David Hearst
PISjournal – Pad Afganistana u ruke Talibana prouzrokovao je zemljotres koji je protutnjao cijelim Zaljevom. Tektonske ploče koje su definisale ko je kome šta uradio u regiji pomjeraju se. Savezi koji su samo godinu dana ranije navodno zabetonirani sada pucaju. Vakuum nastao američkim povlačenjem iz Afganistana osjetio se u Rijadu, Abu Dabiju i Tel Avivu jednako jako kao što je i u Kabulu.
Najjasniji znak ljuljajućih zgrada i izvijanja asfalta su obećanja i značajne količine novca koje je de facto lider UAE obećao Turskoj, države koje su snažni konkurenti za regionalni utjecaj.
A Turska nije bila jedini znak očiglednog zaokreta u politici UAE. Ubrzo nakon nedavnog sastanka s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, Tahnoun bin Zayed, brat prijestolonasljednika Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohammeda bin Zajeda i šef sigurnosti, odletio je popraviti odnose sa Katarom.
Prije samo godinu dana, UAE su pozivali Saudijsku Arabiju da ne ukida blokadu Katara. Ova posljednja posjeta predstavlja priznanje da je blokada bila spektakularan neuspjeh. Katar se pojavio kao najjači partner američkog predsjednika Joea Bidena u Zaljevu i onaj od koga je ovisio za evakuaciju Afganistanaca i komunikaciju s Talibanima.
Koliko se to razlikuje od samog početka blokade, kada je Katar bio obilježen kao utočište za teroriste i islamiste, a bivši američki predsjednik Donald Trump na Twitteru je odobrio saudijsku akciju.
Milijarde su obećane
Erdoğan u tajnosti čuva transkript svog nedavnog telefonskog razgovora s Muhammedom bin Zajedom. Samo nekolicina pouzdanih zna šta je prijestolonasljednik obećao. Prema mojim izvorima, Muhammed bin Zajed je Erdoğanu ponudio više od 10 milijardi dolara ulaganja.
Za razliku od vojne strane vlade Sudana ili predsjednika Kaisa Saieda u Tunisu, Erdoğan neće dugo čekati na novac. Kurir Aramex iz Dubaija navodno pregovara o kupovini turske kompanije za dostavu MNG Kargo.
U Ankari postoji mnogo tajnovitosti, ali jedno je jasno: zamah za ovo resetiranje dolazi iz Abu Dabija. Erdoğan je oprezan, a vanjskopolitički establišment u Turskoj je skeptičan. Oboje imaju dobar razlog za oprez.
To je bila država koja je, prema riječima ministra vanjskih poslova Mevluta Çavuşoğlua, potrošila 3 milijarde dolara pokušavajući (i skoro uspjevši) da sruši Erdoğana 15. jula 2016. Çavuşoğlu nije imenovao UAE, ali je bilo jasno na koga misli kada je spomenuo “muslimanska zemlja”.
Ista država finansira neokonzervativne istraživačke centre u Washingtonu koji redovno opovrgavaju Erdoğana i njegovu sposobnost da održava liru. Sa Turskom se takmiči za uticaj u Siriji, Jemenu, Libiji, Afričkom rogu, Egiptu i Tunisu, to je država koja je mozak iza ovih operacija i jedan od finansijera kontrarevolucije koja je srušila bivšeg egipatskog predsjednika Mohameda Morsija – i više puta je pokušavala preurediti stvari u Tunisu, Sudanu i Jemenu. Emiratski avioni su u jednom trenutku pružili vazdušnu podršku neuspjelom pokušaju odmetnutog generala Khalife Haftara da ponovo zauzme Tripoli.
Također je stvorio armije „elektronskih mušica“ koje utiču na javno mnijenje putem društvenih mreža. Intervencije UAE-a daleko od Zaljeva nanijele su pustoš cijelom Bliskom istoku.
Turska je ovo odavno prihvatila. Pa zašto bi leopard u misiji lova na politički islam i njegovo izumiranje promijenio svoja mjesta? To nije pitanje na koje se može uvjerljivo odgovoriti.
Niti je ovo prvi pokušaj poljupca i šminkanja: UAE su napravili sličnu uvertiru u Ankari kada su mislili da će Hillary Clinton postati predsjednica SAD-a. Kada je Trump pobijedio, to je odmah propalo. Upravo je pragmatizam, a ne temeljna promjena mišljenja, uzrok posljednjeg povlačenja ručne kočnice u vanjskoj politici Abu Dabija. Skeptici u Ankari su s pravom oprezni.
Ipak, to bi se moglo dogoditi. Poplava signala koji iz Abu Dabija dolaze Erdoğanu i Turskoj uglavnom se odvija na privatnim forumima, a poruka je dosljedna, čak i ako ne vjerujete.
‘Strateško preispitivanje’
Prema ljudima kojima su poznati ovi razgovori, najviši zvaničnici UAE tvrde da vrše „strateško preispitivanje“ vanjske politike.
Počinje sa Bidenom. UAE su primijetile dvije karakteristike svog promijenjenog odnosa s Washingtonom otkad je njegova administracija došla na vlast: prva je bila dosljedna poruka nove američke administracije o “deeskalaciji” tenzija na Bliskom istoku. Druga je bila nepredvidljivost vanjske politike SAD-a.
To je već bilo očito za vrijeme Trumpa, kada je odbio bombardirati Teheran nakon što su Iran i njegovi irački zastupnici poslali naoružane bespilotne letjelice da osakate dva saudijska naftna postrojenja, privremeno prepolovivši proizvodnju sirove nafte. Ako su se ikad Saudijska Arabija i UAE osjećali nezaštićeni od strane američkog vojnog kišobrana, to je bilo tada.
Zajedno s ovim, tvrde da je teško procijeniti šta su UAE zapravo postigle. Ove intervencije UAE su doista pobijedile Muslimansko bratstvo kao političku snagu u Egiptu, Tunisu, Jemenu, Siriji i dijelom u Libiji. No, troškovi sekularnog džihada UAE-a su ogromni.
Od ovih zemalja tri se nalaze u ruševinama, a druge dvije, Egipat i Tunis, gotovo su bankrotirale. Šta je Muhammed bin Zayed zaradio milijardama dolara koje je uložio u egipatskog predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija?
Nova je politika, dakle, očito širenje utjecaja ekonomskom saradnjom, a ne vojnom intervencijom i političkim nadmetanjem.
Raskol Saudijske Arabije i UAE
Oni to ne govore, ali kada se ispita, vidi se očita hladnokrvnost prema Rijadu. Jedan izaslanik je tvrdio da su UAE odgodili odlazak iz Jemena za godinu dana kako bi Saudijska Arabija mogla okončati rat sa Hutijima, ali je jasno da je Jemen bolna tačka između dva vojna saveznika.
Saudijska Arabija je nedavno najavila niz poteza za slabljenje Abu Dabija, a posljednji je istup Al-Arabiye i matične medijske kompanije MBC iz Dubaija. Povukla je robu bez poreza iz zone slobodne trgovine Emirata, također je insistiralana tome da strane multinacionalne kompanije baziraju svoja sjedišta u Rijadu, a ne u Dubaiju. Ovih dana postoji mnogo više rivalstva u bratskim odnosima između dvije zaljevske zemlje.
Licencirani politički analitičari UAE javno nagovještavaju drugačiji skup regionalnih prioriteta. Politikolog Abdulkhaleq Abudulla je na tviteru objavio da je glavna poruka Washingtona bila da SAD neće braniti Zaljev. „A zemlje Arapskog zaljeva su na raskrsnici; kako se trebaju prilagoditi post-američkoj pozornici?”
Nekoliko dana kasnije odgovorio je na svoje pitanje u tvitu: „Ovo su zemlje za koje su UAE odlučile dati prioritet za ulaganja i razvoj trgovinskih odnosa s njima u narednih 10 godina: Indija, Indonezija, Turska, Kenija, Južna Koreja, Etiopija, Izrael i Britanija.”
Kao što vidite na listi nema Saudijske Arabije i Egipta, bliskih saveznika UAE 2013. godine.
Abrahamski sporazumi gube vrijednost
Abu Dabi nije jedini potpisnik Abrahamskog sporazuma koji ponovo procjenjuje vrijednost proameričkog bloka u Zaljevu. Godinu dana nakon potpisivanja u Washingtonu, Abrahamski sporazum gubi svoj sjaj. Činilo se da su prije godinu dana toliko radili za njih. Bio je to brak mozga i snage, vojna moć i tehnološka superiornost Izraela sa dolarima Zaljeva.
To je bio način zaobilaženja palestinskog sukoba, bez potrebe za neugodnim stvarima koje troše vrijeme, poput pregovora, izbora ili narodnih mandata. Sporazumi su bili rješenje nametnuto odozgo – činjenica s kojom bi arapske mase morale živjeti.
No, poput velikih gradova Saudijske Arabije, sporazumi su izgrađeni na nestabilnom pijesku.
Imali su dvije osnovne mane. Prvo, ovisili su o pojedinim liderima a ne o državama koji su se isprva tajno sastajali kao njihovi vozači. To znači da je, kada su sa slike uklonjena dva ključna igrača, Trump i bivši izraelski premijer Benjamin Netanyahu, sam projekat izgubio sponzorstvo i impuls.
Drugi problem je bio u tome što je sve vezano za odnose između regionalnih država i SAD-a. Nisu se bavili temeljnim problemima odnosa između ključnih regionalnih aktera.
Motiv UAE-a za približavanje Izraelu bio je učvršćivanje odnosa s Washingtonom. Priznavanje Izraela uvijek je bilo sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi.
Za Izrael, s druge strane, Abrahamski sporazum bio je usmjeren na učvršćivanje vlastite sigurnosti povećanjem regionalnog utjecaja. U osnovi je pogrešno protumačio arapske namjere zamišljajući normalizaciju kao vojnu i diplomatsku sigurnosnu mrežu za svoje postojanje.
Zvi Barel je, pišući u Haaretzu, primijetio: „Kaleidoskopsko pomicanje međunarodnih odnosa zahtijevat će od Izraela da ispita svoje mjesto u novonastalom poravnanju. Ideja da postoji pro-SAD blok koji Izraelu pruža vojnu i diplomatsku sigurnosnu mrežu i djeluje zajedno s njim kao neformalna koalicija protiv Irana, počinje se raspadati.”
Regionalno preuređivanje
SAD nisu samo nudile nagrade i kazne potrebne za prisiljavanje država poput Sudana da se pridruže sporazumima, uklanjajući ih sa svoje liste terorističkih država. To je bio i sam razlog samih sporazuma.
Brzo napustivši cilj, Emirati su vidjeli budući oblik svijeta nakon nafte. Saudijski princ Muhammed bin Salman se tek trebao pomiriti s odsustvom američke vojske. Možda će to učiniti sada kada je Biden upravo povukao svoje rakete Patriot iz kraljevstva i podigao granicu koju su dvojica njegovih prethodnika nametnuli povjerljivim dokumentima o navodnim vezama saudijske vlade s dvojicom otmičara 11. septembra.
Za razliku od Muhammeda bin Zayeda, Muhammed bin Salman gaji lične zamjerke. Ne može oprostiti Erdoğanu ulogu koju je odigrao u održavanju ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija na dnevnom redu u Washingtonu. Time je Erdoğan trajno narušio međunarodnu reputaciju Muhammeda bin Salmana, pa je budućem saudijskom kralju nemoguće ponoviti putovanje u London i SAD.
Psihologija Muhammeda bin Salmana – unatoč svoj modernističkoj patini predstavljanja reformatora – još uvijek je ukorijenjena u njegovoj beduinskoj prošlosti. Budući kralj svoj narod smatra i tretira kao svoje vlasništvo. On je njihov gospodar. On se bavi poslovima s drugim državama. On odlučuje hoće li njegovo kraljevstvo priznati Izrael ili bi se, kao što je sada slučaj, mogao obratiti Izraelu da mu dostavi sisteme protivraketne odbrane.
Iako su svi ovi potezi krhki i po prirodi reverzibilni, s obzirom na to da se pokreću događaji izvan regije, a ne unutar nje, moglo bi doći do svjetla na kraju ovog mračnog, tamnog tunela trajne intervencije. Ako sami regionalni akteri mogu uspostaviti međusobne radne odnose pa i više od toga što je potrebno, stabilnost neće zavisiti od male grupe despota.
Odnosi između regionalnih sila vjerovatnije će zastupati državne interese, a ne lične interese njihovih lidera. To bi samo po sebi bilo napredak, ako se doista išta od ovoga ostvari.
Odluka Muhammeda bin Zayeda da preispita svoju vanjsku politiku mora biti istinska, a ne privremeno zaobilaženje. S pravom je preispitao svoju vanjsku politiku. Bila je to katastrofa, potpuno bacanje novca. On je oslabio nekad jake države, poput Egipta, i uzrokovao masovne izbjegličke tokove.
Bilo je potrebno 8 dugih godina za to preispitivanje, ali ako zaista jeste, ova spoznaja predstavlja pravu priliku za preoblikovanje post-američkog Bliskog istoka.
Stavovi izraženi u članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uredničku politiku PISjournala.
