PISjournal – Dok je u Libiji ostalo nešto manje od šest sedmica do predsjedničkih izbora, Pariz je bio domaćin konferencije o Libiji uz prisustvo mnogih aktera sa interesima i uticajem u toj sjevernoafričkoj zemlji. Konferencija ima za cilj da pruži međunarodnu podršku nastavku tranzicije političke moći i pravovremenom organizovanju izbora.
Konferenciji su prisustvovali zvaničnici iz 30 zemalja, uključujući francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, njemačku kancelarku Angelu Merkel, talijanskog premijera Maria Dragija, predsjednika Egipta Abdela Fataha el-Sisija, potpredsjednicu SAD-a Kamalu Harris i ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, od kojih su svi predstavnici zemalja koje u osnovi imaju poseban uticaj na dešavanja u Libiji. Sastanku su prisustvovali i čelnici dva stuba struje koja su prisutna u libijskoj privremenoj vladi, koja je pod nadzorom UN-a.
U završnoj izjavi na sastanku naglašena je potreba održavanja jedinstva, održavanja izbora na vrijeme i uspostavljanja legitimne vlade u ratom razorenoj zemlji.
Ovdje se postavljaju pitanja: Koliko su vjerovatni izbori bez odlaganja? Hoće li izbori dovesti do legitimne i moćne vlade u Tripoliju? Da bismo odgovorili na ova pitanja, moramo baciti svjetlo na glavne izazove uoči procesa glasanja u zemlji.
Naglašavanje izbora, povratak legitimne vlasti
Na konferenciji je obrađeno nekoliko važnih pitanja, a sva su s akcentom na održavanju izbora na vrijeme. U završnoj izjavi konferencije, učesnici su istakli važnost održavanja prvih predsjedničkih i parlamentarnih izbora u historiji Libije na „slobodan, fer, inkluzivan i kredibilan“ način, kao i protivljenje svakom stranom uplitanju u njene poslove.
Konferencija je pozvala sve uticajne stranke i libijske kandidate da se posvete poštovanju prava svojih političkih protivnika i prihvatanju izbornih rezultata. Konferencija u Parizu je također upozorila da će sankcije biti uvedene svima unutar ili izvan Libije koji pokušavaju poremetiti izborni proces ili potkopati njegove rezultate.
Ključna tačka konferencije je povratak legitimnosti kroz izbore i ujedinjenu vladu. Međutim, postoje ozbiljne sumnje da će doći do implementacije preporuka iz izjave. U suštini, usvajanje demokratskog sistema i prihvatanje principa demokratije od strane različitih aktera zahtijeva neke osnove koje se u sadašnjim kritičnim okolnostima čine nedostižnim.
Može li konferencija u Parizu pomoći?
U raspravi o mogućnosti realizacije ciljeva konferencije, mora se obratiti pažnja na neke značajne ograničavajuće faktore:
Kriza među državnim čelnicima izazvana decenijskim kritičnim uslovima: Preporuke za demokratski politički proces, održavanje izbora i prihvatanje rezultata od strane raznih političkih struja dolaze dok se zemlja nalazi u razornom građanskom ratu od 2011. godine, godine kada su revolucionarne snage srušile diktatora Muammar al-Gaddafija uz vojnu pomoć NATO-a. Sukob je razbio zemlju na dva dijela, svaki sa svojom vladom. Manje od pet godina nakon revolucije, razlike su počele potresati novo rukovodstvo, što je dovelo do formiranja Vlade nacionalnog jedinstva (GNA) u Tripoliju koju su Ujedinjene nacije priznale i druge koju je vodio gospodar rata Khalifa Haftar na istoku. Na jugozapadu su pod kontrolom plemena Tawariq. U oblastima koje kontroliše Haftar, pleme Tobo ima ključnu ulogu. Veliki dio sjevera drže plemena povezana sa terorističkom grupom ISIL.
Nakon ozbiljne intervencije Turske u građanskom ratu od juna 2020. godine i poraza snaga predvođenih Haftarom, kao i sukoba dviju strana u gradu Sirtu kao vitalnoj tački između njih i upozorenja na direktnu egipatsku vojnu intervenciju, zaraćene strane najavile su prekid vatre i ukazale na diplomatsko rješenje krize. Uslijedili su pregovori i konačno su 5. juna 2020. godine dogovorili novu prelaznu vladu. Mohammad al-Menfi, diplomata sa istoka, izabran je za šefa novog predsjedničkog vijeća, a Abdulhamid Dbeibah, istaknuti biznismen, imenovan je za premijera. Uz ovakve političke turbulencije kroz koje je zemlja prolazila proteklih godina, pričati o demokratskim izborima zapravo je nepoznavanje dubokih korijena krize među političkim frakcijama.
Tenzije u rukovodstvu: Sastanak u Parizu održan je u vrijeme kada je malo vjerovatno da će izborni raspored ići kako je planirano, odnosno, tačnije, dva tabora postižu konsenzus o izbornom zakonu. Neke stranke smatraju da zemlja još nije spremna za glasanje. U međuvremenu, iza kulisa, napetost između Al-Menfija i Dbeibaha eskalira.
Al-Menfi je čak bio ljut što je premijer Dbeibah, čiji je glavni posao unutrašnji poslovi, pozvan na konferenciju u Parizu. Al-Menfijev tim kaže da održavanje izbora nije logično dok se libijski suverenitet i vladavina prava ne vrate, te da će taj cilj biti nemoguće postići sve dok plaćenici ne napuste zemlju. Libija također nema izborni zakon, dok je manje od mjesec dana dijeli od izbora 24. decembra. Parlament sa sjedištem u Tobruku usvojio je izborni zakon 4. oktobra, ali ga je sljedećeg dana Tripoli odbio. Tokom svog obraćanja na konferenciji u Parizu, Dbeibah je pozvao zakonodavce da izmijene izborni zakon za “pravdu, inkluziju i jednake mogućnosti”.
Dvosmislenost oko odobravanja izbornih rezultata: Još jedan izazov je odobravanje rezultata glasanja čak i ako se izborni proces završi uspješno. Prema izvještajima, Al-Menfi se neće kandidirati za predsjednika. Sada postoje tri ključna kandidata: Saif al-Islam Gaddafi, sin ubijenog vladara, Haftar i Khaled al-Mishri, šef Državnog vijeća. Gaddafi se registrovao u nedjelju. Problem je u tome što se pobjeda svakog od ove trojice može suočiti s odbacivanjem velikog broja opozicije, nečim što može uroniti zemlju u novi haos.
Nastavak strane intervencije
Drugo pitanje je postizborno strano uplitanje. Čak je i konferencija u Parizu pokazala ovu realnost jer su lideri i zvaničnici 30 zemalja donosili odluke o libijskoj budućnosti. Turska i Rusija su dva ključna strana aktera koja su rasporedila veliki broj plaćenika u Libiji da se bore na suprotnim frontovima. Ipak, Turska nije učestvovala na konferenciji. Uz to, UAE, Egipat, Saudijska Arabija i Francuska uzimaju za sebe ulogu u političkoj budućnosti Libije i, što nije iznenađujuće, sporovi će se nastaviti među ovim akterima nakon izbora. Drugim riječima, pobjeda bilo koje strane će izazvati opoziciju i intervenciju ovih zemalja.
libiji
Ekskluzivno PISjournal
