PISjournal – Na Bliskom istoku, percepcija običnih Amerikanaca dugo je slijedila poznati obrazac: distancirani, neinformisani, okrenuti sebi i politički površni – društvo „gutača benzina“ s vrlo slabim razumijevanjem globalnih stvarnosti izvan vlastite neposredne geografije.
Ova percepcija nije nastala niotkuda. Ona je oblikovana – pa čak i dodatno učvršćena – od strane američkih političkih i medijskih institucija. Političari su tvrdili da govore u ime „američkog naroda“, dok su glavni mediji oblikovali ono što ti ljudi znaju i, što je ključno, ono što ne znaju.
Decenijama su se Amerikanci u ogromnoj mjeri slagali s Izraelom. To nije bilo samo ideološko, već i instruktivno. Javnosti je više puta rečeno da Izrael odražava takozvane američke vrijednosti, poput demokratije, uljudnosti i modernosti. Palestinci i Arapi, nasuprot tome, predstavljeni su kao vječni antagonisti, inicijatori nasilja i prepreke miru. Neki Amerikanci su prihvatili ovaj okvir iz vjerskih ili ideoloških razloga. Ali za većinu, proizraelski stav je postao zadani – naslijeđeni zaključak ukorijenjen u ograničenom pristupu alternativnim informacijama. Izrael je bio „dobar“, Arapi su bili „loši“. Narativ je bio jednostavan, binarni i rijetko osporavan.
S obzirom na to da su glavni mediji bili primarni izvor informacija, ova percepcija se vremenom učvrstila. Podrška Palestini, i širim arapskim ciljevima, ostala je ograničena na akademske prostore i aktivističke krugove – često informisane antikolonijalnim i antiimperijalističkim okvirima, ali brojčano marginalizirane i politički ograničene. Glavni tok je ostao zaključan na mjestu. Ali ta blokada je sada razbijena.
Promjena se nije dogodila preko noći. Među demokratama, pukotine su se počele pojavljivati već sredinom 2010-ih. Podaci Gallupa iz 2016. godine i dalje su pokazivali da demokrate više simpatiziraju Izraelce nego Palestince. Do 2018. godine taj jaz se značajno smanjio. Do 2021. godine, gotovo je bila postignuta ravnoteža. A do 2024–2025. godine, većina demokrata – posebno mlađi birači – izrazila je simpatije za Palestince, a neke ankete pokazuju podršku veću od 50 posto među onima mlađima od 35 godina.
Ova transformacija je djelimično bila pokrenuta aktivizmom „odozdo“, naročito unutar progresivnih krugova, gdje je Palestina postala centralno moralno i političko pitanje. Ali bila je pokrenuta i nečim daleko značajnijim: slomom kontrole nad narativom.
Izraelski genocid u Gazi dramatično je ubrzao ovu promjenu. Ne samo zbog razmjera nasilja u opkoljenom Pojasu, već i zato što, po prvi put, stvarnost rata nije emitirana isključivo kroz filtere korporativnih medija. Nezavisno novinarstvo, društveni mediji i direktni vizualni dokazi poremetili su decenijama kurirane narative. Informacijska ravnoteža, koja je dugo bila poremećena, počela je da se uspostavlja.
Istovremeno, američko povjerenje u mainstream medije dostiglo je historijski minimum. Prema anketi Gallupa iz 2025. godine, samo oko 31 posto Amerikanaca izrazilo je povjerenje u masovne medije da izvještavaju vijesti „potpuno, tačno i pravedno“, a povjerenje među mladima je još niže. Do ove tačke, moglo bi se tvrditi da je promjena ostala politički ograničena: demokrate su se kretale prema Palestini, dok su republikanci ostali čvrsto povezani s Izraelom. Ali onda je došlo do raskida.
Gallup je 27. februara objavio istraživanje koje je pokazalo da je, po prvi put u modernoj historiji anketa, više Amerikanaca simpatiziralo Palestince nego Izraelce – 41 posto prema 36 posto. Ovo nije bila marginalna fluktuacija. Bio je to strukturni prekid. Taj trenutak je trebao biti seizmičan. Međutim, nije tako tretiran. Glavni mediji su priču uglavnom potisnuli. A već u roku od nekoliko dana, politički diskurs se preusmjerio na novu krizu: rat s Iranom.
U sedmicama koje su uslijedile, fokus istraživanja javnog mnijenja brzo se pomjerio na stavove Amerikanaca o vojnoj eskalaciji. U više anketa rezultat je bio dosljedan: Amerikanci su odbacivali rat, a još veći broj odbacivao je ideju dugotrajnog vojnog angažmana.
Pa ipak, vodeći komentari uglavnom su odbijali povezati tačke. Palestina je tretirana kao jedno pitanje, Iran kao drugo. Venecuela, intervencionizam i globalni militarizam bili su odvojeni, nepovezani fenomeni. Svaki je analiziran izolovano, lišen svog šireg političkog i moralnog konteksta.
Umjesto da prepoznaju obrazac, komentatori su fragmentirali dokaze. Protivljenje sukobu je predstavljeno kao ratni zamor, ekonomska anksioznost ili stranački otpor predsjedniku Donaldu Trumpu. Fokus je stavljen na cijene benzina, izborne kalkulacije i političku polarizaciju – a ne na mogućnost da Amerikanci donose moralne sudove nezavisno od narativa elite.
Ali obrazac je tu. I on je nepogrešiv.
Tačno je da Amerikancima i dalje govore šta je važno – Izrael, Iran, energetska sigurnost, Hormuški moreuz itd. Agenda je uglavnom ostala netaknuta. Ali zaključci se više ne izvode automatski. Lanac između pažnje i pristanka je prekinut.
Ovo nije samo politička promjena, već je kognitivna i moralna. Ekonomski problemi i stranačke pripadnosti i dalje oblikuju javno mnijenje, kao što su oduvijek i oblikovali, ali ga više ne određuju u potpunosti.
Amerikanci sve više procjenjuju globalne događaje kroz moralnu prizmu – onu koja daje prioritet minimiziranju patnje civila, dovodi u pitanje asimetrije moći i osporava legitimnost beskonačnog rata. Ovo nije spekulacija. Potvrđuju to podaci – najjasnije u slučaju Palestine, koja se pojavila kao moralni kompas za širu transformaciju u američkoj javnoj svijesti. Pomak u simpatijama prema Palestincima nije izolirana anomalija, već signal dubljeg preispitivanja moći, pravde i otpora. I vjerovatno će biti nepovratan.
Glavni mediji će nastaviti da određuju dnevni red u doglednoj budućnosti. Ali su izgubili nešto mnogo važnije: svoju sposobnost da proizvode konsenzus u velikim razmjerima.
To signalizira mogućnost. I možda, prvi put u generacijama, razlog za oprezan – ali nepogrešiv – optimizam: da obični Amerikanci više nisu pasivni primaoci moći, već aktivni učesnici u oblikovanju moralnije svjesnije političke stvarnosti.
