PISjournal – Savremeni međunarodni poredak prolazi kroz duboku transformaciju, a rat između Sjedinjenih Američkih Država i Irana predstavlja jedan od ključnih trenutaka te promjene. Ono što je Washington godinama pokušavao prikazati kao demonstraciju sile i nastavak svoje globalne hegemonije, pretvorilo se u stratešku katastrofu koja je razotkrila granice američke moći. Uprkos ogromnoj vojnoj nadmoći, sofisticiranom propagandnom aparatu i podršci saveznika, SAD nisu uspjele slomiti Iran niti ga prisiliti na kapitulaciju. Naprotiv, sukob je pokazao da era jednostrane američke dominacije ulazi u završnu fazu.
Danas se Washington nalazi u veoma nezgodnoj poziciji. S jedne strane, američke elite razumiju da nastavak konfrontacije s Iranom nosi ogromne političke, vojne i ekonomske rizike. S druge strane, povlačenje bez ikakvog političkog pokrića predstavljalo bi globalno poniženje za silu koja je decenijama gradila sliku vlastite nepobjedivosti. Upravo zbog toga sve više pažnje privlači pitanje može li Kina postati akter koji će pomoći Sjedinjenim Državama da pronađu izlaz iz krize, ali bez otvorenog priznanja poraza.
Kina je danas vjerovatno jedina velika sila koja posjeduje dovoljno političkog kredibiliteta, ekonomskog utjecaja i diplomatske težine da razgovara i sa Teheranom i sa Washingtonom. Za razliku od evropskih sila, koje su uglavnom izgubile samostalnost u vanjskoj politici i pretvorile se u produžetak američke geopolitičke strategije, Kina je izgradila imidž države koja preferira stabilnost, dugoročne sporazume i ekonomsko povezivanje umjesto direktne vojne konfrontacije. To joj daje mogućnost da igra posredničku ulogu u jednom od najopasnijih sukoba savremenog svijeta.
Međutim, važno je razumjeti da Kina ne posmatra Iran kao problem koji treba disciplinirati, nego kao strateškog partnera u izgradnji multipolarnog svijeta. Od potpisivanja sveobuhvatnog kinesko-iranskog sporazuma o saradnji, odnosi dvije države dobili su novu dimenziju. Iran za Kinu nije samo energetski partner nego i ključna geopolitička tačka povezivanja Azije, Bliskog istoka i Evrope u okviru inicijative „Pojas i put“. Stabilan i suveren Iran od ogromnog je interesa za Peking.
Zbog toga je pogrešno vjerovati da bi Kina vršila ozbiljan pritisak na Teheran da otvori Hormuški moreuz pod američkim uslovima. Zapadni mediji često predstavljaju Kinu kao silu koja će, zbog ekonomskih interesa i protoka energije, natjerati Iran na ustupke. Ali takvo tumačenje ignoriše samu prirodu kineske strategije. Kina razumije da pitanje Hormuškog moreuza nije samo pitanje trgovine, nego pitanje suvereniteta, odvraćanja i političkog opstanka Irana.
Za Teheran, Hormuški moreuz predstavlja jednu od ključnih strateških poluga moći. Iran je decenijama pod sankcijama, ekonomskim pritiskom, prijetnjama i pokušajima izolacije. U takvim okolnostima, mogućnost kontrole jednog od najvažnijih energetskih prolaza na svijetu postaje sredstvo odvraćanja protiv agresije. Kina to razumije mnogo bolje nego zapadne sile jer i sama ima historijsko iskustvo poniženja od strane kolonijalnih imperija. Peking neće podržati američki pokušaj da se Iran razoruža politički i strateški dok mu istovremeno prijete sankcijama i vojnim pritiscima.
Upravo zato nedavna posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija Pekingu ima posebno značenje. Ta posjeta nije bila običan diplomatski protokol, nego signal produbljivanja strateške koordinacije između dvije države u trenutku globalne nestabilnosti. Araghchi je u Pekingu razgovarao o regionalnoj sigurnosti, ekonomskim vezama, energetskoj saradnji i širem međunarodnom poretku koji se ubrzano mijenja. Sama činjenica da je Iran u jeku ogromnih tenzija intenzivirao kontakte s Kinom pokazuje da Teheran više ne vidi Zapad kao jedini centar globalne politike.
Za Kinu, Araghchijeva posjeta predstavlja potvrdu da se multipolarni blok sve više konsoliduje. Kina ne želi otvoreni svjetski rat niti direktnu eskalaciju između SAD-a i Irana jer bi takav sukob ugrozio globalnu ekonomiju i destabilizirao čitavu Aziju. Ali isto tako, Kina ne želi ni američku pobjedu nad Iranom. Slom Irana značio bi ogromno jačanje američkog utjecaja u regiji, ugrožavanje kineskih energetskih ruta i dodatno okruživanje Kine američkim savezništvima.
Zato Peking nastoji balansirati između stabilizacije sukoba i očuvanja iranske strateške pozicije. Drugim riječima, Kina može pomoći SAD-u da pronađu izlaz iz krize, ali ne po cijenu iranske kapitulacije. To je ključna razlika između kineske i zapadne diplomatije. Dok Zapad pregovore uglavnom vidi kao instrument nametanja volje slabijima, Kina pregovore vidi kao sredstvo očuvanja ravnoteže.
Sjedinjene Države danas pokušavaju pronaći formulu koja bi im omogućila povlačenje bez otvorenog priznanja poraza. Američka politička klasa razumije da je direktni rat s Iranom postao neodrživ. Uprkos ogromnoj vojnoj infrastrukturi, Washington nije uspio uništiti iransku državu, slomiti njen politički sistem niti razbiti regionalnu mrežu savezništava poznatu kao Osovina otpora. Naprotiv, sukob je pokazao da Iran posjeduje sposobnost dugotrajnog otpora, strateške adaptacije i regionalnog utjecaja daleko većeg nego što su zapadni analitičari priznavali.
Osim toga, rat je dodatno narušio američki međunarodni ugled. Dok su Washington i njegovi saveznici govorili o „odbrani demokratije“, slike razaranja, civilnih žrtava i destabilizacije regije izazvale su rastuće nezadovoljstvo širom Globalnog juga. Mnoge države danas više ne vjeruju zapadnim narativima o ljudskim pravima i međunarodnom pravu jer vide očiglednu selektivnost u njihovoj primjeni.
U takvoj situaciji Kina se pojavljuje kao mogući posrednik koji može omogućiti deeskalaciju bez totalnog poniženja SAD-a. Peking može ponuditi diplomatski okvir u kojem bi Washington mogao predstaviti povlačenje kao „odgovornu stabilizaciju“ umjesto priznanja neuspjeha. Ali Kina neće učiniti ono što SAD najviše žele: neće prisiliti Iran da se odrekne svojih ključnih strateških instrumenata niti će podržati američku hegemoniju na Bliskom istoku.
Suštinski problem za Washington jeste to što svijet više nije unipolaran. Vrijeme kada su Sjedinjene Države mogle vojnom silom oblikovati političku stvarnost drugih naroda polako prolazi. Iran je postao simbol tog otpora. Uprkos sankcijama, izolaciji i stalnim prijetnjama, nije se raspao niti pokorio. Upravo zato sukob s Iranom predstavlja mnogo više od regionalnog rata; on simbolizira sukob između starog imperijalnog poretka i novog multipolarnog svijeta koji se rađa.
Kina u tom procesu igra posebnu ulogu. Ona ne želi rušenje međunarodnog sistema nego njegovu transformaciju. Peking razumije da stabilnost ne može počivati na dominaciji jedne sile nad ostatkom svijeta. Zato Kina može pomoći u smirivanju američko-iranske krize, ali samo na osnovu međusobnog priznanja realnosti: Iran nije Irak, nije Libija i nije država koju je moguće slomiti bombardovanjem i sankcijama.
Upravo zbog toga će budućnost Bliskog istoka u velikoj mjeri zavisiti od sposobnosti velikih sila da prihvate novu raspodjelu moći. A u toj novoj stvarnosti Iran više nije izolirani problem koji treba riješiti, nego jedan od ključnih stubova nastajućeg multipolarnog svijeta.
Ekskluzivno PISjournal
