PISjournal
Lideri i mastilo
Zajednička deklaracija o nastanku multipolarnog svijeta i međunarodnih odnosa novog tipa – potpisana na samitu u Pekingu u maju 2026. godine – označava odlučujuću historijsku prekretnicu: nacrt za demontažu zapadne globalne hegemonije i njenu zamjenu nezapadnim poretkom. Među njena četiri temeljna principa, jedan se posebno izdvaja: „raznolikost svjetskih civilizacija i vrijednosti“. Svijet se više ne posmatra kao jedinstvena globalna zajednica, već kao skup različitih civilizacija. A ove riječi zapisane mastilom neće ostati samo na papiru: Moskva i Peking namjeravaju da ih sprovedu kroz BRICS i Šangajsku organizaciju za saradnju (SCO).
Narodi i krv
Ako su dvije suverene sile Globalne većine iscrtale novu geopolitičku mapu „liderima i mastilom“, narod Irana je preoblikovao međunarodni poredak „krvlju“ – kroz ogromnu žrtvu u brutalnom ratu koji mu je nametnuo Hegemon. Iranska pobjeda promijenila je globalni odnos snaga na način koji nijedna deklaracija ne bi mogla postići. Ali Iran nije usamljen: žrtve čitave Osovine otpora i ruskih vojnika (koji se bore protiv Osovine barbarstva) zahtijevaju poštovanje. Ipak, upravo je narod Islamske Republike Iran zadao odlučujući udarac koji je promijenio samu arhitekturu moći.
Kako je rekao imam Sejjid Modžtaba Hamenei, iranski „lanac pobjeda u Perzijskom zaljevu“ označio je „zoru novog regionalnog i globalnog poretka“ – u korist Globalne većine. Ove pobjede nisu samo vojne. Iran je porazio svjetskog Hegemona i ostvario potpunu psihološku dekolonizaciju. Svaka nacija koja odbija da bude klijentska država sada može postati tesera u multipolarnom mozaiku.
Iran je sam po sebi multipolarni svijet: historijska sinteza različitih etničkih zajednica (Perzijanaca, Azerbejdžanaca, Kurda, Lura, Beludža, Gilaka, Turkmena, Arapa i mnogih drugih). Dok su se druga drevna carstva raspadala pod teretom stranih osvajanja, Iran je opstajao tako što je svoje osvajače apsorbovao u vlastiti civilizacijski mozaik. Nije se slomio; jednostavno je svoje raznovrsne fragmente preuredio u snažnu cjelinu, dokazujući da je mozaik mnogo otporniji na udare historije od monolitnog kamena.
Od vremena Ahemenidskog carstva, iranska civilizacija suočavala se s trajnim pitanjem: kako upravljati zemljom mnogih naroda, jezika i vjera? Odgovor nije bio asimilacija, niti Gleichschaltung (prisilno usklađivanje), već „upravljanje mozaikom“. Kirov cilindar (539–538. p. n. e.) – danas u kolonijalnom posjedu – bilježi Kirovu naredbu da se zarobljeni narodi vrate u svoje domovine i da se poštuju njihovi lokalni zakoni, tradicije i vjerske prakse. Safavidsko doba (1501–1736) predstavlja drugi mozaik: šiitsku imperijalnu državu koja je upravljala sunitskim muslimanskim stanovništvom, armenskim hrišćanskim zajednicama (s autonomijom), jevrejskim i zoroastrijskim manjinama, kao i različitim sufijskim redovima.
Država je bila „okvir“, a zajednice „tesere“. Moć je proizlazila iz različitih boja, a ne iz njihovog brisanja.
Ništa od ovoga ne znači da je iranski mozaik bio bez krvi – ali obrazac „apsorpcije umjesto uništenja“ ostavio je trag koji se može prizvati kao izvor saosjećanja.
Dvije anegdote o dvije „slučajnosti“ i njihovim otkrićima
Anegdota 1
Osim što karakter otkriva pod pritiskom, „ćup i njegov sadržaj“ otkrivaju se i kroz historijske „slučajnosti“.Krajem 16. stoljeća, tokom Safavidske dinastije, Iran je uvozio krhka ogledala od venecijanskih staklara. Mnoge su se razbile tokom dugog i napornog putovanja kopnom i morem. Prepoznajući suštinu ogledala bez obzira na njegov oblik, iranski umjetnici su fragmente pretvorili u složene geometrijske mozaike – stvarajući umjetnost aina-kari („rad s ogledalima“), koja se može vidjeti u znamenitim građevinama poput palate Čehel Sotun u Isfahanu i palate Golestan u Teheranu. Aina-kari predstavlja metamorfozu jedinstvene supstance u ponovno sastavljeno „mnogostruko jedinstvo“, koje hvata, lomi i raspršuje svjetlost iz različitih uglova. Jedno ravno ogledalo može odražavati samo ono što se nalazi direktno ispred njega. Mozaik razbijenih ogledala reflektuje „svjetlost iz svih uglova istovremeno“. Jedna božanska svjetlost manifestuje se kroz bezbroj aspekata, ne gubeći svoj izvor.
Anegdota 2
Druga značajna „slučajnost“ povezana s historijom iranskog aina-karija dogodila se 2. marta 2026. godine, kada su palatu Golestan u Teheranu pogodili udarni talasi američko-izraelskog bombardovanja. Bezbrojne stoljetne „tesere svjetlosti“ istrgnute su iz svojih ležišta i razbijene po podovima palate – ostavljene kao sivi fragmenti i prašina među ruševinama.
Ministar kulture i turizma Irana, Reza Salehi Amiri, opisao je ovaj čin i štetu nanesenu na još 55 historijskih lokaliteta ne kao kolateralnu štetu, već kao „namjeran i svjestan napad na iranski identitet“: „Ne govorimo o kamenu i malteru, već o sjećanju jednog naroda.“
Kosmički mozaik: fragmenti kao arhitektura gramatike i univerzuma
Sufijski koncept vahdet al-vudžud (jedinstvo postojanja) uči da je univerzum fragmentirani odraz jedne božanske istine (Al-Haqq). Perzijska književnost funkcioniše kao jezički mozaik: od Ferdusijevih epskih fragmenata do Hafezovih zasebnih gazela, iranska poezija postavlja autonomne fragmente slika jedne pored drugih dok se ne pojavi značenje. Jedna gazela majstora poput Dželaludina Belhija (Rumija) ili Hafeza predstavlja razlomljena mistična stanja, objedinjena radifom (ponavljajućim refrenom).
Ptice različitog perja zajedno lete
Remek-djelo Feridudina Atara „Govor ptica“ (Mantiq al-Tayr) govori o mozaiku u obliku ptica. U potrazi za vladarom, ptice svijeta traže legendarnog Simorga. Nakon dugog i napornog putovanja kroz sedam dolina, samo trideset ptica stiže do prebivališta tog bića, gdje im je rečeno da pogledaju u vodenu površinu. Gledajući svoj odraz, ptice ne vide sebe pojedinačno; vide trideset ptica. I gle čuda – riječ Simorg na perzijskom znači trideset (si) ptica (morgh).
Božansko biće koje su tražile zapravo je kolektivna spoznaja njihove međusobne povezanosti. Sedam dolina – Potraga, Ljubav, Gnoza, Odricanje, Jedinstvo, Zbunjenost i Uništenje – nisu linearne; tragač se raspada i ponovo sastavlja. Sama psiha predstavlja mozaik koji se gradi kroz duhovni napor.
Jedinstvo bez uniformnosti
Povodom dana sjećanja na Ferdusija, imam Sejjid Modžtaba Hamenei rekao je za Šahnamu da njeni „junački i kur’anski koncepti ujedinjuju sve etničke grupe i društvene slojeve Irana u očuvanju njihovog identiteta, nezavisnosti i borbi protiv agresora nalik Zahhaku“. (Zahhak je demon pohlepe.)
Šahnama – mozaik ratnika, ljubavnika, mudraca i pobunjenika – predstavlja nacrt „otporne mnogostrukosti“: jedinstva bez uniformnosti.
Ka jednoj insaniyyi multipolarnog svijeta
Danas je Islamska Republika Iran zbir svoje šarolike historije i svojih različitih naroda, pokazujući neraskidivo jedinstvo kroz saosjećanje.
Glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova, Esmail Bagaei, izjavio je: „Svakom časnom ljudskom biću – bez obzira na vjeru, etničku pripadnost, nacionalnost, rasu ili bilo koju drugu razliku – muslimanima, Jevrejima, kršćanima, sikhima, hindusima, budistima i svima drugima, kao i onima koji ne slijede formalnu religiju, ali duboko vjeruju u univerzalne vrijednosti mira, pravde i ljudskog dostojanstva […] ovo je rat koji će odrediti samo značenje ‘dobra’ i ‘zla’ u našem vremenu i u budućnosti.“
Filozof, političar i punac imama Sejjida Modžtabe Hameneija, profesor Gholam Ali Hadad Adel, kaže da Iranci pišu novo poglavlje jedinstva i otpornosti dok brane svoju domovinu i identitet: „Zaboravite mitskih 1001 noć. Dođite i pogledajte stvarnih 1001 noć iranskog naroda.“
Dana 1. juna Iran je odlučio da suspenduje dijalog sa Sjedinjenim Američkim Državama ne radi nacionalne koristi, već u odbrani Gaze i Libana od ratnih zločina cionističkog režima. Možda ovo odražava Homeinijevu viziju empatije prema mustaz’afinu (potlačenima) kao civilizacijske dužnosti – spoznaju koja proizlazi iz iranskog mozaika da je patnja jednog naroda pukotina u cjelini.
Da li Iran možda svijetu nudi dragocjenu lekciju? Ne kao recept, već kao izazov: da jedinstvo kroz mnogostrukost, sklad među različitim narodima i saosjećanje izvan vlastite geografije mogu postati tesere budućnosti vrijedne izgradnje.
Stoga mozaik nije samo metafora za ono što je Iran bio i što jeste. To je koncept onoga što bi multipolarni svijet mogao postati: ne jedno ravno ogledalo koje odražava svjetlost jednog carstva, već polje razbijenih fragmenata, od kojih svaki hvata istu božansku svjetlost iz drugačijeg ugla.
Pitanje nije hoće li svijet prihvatiti ovu sliku – već možemo li naučiti da sebe vidimo u odrazu trideset ptica i prepoznati da naša cjelovitost nikada nije pripadala samo nama.
