Carlos Eduardo Pina
PISjournal – Šest mjeseci nakon što su snage Sjedinjenih Američkih Država svrgnule venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura, odnos snaga u Latinskoj Americi i na Karibima promijenio se u korist Washingtona. Na Madurovo mjesto došla je njegova bivša potpredsjednica Delcy Rodríguez, koja sada obavlja dužnost predsjednice i predstavlja znatno prihvatljivijeg partnera za Washington.
Njen dolazak na vlast dao je administraciji američkog predsjednika Donalda Trumpa faktičkog saveznika u nastojanju da obnovi američku dominaciju na zapadnoj hemisferi kroz ono što se sve češće naziva „Donroe doktrinom“. Rodríguez se suočava s izazovom da zadovolji Washington, a da pritom ne izgubi kontrolu nad situacijom u zemlji. Kako bi to postigla, njeni savjetnici nastoje preoblikovati politički pokret koji je nekada bio zasnovan na socijalističkoj politici ere Huga Cháveza i Nicolása Madura u pragmatičniji i transakcijski orijentisan model prilagođen novom regionalnom poretku. Nekadašnji „drugovi“ sada se, više nego ikada prije, približavaju otvorenom usklađivanju s trumpizmom u Latinskoj Americi.
Od neprijateljstva do približavanja
Nigdje promjena politike Delcy Rodríguez nije toliko očigledna kao u njenom odnosu prema Izraelu. Pod njenom vladom Caracas je započeo približavanje državi koju su socijalističke vlade posljednjih 27 godina smatrale jednim od svojih najvećih neprijatelja.
Tokom ere Cháveza i Madura, venecuelanske vlasti smatrale su Izrael genocidnom državom i neprijateljem mira, osuđivale gotovo svaku izraelsku vojnu operaciju na Bliskom istoku, pa čak i dovodile u pitanje legitimitet njegovog postojanja. Chávez je 2009. godine prekinuo diplomatske odnose s Izraelom, dok je istovremeno produbio saradnju s Islamskom Republikom Iran, glavnim regionalnim rivalom Izraela, kao i s njegovim saveznicima u regiji.
Rodríguez je, međutim, odlučila krenuti drugačijim putem. Iako je za američku vojnu intervenciju kojom je Maduro svrgnut tvrdila da ima „cionističke elemente“, ubrzo je počela stvarati uslove za obnovu odnosa s vladom izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Krajem februara njena vlada iznenadila je javnost izbjegavajući direktnu osudu Washingtona i Tel Aviva zbog američko-izraelskih napada na Iran. Umjesto toga, Ministarstvo vanjskih poslova Venecuele pozvalo je na „dijalog“ i kritikovalo iransku odmazdu protiv država koje na svojoj teritoriji imaju američke vojne baze. Time se Caracas jasno distancirao od Teherana i poslao poruku da neće automatski stati na stranu Irana u njegovom sukobu sa SAD-om i njihovim regionalnim saveznicima.
U aprilu je privremena predsjednica napravila još jedan korak prema Izraelu obraćajući se jevrejskoj zajednici u Venecueli. Na društvenim mrežama uputila je čestitku povodom Pesaha jevrejskoj zajednici i glavnom rabinu Venecuele Isaacu Cohenu, pohvalivši jevrejski narod i pozvavši na mir, međureligijski dijalog i međukulturno poštovanje. Nekoliko dana kasnije ponovo se obratila rabinu Cohenu i jevrejskim građanima u televizijskom obraćanju, naglasivši da Venecuela „nema antisemitske stavove“.
Razorni zemljotresi koji su pogodili Venecuelu u junu otvorili su novu priliku za približavanje Izraelu. Nakon 17 godina bez diplomatskih odnosa, Caracas je javno zahvalio Izraelu na slanju spasilačkog tima. Rodríguez je lično pohvalila izraelske stručnjake za potragu i spašavanje te procjenu štete na infrastrukturi. Ova humanitarna misija dovela je do prvog poznatog kontakta visokih zvaničnika Izraela i Venecuele nakon mnogo godina i otvorila mogućnost formalne obnove diplomatskih odnosa između dvije države.
Novi saveznik u borbi za opstanak
Ovi potezi predstavljaju dio pažljivo osmišljene strategije privremene venecuelanske vlade s ciljem očuvanja vlasti. Prvi cilj jeste pokazati snažno usklađivanje s američkom vanjskom politikom u Latinskoj Americi i šire kako bi se osigurala podrška predsjednika Trumpa. Osim približavanja Izraelu, Rodríguez je intenzivirala kontakte s ključnim američkim saveznicima u regiji, uključujući argentinskog predsjednika Javiera Mileija i predsjednika Salvadora Nayiba Bukelea. Istovremeno je prihvatila američke zahtjeve za otvaranje venecuelanskog naftnog, rudarskog i elektroenergetskog sektora stranim investicijama te dozvolila raspoređivanje američkih vojnih snaga radi pomoći nakon zemljotresa.
Drugi dio strategije odnosi se na udaljavanje od dugogodišnjih protivnika Washingtona, prije svega Irana i njegovih regionalnih saveznika poput libanskog Hezbollaha. Američke vlasti godinama optužuju pojedine venecuelanske zvaničnike, uključujući i samu Rodríguez, za povezanost s „mrežama za pranje novca“ i aktivnostima koje Washington povezuje s tim organizacijama.
Važan motiv za približavanje Izraelu predstavljaju i unutrašnje političke prilike. Liderka opozicije María Corina Machado godinama održava bliske odnose s Izraelom, posebno s premijerom Benjaminom Netanyahuom. Ukoliko Rodríguez uspije pridobiti Netanyahuovu podršku, Machado bi mogla izgubiti jednog od svojih najvažnijih međunarodnih saveznika, kao i dio uticaja u Washingtonu, gdje proizraelske lobističke mreže imaju značajnu političku težinu.
Zbog toga Rodríguez zauzima sve prijateljskiji stav prema Izraelu i nastoji uspostaviti bliže odnose s dijelovima jevrejske zajednice u Venecueli koji imaju snažne veze s Izraelom. Približavanje Venecuele i Izraela stoga predstavlja dio šire strategije kojom vlast u Caracasu nastoji učvrstiti svoju poziciju, oslabiti glavnog političkog protivnika i uvjeriti Washington da se Venecuela udaljava od aktera koje SAD smatra neprijateljima, poput Irana i Hezbollaha.
Čini se da vladu Delcy Rodríguez više vodi politički opstanak nego ideološko uvjerenje. Za sada joj takav pristup donosi određene koristi. Međutim, ostaje neizvjesno može li takav dogovor opstati pod teretom 27 godina oštre antiizraelske retorike i prerasti u trajan savez sa državom koju je vladajuća stranka decenijama smatrala neprijateljem.
