Dr. sc. Tarik Kulenović

PISjournalHrvatski je Sabor 27. aprila 1916.godine službeno priznao islam kao religiju ravnopravnu drugim religijama u Hrvatskoj. O tada je prošlo preko sto godina uspješne integracije muslimana u hrvatsko društvo.

Najpopularniji hrvatski TV voditelj je musliman, Tarik Filipović. Jedan od najslavnijih hrvatskih sportaša bio je Mirza Džomba, musliman, miss Hrvatske bila je Lejla Šehović, muslimanka, jedan od vojnika koji su podigli hrvatsku zastavu na kninsku tvrđavu bio je, Jasmin Hadžić, musliman…. Muslimani su aktivni sudionici moderne hrvatske povijesti.

Enes Čengić je bio najvjerniji kroničar života Miroslava Krleže, Nerkez Smailagić ideolog Hrvatskog proljeća, Asim Kurjak jedan od najpoznatijih svjetskih ginekologa, prof.dr.Muradif Kulenović najpoznatiji hrvatski psihijatar, Izet Đuzel i Dino Trtovac svjetski poznati slikari, Ekrem Čaušević najpoznatiji hrvatski turkolog…Iako je prema popisu stanovništva muslimana u Hrvatskoj bilo 1%, oni su činili  oko 10% borbenog sastava Hrvatske vojske 1991. Skoro svaki odrasli, vojno sposobni hrvatski musliman je ratovao za Hrvatsku 1991.godine.

Muslimane nalazimo u svakom segmentu hrvatskog društva. Od kruga oko predsjednika republike dr.Franje Tuđmana, preko ratnih heroja, glumaca, sportaša, pjevača, slikara, radnika.. sve do kriminalaca, ratnih zločinaca i ubojica kojima je bolje i ne spominjati ime.

Prema Popisu stanovništva 2011. godine u Hrvatskoj 1,47% stanovništva ispovijeda islam. To je 62 977 ljudi – muškaraca i žena, odraslih, starih i djece koji su se izjasnili kao muslimani. Hrvatski muslimani čine specifičnu skupinu muslimana u europskim okvirima.

Zajednica je sastavljena uglavnom od pripadnika europskih naroda (Albanci, Bošnjaci, Romi, Turci…) koji čine apsolutnu većinu muslimana u Hrvatskoj. Prema sastavu to je etnička islamska zajednica, sastavljena od pripadnika europskih naroda. No, islamska zajednica u Hrvatskoj spada u nove, imigrantske islamske zajednice jer je sastavljena pretežno od imigranata (useljenika) i njihovih potomaka. Osnovana je potkraj 19. stoljeća, nakon austrougarske okupacije Bosne 1878.godine.

Službeno je priznanje uslijedilo nakon mađarskog priznavanja islama 1916.godine. Austrijski je dio carstva priznao islam 1912.godine, a madžarski 1916.godine, pa i Hrvatska kao njen dio. Nakon aneksije 1908.godine, dvojna monarhija postaje trojna.

Bosna je, Uz Austriju i Ugarsku, prema ustavu bila treća zemlja carstva čiji su se pravni propisi razlikovali i od Austrije i od Madžarske. Muslimani su službeno priznanje itekako zaslužili i platili krvlju. Bošnjačke, pretežno muslimanske, regimente bile su najbolje borbene postrojbe austro-ugarske vojske u 1.svjetskom ratu, a ljudski su se gubici, iako Bosna nije bila poprište ratnih operacija, odrazili na bosansko-hercegovačku demografiju u 20.stoljeću. Herojska borba i slavne pobjede muslimana nisu glasno obilježavane i slavljene nakon rata jer se Austro-Ugarska, poražena u 1.svjetskom ratu, raspala.

 Hrvatska je 1918.godine postala dio nove države Kraljevine SHS, od 1929.godine Kraljevine Jugoslavije. Bolja zarada, obrazovanje, kao i bolji životni uvjeti, te pravna i fizička sigurnost privukli su brojne muslimane na migraciju u zapadne i sjeverne krajeve novostvorene države. Doseljavanje u Hrvatsku nastavlja se u 2.svjetskom ratu i poslije njega, za trajanja FNRJ/SFRJ, kao i danas u samostalnoj Hrvatskoj.

Nekoliko je motiva migracije muslimana u Hrvatsku. Ekonomski je među prvima. Brojni migranti islamske vjere dolaze u Hrvatsku kao radnici. Sisak, Karlovac, Rijeka i Pula industrijska su središta i luke. Njihovo je narastanje u 20.stoljeću dovelo i do povećanog priljeva radne snage – Bošnjaka, Srba, Albanaca i drugih južnjaka. Zajednica je u početku skoro isključivo sastavljena od muškaraca. To ukazuje na karakter migracija. Muškarci dolaze na rad, a obitelji ostaju kod kuće. Primarno zbog ratova koji tjeraju populacije na pokret, islamska zajednica u Hrvatskoj se povećava priljevom obitelji, zasnivanjem novih obitelji od muškaraca doseljenika i domaćih žena koje su prelazile na islam ili muškarci dovode nevjeste muslimanke.

Iako islam doživljavamo kao novost u uobičajenom hrvatskom poretku stvari, malo je poznato kako je Hrvatska u kontaktu s islamom preko hiljadu godina, a neki su Hrvati upravo kao muslimani doživjeli svoje najblistavije životne trenutke. Islam je religija koja oko 200 godina prevladava u polovini Hrvatske. Od pobjede na Mohačkom polju 1526.godine do poraza u opsadi Beča 1683.godine, Osmansko je carstvo vladalo većinom Podunavlja, pa tako i Hrvatske. Ostaci tog razdoblja, od riječi poput peškira, čaršafa ili čarape, preko toponima poput Begovog razdolja, često najhladnijeg mjesta u Hrvatskoj na vremenskoj prognozi, do grobalja, uništenih džamija i onih prepravljenih u crkve – Hrvatska je prepuna ostataka islamske kulture. Turbe u Iloku, džamija u Đakovu, mesdžid u Kliškoj tvrđavi… samo su neki od njih. Kontakt islama i Hrvatske nije ograničen samo na vrijeme osmanskih osvajanja.

Kontakti muslimana i Slavena na istočnoj, danas hrvatskoj obali Jadrana počinju rano, nekih dva stoljeća od doseljenja Hrvata u današnju Hrvatsku i objave islama. Već u 9. stoljeću, 827.godine, muslimanski Arapi osvajaju Siciliju, a potom i jug Italije. U tom se vremenu arapski gusari u pohodima zalijeću u Jadran, s čijih obala odvoze plijen i ljude u roblje. U vrijeme križarskih ratova i hrvatski kralj Zvonimir, kao papin vazal, vodi križarsku vojsku u Italiju, u borbu protiv Saracena.

Tragovi prisustva Saracena vidljivi su u narodnim običajima i predanjima koji su preživjeli prolazak vremena, poput viteške igre Moreška s Korčule. Borba između crnog i bijelog kralja je simboličko obilježavanje bitke s maurskim gusarima koja je završila korčulanskom pobjedom.

Slaveni s istočne obale Jadrana bili su cijenjeni među Arapima. Osnivač Kaira Jawhar al-Siqilli je rođen u Cavtatu odakle su ga kao dijete gusari zarobili i prodali u roblje. Dvorska straža kalifa u Kordobi bila je sastavljena od Sakaliba (Slavena) koji su kao robovi hvatani po istočnoj obali Jadrana i prodavani u Al-Andalus (maursku Španjolsku).

Rani susreti muslimana s Hrvatima na krajnjem jugu Hrvatske obavijeni su maglama vremena. Na potvrde nalazimo posredno. Tako na Korčuli i danas postoji usmena predaja kako su stanovnici jednog sela Mauri. Iako su današnji stanovnici sela, kao i ostali stanovnici otoka, Hrvati i katolici, usmena je predaja o podrijetlu ostala. I za Malduka (Malduča), legendarnog praoca roda omiških Kačića kronike navode kako je bio musliman.

Uz arapske prodore preko mora, islam dolazi i kopnom. Sari Saltuk dolazi iz stepa oko Crnog mora, a o njegovom postojanju i djelovanju miješaju se mit i povijest. Ismailićani, poznati i kao Kalizije, naselili su se u Ugarskoj i na istoku Hrvatske za vrijeme Ugarskog kraljevstva. U zamjenu za vojnu službu ugarskim kraljevima, bilo im je dozvoljeno slobodno ispovijedati islam, a naselili su, prema kronikama, nekoliko sela na tadašnjem jugu Ugarske, na poziv ugarskog kralja.

Križarski ratovi sporadično utječu na Hrvatsku. Prvi je križarski pohod prošao preko Slavonije, križari su 5. križarskom ratu za Veneciju osvojili i poharali Zadar, kako bi platili put u Palestinu i to je otprilike bilo sve. Nije nam poznato jesu li Hrvati i u kolikom broju sudjelovali u nekom križarskom ratu, osim što su branili Zadar od križarskog napada.

 Geografija je jedan od temeljnih razloga burne povijesti ovih prostora. Dolina Save i slavonska ravnica predstavljaju optimalan prostor za prodore sa istoka, nastavak na sliv Vardara i Morave koji teku kroz Makedoniju i Srbiju. Tim su pravcem došli i Turci. Njihovu su prethodnicu činila vlaška stočarska plemena (Karavlasi – Crni Vlasi) koji su sa stokom dolazili na područja od interesa za Osmanski sultanat u nadiranju. Poput domina, pomjeranje Karavlaha Balkanom u potrazi ze novim pašnjacima uzrokovalo je pomjeranja na cijelom Balkanu. Bilo je to najveće pomjeranje stanovništva na Balkanu nakon Seobe naroda i prije propasti osmanske opsade Beča 1683.godine.

 Doživljaj islama kod prosječnog Hrvata oblikovali su osmanski Turci. Malo je poznato kako turkijskih naroda ima oko 600 miliona, naseljenih diljem Azije, od Male Azije do Kine. Dok se prvi val ulaska islama u Europu odvijao uglavnom morskim putevima, preko Sredozemnog mora pod arapskim vodstvom, drugi se val odvijao kopnenim putem, pod vodstvom osmanskih Turaka. Za moderni hrvatski identitet značajno razdoblje osmanske vladavine u Podunavlju i na Balkanu, od Krbavske bitke 1493.godine, preko Mohačke bitke 1526. godine do opsade Beča 1683. godine.

Tada je Hrvatska stekla naziv Predziđa kršćanstva (Antemuralis Christianis), ističući njenu ulogu prve obrambene crte protiv osmanskih prodora. Tada su dvije trećine današnjeg hrvatskog državnog teritorija bile pod osmanskom vlašću. Na prvi pogled zbunjujuće je što u filmu Anno Domini 1573. o Seljačkoj buni u Hrvatskom zagorju Matiju Gupca, vođu bune, pobunjenici nazivaju Gubec-beg. Jedan od vođa, Ilija Gregorić, veteran je iz Turskih ratova. A riječ je o samo nekoliko detalja koji nam govore o osmanskom kulturalnom utjecaju na današnji hrvatski prostor.

Prvi val osmanskog prodora u Europu računamo od turskog dolaska u Anadoliju do bitke kod Ankare (Angore) 1402.godine gdje je pobjednika na Kosovu 1389.godine, osmanskog sultana Bajazita I, pobjedio i zarobio mongolski osvajač Tamerlan (Timur Lenk), u čijem je zarobljeništvu i umro.

Nakon Bajazitovog zarobljavanja i smrti, među osmanskim Turcima je izbio građanski rat. Bajazitov nasljednik, Mehmed I, pobijedio je svoje protivnike u ratu i uspio obnoviti carstvo. Ponovnom konsolidacijom Osmanskog carstva nastavljaju se osmanski prodori u Europu. Unuk Mehmeda I, Mehmed II, upamćen pod i nadimkom Fatih (osvajač) ostvario je vjerovatno najveći pothvat u osmanskoj povijesti, osvojio je 1453.godine Konstantinopolis, preimenovao ga u Istanbul i tamo preselio osmansku prijestolnicu iz Burse. Smjestivši prijestolnicu na spoju tri kontinenta, definitivno je postavio Tursku na mjesto ključne regionalne sile što ona i danas potvrđuje.

Osmanski je prodor izazvao pomjeranje stanovništva na cijelom Balkanu. Vlaška stočarska plemena koja su bila vazali Osmanskog carstva (Crni Vlasi – Karavlasi), prodirući sa Osmanskim Turcima, potiskivala su susjedna stočarska, također vlaška, plemena sa njihovih pašnjaka. Poput domino efekta, došlo je do pomjeranja značajnih grupa stanovništva sa jugoistoka na sjeverozapad Balkana. I dalje. Potvrda toga su današnji moluški i gradiščanski Hrvati koji navode kako su njihovi preci došli u  Italiju i Austriju bježeći pred Turcima.

Potomke takvih populacija možemo naći i u Hrvatskoj, oko Samobora i u naseljima Žumberačkog gorja o čemu govore njihove obiteljske predaje o porijeklu. Zanimljivo kako ista prezimena možemo naći i u istočnoj Hercegovini, odnosno Crnoj Gori, samo što su jedni kršćani, drugi muslimani. To nam ukazuje kako su se obitelji razdvojile na one koji su prihvatili islam i one koji su migrirali pred turskom opasnošću.

Od austrougarske okupacija Bosne 1878.godine počinje moderno prisustvo muslimana u Hrvatskoj. Početkom okupacije došlo je i do velikih migracija stanovništva. Od oko 1,5 miliona stanovnika Bosne između 100 i 200 hiljada muslimana je iselilo prema Turskoj. Istovremeno, otprilike isti broj katolika je doselio u Bosnu. To su većinom bili Slaveni, uglavnom Hrvati, ali i Česi, Poljaci, Slovaci, Ukrajinci i Slovenci sa područja tadašnje Austrougarske.
           

Industrijalizacija Hrvatske i migracije muslimana

Useljavanje bosanskih i drugih muslimana u Hrvatsku u modernom dobu traje već treće stoljeće u kontinuitetu. Prvi mezar (muslimanski grob) u modernom dobu u Hrvatskoj nalazi se u Zagrebu, na groblju Mirogoj. Prema natpisu, u njemu je sahranjen Omer, krojač iz bosanskog grada Banja Luke. On se 1883. godine, na proputovanju kroz Zagreb, razbolio i umro, te je sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. 

Do 1.svjetskog rata, prisutnost muslimana u Hrvatskoj je sporadična. Riječ je prvenstveno o muškarcima koji u Hrvatsku dolaze u potrazi za poslom. Kako su se Hrvatska i BiH nalazile u sastavu iste države – Austro-ugarske monarhije – komunikacija je bila olakšana, a zajedničko je tržište omogućavalo lakši protok ljudi i dobara. Bliskost jezika (hrvatski i bosanski jezik vrlo su slični jezici istog južnoslavenskog korijena) takođe je olakšavala komunikaciju.

 U Prvom svjetskom ratu, 1916. godine u Zagrebu je formiran vojni imamat. Iste godine, madžarski dio KuK monarhije, a i Hrvatska kao jedna od ugarskih kraljevina Carstva, priznala je religiju islama.
Austrijski je dio carstva priznao islam 1912. godine, pa tako i Slovenija kao njezin dio.

 Austrougarska monarhija je imala racionalan pristup islamu u Bosni. Carskim ukazom garantirana su im sva prava, uključujući pravo vlasništva i slobodu vjeroispovijesti. Austrougarska uprava Bosnom i Hercegovinom osigurala je razdoblje mira koje je omogućilo demografski oporavak muslimanske populacije, iscrpljene ratovima i zaraznim bolestima.

 Organizirani vjerski život muslimana u Zagrebu datira sa kraja 19. stoljeća. Tadašnji zagrebački džemat činilo je nekoliko obitelji i bio je, iz današnje perspektive, skoro neformalnog karaktera. Situacija se mijenja u 1.svjetskom ratu, osnivanjem ureda Vojnog imama u Rudolfovim vojarnama 1916. godine. Između dva rata zagrebačka muslimanska zajednica raste u brojnosti. Bosanski muslimani počinju koristiti brojne pogodnosti koje Zagreb pruža, kao što su veća mogućnost zapošljavanja, obrazovanja i trgovanja. Iz tog razdoblja datiraju i prvi planovi za izgradnju džamije (iz 1920.godine), koja je trebala biti smještena na Zelengaju. No, do 2.svjetskog rata u Zagrebu nije sagrađena džamija.            

 Okončanjem 1.svjetskog rata i formiranjem Kraljevine SHS, oživjeli su planovi za gradnju džamije u Zagrebu koji su, u drugačijim državno-političkim okolnostima, realizirani 1944.godine kada je dovršena rekonstrukcija Meštrovićevog Mauzoleja obitelji Karađorđević, izgrađeni su minareti i otvorena prva zagrebačka džamija, Današnji Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma. Ta je džamija bila kratkog vijeka, zatvorena je 1948. godine kada je i ponovo prenamijenjena, ovaj put u Muzej revolucije. Ta je ustanova i danas u tom objektu.

 Vjerske aktivnosti zagrebačkih muslimana zamiru i odvijaju se po obiteljima i u mesdžidu u Tomašićevoj ulici 12 gdje je i danas sjedište mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj.

 Istovremeno, broj muslimana u Hrvatskoj lagano raste. Rat kao glavni uzrok migracije Bošnjaka u Hrvatsku zamijenile su poslijeratne migracije radi posla i školovanja.

 Tradicionalna mjesta migracije (Zagreb, Dubrovnik, Slavonski Brod, Osijek), nadopunjena su novim (Sisak, Karlovac, Rijeka, Pula, Labin). Riječ je o mjestima s brzorasućom industrijom koja je trebala radnu snagu. Željezara, luka, željeznica, brodogradilište, rudnik… bili su odredišta radnih migranata iz BiH.

  U 20.-om stoljeću u Hrvatskoj, uz prenošenje tradicionalnih običaja i obiteljske strukture iz BiH u novu sredinu, nalazimo i novoformirane zajednice u mjestima gdje ranije nisu živjeli muslimani. Činjenica života u jednoj državi omogućavala je lakše zapošljavanje, preseljenje, a i nastanjenje. Različite su ljudske sudbine utkane u motive za preseljenje.

 Ekonomski razlozi su prvi motiv useljenja u Hrvatsku u doba mira. Bosanski muslimani dolaze kao radnici, spremni za manje nadnice raditi i najteže fizičke poslove. Druga vrsta useljenika su trgovci koji otvaraju dućane u Hrvatskoj. Migracije zbog obrazovanja u razdoblju do kraja 1.svjetskog rata su rjeđe. Naime, najbogatiji su muslimani djecu slali na školovanje u vrhunske obrazovne centre monarhije, poput Beča, Praga i Budimpešte.

 Do početka Drugog svjetskog rata u Zagrebu se formirala islamska zajednica koja je pružala vjerske usluge zagrebačkim muslimanima, kao i muslimanima na prolasku kroz Zagreb. U početku namaz se odvijao u privatnom stanu imama Muftića, da bi se središte aktivnosti preselilo u Tomašićevu 12 gdje je otvoren mesdžid i formaliziran zagrebački džemat.

Na primarno radni karakter migracija bosanskih muslimana u Hrvatsku ukazuje i sastav džemata koji je oko 1900.godine činilo stotinjak muškaraca i samo dvije žene. Rat je nažalost opet bio primarni razlog migracija. Iako Bosna nije bila izravno poprište ratnih operacija zaraćenih strana, zbog velikog broja unovačenih Bošnjaka, uglavnom muslimana, došlo je do posrednog demografskog udara na muslimansku populaciju. Kako su u rat odlazili muškarci, obitelji su bile obezglavljene u tradicionalnoj spolnoj podjeli rada muslimanskih Bošnjaka.

 Iako se pogledu modernog zapadnog čovjeka može učiniti kako je žena muslimanka zatvorena, stvarnost je često drukčija. Naime, muškarcu pripada vanjski prostor (ulica, tržište…), a ženi unutrašnji (kuća, unutrešnje dvorište…). Riječ je o organizaciji životnog prostora. Žene, djeca i imovina smještaju prema unutrašnjosti doma, dok je muški prostor prema vanjskim dijelovima kuće i ulici.

Simbolički, muškarac je zaštita, primarno fizička, ostatku obitelji. Riječ je o drevnom uređenju organizacije životnog prostora obitelji primjetnom u različitim društvima koja su ispovijedala različite religije. Evolucijom društava i napretkom tehnologije mijenjalo se i uređenje životnog prostora obitelji, no podjela na muške i ženske dijelove domaćinstva postoji i danas. Kao ženski prostor zadržala se kuhinja, pogotovo u kućama i u manjim naseljima.

Gradovi poput Rijeke, Pule, Siska, Karlovca i Labina postajali su ishodišta bošnjačkih migracija u potrazi za poslom. Na to nam ukazuje i spolni sastav migracijskih populacija. Primjerice, zagrebački džemat je oko 1900.godine imao stotinjak muškaraca i samo nekoliko žena. Rat pokreće i druge dijelove populacije.

 U Rudolfovim vojarnama bilo je tranzitno zborno mjesto gdje su, među ostalima, boravili i Bošnjaci. Tu je 1916 otvoren Ured vojnog imama, prvi u austrougarskoj vojsci, što predstavlja početak organiziranog dušebrižništva za muslimane.

Vojni uspjesi Bošnjaka na Soči nisu imali puno utjecaja na političke odnose unutar monarhije. Dugotrajni vladar monarhije Franjo Josip I, umire 21.10.1916. godine. Njega je naslijedio Karlo I, koji je bio posljednji austrougarski car. Nakon stupanja na snagu primirja između zaraćenih strana, 11.11.1918.godine okončan je 1.svjetski rat. Jedna od posljedica bio je raspad Austro-Ugarske monarhije. Među novonastalim državama bila je i Država SHS, sastavljena od Slovenije, Hrvatske i BiH. Ta se kratkotrajna država ujedinila 30.11.1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca sa Kraljevinom Srbijom. Bosna je ušla u novu državu.

Tolerantan odnos Hrvatske prema islamu ima korijene u prošlosti. Naime, tokom Velikog bečkog rata (1683.-1699.) Osmansko je carstvo potisnuto van granica današnje Hrvatske. Time prestaje i opasnost od ekspanzionizma Osmanskog carstva u Hrvatskoj. U 19. stoljeću hrvatski nacionalizam kao svoje glavne neprijatelje definira austrijski i madžarski nacionalizam, a u 20. stoljeću srpski nacionalizam. U sklopu hrvatskog nacionalnog koncepta bosanski se muslimani počinju smatrati dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa koji je druge vjeroispovijesti. Obzirom na okolnosti artikuliranja bošnjačkog nacionalnog identiteta, u 20. stoljeću dolazi do razdvajanja katoličke i muslimanske populacije na zasebne nacionalne korpuse.

 Tri su osnovna razloga migracija muslimana u Hrvatsku u modernom dobu – ekonomski, obrazovni i ratni. Promatrajući migracije muslimana u Hrvatsku nakon stupanja Bosne u zajedničku državu Austro-ugarsku monarhiju vidljivo je kako doseljavaju u gradove gdje su veće mogućnosti zaposlenja, i/ili za trgovinu. Migracije radi školovanja izraženije su nakon stvaranja Kraljevine SHS. Naime, u vremenu kada je Bosna bila dio Austro-ugarske monarhije Bošnjacima su bila dostupna obrazovna središta Beč, Budimpešta i Prag. Raspadom te države, Bošnjacima više nije bilo tako jednostavno obrazovati se u ovim središtima, a kao alternativna nova obrazovna središta javili su se Zagreb i Beograd.

Činjenica uspostavljanja vojnog imamata za potrebe austrougarskih vojnika muslimana pripadnika bošnjačkih regimenti stacioniranih u Zagrebu u nekadašnjim Rudolfovim vojarnama tome doprinijela. Tome je doprinijelo i to što se u Zagrebu do tada formirala mala muslimanska zajednica koju je činilo nekoliko obitelji.

Drugi svjetski rat je doprinio povećanju muslimanske zajednice u Hrvatskoj. Razlozi su dvojaki, ratni i politički. Uslijed ratnih djelovanja, dio Bošnjaka došao je u Zagreb u potrazi za zaštitom koju im nisu mogle pružiti njihove životne sredine. Uzrok je bilo aktivno provođenje genocida nad muslimanima od strane četničkih skupina. Pokolji muslimanskog stanovništva događali su se na teritoriju Bosne od Drine do Une. Riječ je o razdoblju 1941. – 1943. godina do Bitke na Neretvi kada su četničke postrojbe poražene od postrojbi NOVJ.

Nezavisna država Hrvatska nije bila u stanju zaštititi stanovništvo koje se stoga počelo samoorganizirati u muslimanske milicije i pristupati Narodno oslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. U rijetkim knjigama lijeve i desne provenijencije koje se bave tematikom Bošnjaka u 2.svjetskom ratu navodi se kako su Muslimani oklijevali s priključenjem partizanima. No, srpski pokolji civila muslimana se ne navode.

 Drugi razlog bio je političke prirode. Naime, muslimani su tretirani kao dio hrvatske nacije – Hrvati arijevci islamske vjeroispovijesti – te im je kao takvima dodijeljen simbolički značaj i određene pozicije u državnoj hijerarhiji, No, te pozicije nije slijedila i stvarna moć u i inače nemočnoj državi.

 Jedan od najvećih simboličkih poteza vlasti NDH bila je prenamjena Meštrovićevog umjetničkog paviljona posvećenog dinastiji Karađorđević u džamiju. Ova će nas džamija koštati sto hiljada ljudskih kurbana – navodi Alija Nametak komentare među imamima koji su bili na otvorenju džamije. Makar surovo zvuče ovakvi su komentari vjerno su oslikavali stanje u kojem se našla islamska zajednica i bosanski muslimani. Politička trgovina iskazivala se i u imenovanju Osmanbega, a nakon njegove ostavke Džaferbega Kulenovića za potpredsjednika vlade NDH. No, u stvarnosti, efektivnu vlast držali su Hrvati katolici.

Islamska zajednica u Hrvatskoj danas

U Hrvatskoj postoji četiri medlžlisa (Zagreb, Sisak, Pula, Gunja), Sabor islamske zajednice je vrhovno zakonodavno tijelo, Mešihat vrhovno izvršno tijelo Sabora IZ. Na čelu Mešihata je muftija. Današnji muftija je akademik dr.sc.Aziz ef.Hasanović. Prvi je muftija bio hadži Ševko ef. Omerbašić koji se nalazio na čelu muftijstva od njegovog osnivanja.

Svaka zajednica ima svoju povijest, sadašnjost i budućnost. Suvremena hrvatska islamska zajednica svoje suvremene početke veže za dolazak mladog hodže Šefke efendije Omerbašića na službu u Zagreb. Islamska je zajednica postojala i ranije. Suvremeno prisustvo bilježimo od vremena odmah nakon austrougarske okupacije Bosne, zajednicu koja raste i svoj prvi vrhunac doživljava u vrijeme NDH.

 Život islamske zajednice u Hrvatskoj odvija se u nekoliko nivoa: oko vjerskih rituala, oko manifestacija druge vrste (sportska natjecanja, informativna predavanja, komunalne i humanitarne akcije..) kao i unutrašnji život zajednice koji se odvija oko funkcioniranja različitih njenih sastavnica. Religijska praksa i upražnjavanje rituala temeljni su oblici djelovanja, oko kojeg su izgrađene strukture zajednice. Na čelu je mešihat s muftijom ispod kojih su džemati. Teritorijalno su raspoređeni po cijeloj Hrvatskoj, vežinom u gradovima. Njihovo postojanje ukazuje i na veće koncentracije muslimanske populacije. Uglavnom je riječ o industrijskim središtima s velikim potrebama za radno aktivnom populacijom.

Nakon gubitka džamije na (današnjem) Trgu žrtava fašizma 1947.godine Islamska se zajednica u Hrvatskoj, primarno zagrebački džemat, povukla u sebe. Ta je tišina prekinuta izgeadnjom zagrebačke džamije.  koja je dovršena i svečano otvorena 1987.godine. Njen je rad u potpunosti preokrenuo hrvatske muslimane. Islamski je centar u Zagrebu za muslimane predstavljao Zapad, slobodu koje nije bilo u Bosni, pogotovo u Srbiji. Nakon suđenja islamskim intelektualcima 1984. godine u Sarajevu Hrvatska je izgledala vrlo zapadno. Završetak izgradnje i otvaranje džamije 1987.godine označava prekretnicu za muslimanske Bošnjake. Napokon je otvoreno mjesto gdje su se muslimanski Bošnjaci mogli slobodnije okupljati nego u Bosni. Zagrebački islamski centar nije samo džamija – prostor za molitvu s vidljivom munarom. Mnoštvo sadržaja okupljaju različite segmente muslimanske populacije u Zagrebu.

Obitelj

Slika muslimanske obitelji u Hrvatskoj mijenja se iz generacije u generaciju. Obitelj se formira prema obrascu muslimanske obitelji u Bosni. Formalno središte muslimanske obitelji je otac obitelji koji figurira kao muslimanski ekvivalent pater familiasa. No, stvarno središte obiteljskog života je majka. Iako neobično zvuči u usporedbi s proklamiranim patrijarhatom i muškom dominacijom u islamu, žena je središte obiteljskog života.

 Muškarac, osim što predstavlja obitelj prema van, u tradicionalnoj podjeli poslova, funkcionira kao hranitelj obitelji. U današnje vrijeme ta je tradicionalna slika obitelji promijenjena. Uz muškarce, žene sve više postaju glavni hranitelji obitelji, a obitelj se dijelom transformira u novije oblike obiteljske zajednice. Tako su primjetni nevjenčani brakovi gdje partneri žive zajedno bez formalnih bračnih veza. No, takvi su slučajevi rijetki. Mladi se zabavljaju zajedno, a veze često prerastaju u brak.
Muslimani u Hrvatskoj funkcioniraju po načelu proširene nuklearne obitelji. Uz osnovnu nuklearnu obitelj (otac, majka, djeca), tu su i bake, djedovi, tetke, tetci, stričevi, strine, ujaci, ujne i drugi rođaci koji se međusobno druže i održavaju intenzivne obiteljske veze. One se znaju održavati i preko velikih daljina, na načine koji su u prvi mah neobični.

Vjerska praksa hrvatskih muslimana

Relaksiranost u vjerskoj praksi i njenoj primjeni mogu hrvatske muslimane svesti u kategoriju sekularnih muslimana ako bi uspostavljali takvu kategoriju. To nam je ujedno i prva pogreška u proučavanju hrvatske islamske zajednice. Naime hrvatski su muslimani ozbiljni u vjerskoj praksi kao i muslimani bilo gdje na svijetu. Hrvatski muslimani se okupljaju uglavnom za vjerske blagdane ili oko obiteljskih događaja, poput vjenčanja i sprovoda. Tako se prenose tradicionalni obredi iz matične sredine. Vremenom, oni se unapređuju i modificiraju usklađujući se s okolinom.

 No, iako može tako izgledati, islamska praksa u Hrvatskoj nije ništa više light nego u drugim dijelovima svijeta. Religijska praksa je jednaka kanonu obreda u drugim zemljama, možda je i više formalizirana, upravo zbog nemuslimanske sredine.

 Središnji vjerski događaj tokom godine je mjesec ramazan. U ramazanu ljudi se intenzivnije druže, posjećuju vjerske manifestacije. U ramazanu su minareti džamija osvijetljeni, tako i minareti hrvatskih džamija. Uz Ramazan tu su svakako i bajrami. Prvi, ramazanski, označava kraj mjeseca posta, a drugi, Kurban hadži bajram, označava vrijeme hadža. Na jutarnjim bajram namazima džamija je prepuna ljudi. Televizijski je prijenos pridonio povećanom interesu usprkos ranojutarnjem terminu prijenosa. Sve više muslimana dolazi u džamiju.

Vrijeme nam pokazuje kako hrvatska javnost prepoznaje prvenstveno muslimane dok je identificiranje etničke posebnosti slabije prisutno. Promatramo li kroz povijest, nakon razdoblja ratova Osmanskog i Habsburškog carstva koji su završili de facto 1878.godine Austrougarskom okupacijom Bosne odnos katolika i muslimana u Hrvatskoj se sporo, no konstantno mijenja nabolje sve do 1993. godine i međusobnog sukoba Hrvata i Bošnjaka

Riječka džamija

U Rijeci je džamija službeno otvorena 03. maja 2013. godine. To je treća džamija s munarom u Hrvatskoj. Prva se nalazi u Gunji druga u Zagrebu i treća sada u Rijeci. Bio je to veliki dan za muslimane Rijeke i Kvarnera, ali i za muslimane cijele Hrvatske. Veliki je to iskorak za zajednicu u cjelini, kako muslimane, tako i za ostalo stanovništvo Rijeke. Posrijedi je očito širi društveni interes.

 Kruna je to višegodišnjih nastojanja riječkih i kvarnerskih muslimana. Počeli su dolaziti u prošlom stoljeću kao radnici, da bi narastajuća zajednica kupila prostor koji je uređen kao mesdžid u kojem su se odvijali i danas se odvijaju vjerski obredi.

Osnovni je uzrok migracija Bošnjaka u Rijeku potraga za poslom. Luka, željeznica i industrija uvijek trebaju radnike. A Rijeka ima svo troje. Blizina Bosne i povećana mogućnost nalaženja posla, uz morsku klimu, blažu od one bosanske, privlačili su brojne radnike, kvalificirane i nekvalificirane. Prvi su dolazili mladi, radno sposobni muškarci. Obitelji su se, ovisno o materijalnim prilikama, priključivale muškarcima ili su ostajale u Bosni koristeći činjenicu male geografske udaljenosti.

Riječka je zajednica vremenom rasla. Od prvih skupina radnika, zajednica je rasla i za njihove bračne partnere i za potomke. Blizina Bosne i velika potreba riječkih poduzeća za radnom snagom osigurala je stalan priljev novih radnika. Uz radnike, grad privlači i stručnjake različitih profila, sportaše i umjetnike. Stvaranje obitelji dovelo je do narastanja populacije zahvaljući doseljavanju i prirodnom priraštaju. Danas islamska zajednica na Kvarneru i u Rijeci predstavlja respektabilnu zajednicu koju čine i doseljenici i autohtoni Riječani i Kvarnerani. Džemat u Njivicama, na otoku Krku, primjer je novih zajednica u nastajanju.

Hrvatski postmoderni grasroots islam – prvih sto godina

Islam je u Hrvatskoj prisutan stoljećima. Istovremeno, organizirana islamska zajednica postoji oko sto godina. Ona je po svom sastavu u mnogome neobična u odnosu na većinu islamskih zajednica u Europi, Većinski bošnjačka, ipak nije samo ispostava islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci su prvi muslimani koji su se u modernom dobu naselili u Hrvatskoj. Njihov je dolazak bio pojedinačan, kapilaran. Razlozi dolaska su razni, no možemo ih svesti pod zajednički nazivnik poboljšanja životnih uvjeta i povećanja životnih šansi.

Prvu populaciju muslimana, od austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878.godine do početka 1.svjetskog rata 1914.godine, činili su skoro isključivo muškarci. Oni su dolazili u potrazi za poslom, a njihove su migracije bile planirane kao privremene. Svjetski je rat 1914.-1918.godine promijenio je te odnose. U Hrvatsku se doseljava više Bošnjaka muslimanske vjere, a islam je hrvatski Sabor 1916.godine priznao kao ravnopravnu i jednu od službenih religija u Hrvatskoj. Nije to bilo bez razloga. U tijeku je bio svjetski rat, a Bošnjaci su se iskazali kao najbolji ratnici Austro-Ugarske monarhije. Prva institucija muslimanske zajednice u Hrvatskoj bio je ured vojnog imama, smješten u nekadašnjem kompleksu Rudolfovih vojarni.

 Raspadom Austro-Ugarskog carstva i stvaranjem Države SHS, a potom i ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom u Kraljevinu SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) počinju migracije sa juga na sjever te zemlje.

Brojka od 204 muslimana – 200 muškaraca i 4 žene – narasla je na preko 64 hiljade ljudi sto godina kasnije. zbog činjenice življenja u istoj državi, bliskosti jezika, kao i zbog spremnosti migranata na najteže fizičke poslove za manju nadnicu od domicilnog stanovništva muslimanski su Bošnjaci rado primani u Hrvatskoj.    

 Različiti su razlozi i putevi migracije muslimana u Hrvatsku. Pod osnovne možemo navesti ekonomske.  Ujedno Hrvatska ima i blažu klimu. Dolazak muslimana u Hrvatsku treba proučavati u dva odvojena vremenska razdoblja: život u vrijeme Austro Ugarske i život u Jugoslavijama, te NDH. Nakon austrougarske okupacije Bosne 1878.godine Hrvatska dolazi u povijesno novi položaj, po prvi se put nalazi u istoj državnoj zajednici sa zemljom koja ima većinski muslimansku populacijju. Geografska blizina, fenotipska sličnost i bliskost jezika omogućavali su lakšu integraciju musalimanskih Bošnjaka u novu sredinu. U početku skoro isključivo muška populacija muslimanskih imigranata ukazuje na radni karakter migracija.

No, središta monarhije su gradovi Beč, Budimpešta i Prag, a glavni grad Hrvatske, Zagreb, predstavlja samo provincijalnu kopiju središta monarhije. Zadojeni hrvatskim i srpskim mitovima o vlastitoj veličini, zaboravljamo kako je značaj Bosne mnogo veći u svjetskim razmjerima kad se odstrani srpska i hrvatska cenzura.

 Kao muslimani, Bošnjaci su prihvaćeni od strane Hrvata, a starčevičanska ideologija integralnog hrvatstva omogućavala je sudjelovanje muslimana u hrvatskom javnom životu. To se nastavljalo na ranije austro-ugarsko jedinstvo različitosti koje je omogućavalo integraciju mnoštva etničkih grupa u jedinstvenu austro-ugarsku naciju. U hrvatskom nacionalizmu muslimani igraju pozitivnu ulogu. Smatrani Hrvatima, muslimani mogu zadržati svoju vjersku posebnost unutar jedinstvene nacije.

Ekskluzivno PISjournal

 

Prethodni članakRazlika između “dobrog” i “lošeg” muslimana u očima Zapada
Naredni članakDritan Abazović i Temeljni ugovor sa SPC

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime