govoriti oalternativnom. Mehanizam za rješavanje sporova u vezi sa postojećim Nuklearnim sporazumom predvišen je samim tekstom Sporazuma, a kad god jedna od njegovih strana osjeti da druga strana ne izvršava svoje obaveze, temeljem člana 36 Sporazuma, ona može zatražiti rješavanje spora putem zajedničke komisije.
Zajednička komisija formirana je u okviru Sporazuma a s ciljem nadzora nad njegovom provedbom. Ukoliko u roku od 35 dana zahtjev za rješavanje spora ne bude riješen ili njegovo rješenbje ne zadovolji stranu koja ga je pokrenula, ta strana predmetno neriješeno pitanje može smatrati razlogom za obustavljanje izvršenja svojih obaveza proizašlih iz Sporazumom. Također, nezadovoljna strana može o tome obavijestiti Vijeće sigurnosti UN-a, nakon čega Vijeće ima rok od 30 dana da usvoji Rezoluciju o produženju obustave sankcija ili njihovom reaktiviranju.
Ukoliko u otm roku Vijeće sigurnosti ne mogne u vezi s tim usvojiti rezoluciju, sve sankcije Vijeća sigurnosti UN-a koje su važile prije Sporazuma automatski bivaju reaktivirane. U ovom mehanizmu nazvanom i “mišolovka” na reaktiviranje sankcija ne može se uložiti veto, već se instrument veta može koristiti samo na odluku o “neaktiviranju sankcija”. Drugim riječima, ne glasa se o ponovnom aktiviranju sankcija, već o produženju njhihove suspenzije. U tom slučaju, čak ako Vijeće i ne usvoji produženje suspenzije sankcija, svaka članica s pravom veta može iskoristiti svoej pravo veta i time praktično reaktivirati sankcije.
Cjelovito posmatrajući, najnoviji stavovi Britanije, Francuske i Njemačke, uprkos pritisku Trumpa i posebno izjave o novom ili sveobuhvatnijem sporazumu, prijetnje o izolaciji i pritisku, uz deklarativno zalaganje za očuvanje Sporazuma i izvršavanje obaveza u vezi s uklanjanjem sankcija, signali su koji pokazuju da Evropljani, ipak, još nisu zainteresirani predate slučaj Irana Vijeću sigurnosti već su skloniji rješavanju sporova u okviru Zajedničke komisije. Evropljani nastoje nastaviti ovu igru kako bi privolile Iran da ponovo sjede za pregovarački sto i uđe u novi pregovarački proces s Evropom i Amerikom. Iran, s druge strane, izjavljuje da neće napustiti Sporazum sve dok predmet ne bude predate Vijeću sigurnosti te da je spreman vratiti se na početak (suspendirati korake učinjene na tragu smanjenja obaveza) ukoliko se ostale potpisnice Sporazuma počnu pridržavati svojih obaveza. Evropa dobro zna kakav je stav Irana i aktuelne okolnosti razumijeva na način da Iran nije u političkoj niti ekonomskoj situaciji da bi napustio Sporazum. Već da je čak spreman sačuvati Sporazum do avgusta 2020. godine kada se automatski ukidaju sankcije Iranu u sferi naoružanja.
Trenutne okolnosti i ubrzana smjena događaja na terenu čine da analitičari nisu u stanju predvidjeti buduće događaje, makar i sedmicu dana. Vrlo je teško,, dakle, procijeniti kako će se situacija razvijati u narednim danima i sedmicama. Međutim, uobzirujući postojeće parametre, može se pretpostaviti da Evropljani trenutno nisu skloniti predate slučaj Irana Vijeću sigurnosti. Prije će biti da svojim stavovima nastoje izvršiti dodatni pritisak na Iran kako bi iznova sjeo za pregovarački sto.
