PISjournal – Odlikovani pripadnik američkog ratnog zrakoplovstva, bez ikakve historije nasilnog ponašanja, iznenada je oteo, silovao i ubio trogodišnju djevojčicu. Kada su pronašli Jimmyja Shavera kako luta u blizini San Antonija u saveznoj državi Teksas, djelovao je kao da je u transu. Nije mogao objasniti gdje se nalazi niti kako je tamo dospio. Nakon hapšenja, prema dostupnim izvještajima, nije prepoznao čak ni vlastitu suprugu kada ga je posjetila u zatvoru. Sve do trenutka kada je, četiri godine kasnije, pogubljen, Shaver je tvrdio da se uopće ne sjeća zločina zbog kojeg je osuđen na smrtnu kaznu.
Više od sedamdeset godina kasnije pojedini istraživači smatraju da bi njegov slučaj mogao biti povezan s jednim od najmračnijih tajnih programa američke Centralne obavještajne agencije (CIA) iz perioda Hladnog rata – projektom MKULTRA. Riječ je o tajnom programu čiji je cilj bio manipulacija ljudskim umom, brisanje sjećanja i konačno uspostavljanje kontrole nad ljudskom sviješću pomoću droga, hipnoze i psiholoških eksperimenata.
Ta mogućnost ponovo je dospjela u središte pažnje 30. juna, kada je Radna grupa Kongresa Sjedinjenih Američkih Država za deklasifikaciju saveznih tajni ponovo otvorila jedno od najkontroverznijih poglavlja u historiji američkih obavještajnih službi. Kongresmeni su obećali da će rasvijetliti istinu o programu MKULTRA – nezakonitom programu eksperimenata nad ljudima kroz koji je CIA razvijala i testirala psihotropne supstance te metode ispitivanja osmišljene da mijenjaju ljudsko ponašanje, sjećanja i percepciju. Da li je saslušanje zaista ispunilo ta obećanja, sasvim je drugo pitanje. Međutim, svjedočenja iznesena pred Kongresom ukazuju na to da bi, više od šezdeset godina nakon što je MKULTRA službeno ugašena, mnoge od najmračnijih tajni tog programa i dalje mogle ostati skrivene.
Kongres ponovo obećava istinu
Predsjedavajuća Radne grupe, Anna Paulina Luna, nije ostavila mnogo prostora za sumnju kada je govorila o ozbiljnosti optužbi.
„Davanje droga ljudima bez njihovog pristanka. Izlaganje ljudi psihološkom mučenju. Korištenje zatvorenika i pacijenata u bolnicama kao pokusnih subjekata bez njihove saglasnosti. Sve su to zločini protiv čovječnosti. Neki od najgorih i najzloglasnijih zločina dvadesetog stoljeća“, izjavila je u uvodnom obraćanju.
Dodala je kako američka javnost zaslužuje potpuni uvid u dokumentaciju, dok žrtve i njihove porodice zaslužuju priznanje, odgovornost odgovornih i pravdu.
„Niko nije završio u zatvoru. Vlada nikada nije obeštetila žrtve za štetu koju je prouzrokovala“, naglasila je Luna.
Njene riječi bile su odlučne i bez zadrške. Ipak, mnogima su zvučale poznato. Prije gotovo pola stoljeća Kongres je već pokrenuo istragu o programu MKULTRA, obećavajući žrtvama da će potpuna istina konačno izaći na vidjelo i da će odgovorni biti kažnjeni. Međutim, ta obećanja su vremenom pala u zaborav. Žrtve nikada nisu u potpunosti identificirane, odšteta nikada nije isplaćena, a smatralo se da je većina dokumenata programa zauvijek uništena.
Tom O’Neill, autor knjige CHAOS: Charles Manson, CIA i tajna historija šezdesetih godina, podsjetio je kongresmene da zapravo ponavljaju put kojim je Kongres već jednom prošao.
„Tokom tih saslušanja članovi odbora, baš poput vas danas, obećali su da će žrtve MKULTRE biti identificirane, obeštećene i da će im biti osigurana doživotna medicinska njega. Ništa od toga nikada nije ostvareno“, rekao je O’Neill.
Prema njegovim riječima, Kongres je sedamdesetih godina gotovo bez ozbiljnijeg propitivanja prihvatio jednu od najvažnijih tvrdnji CIA-e – da je agencija nakon više od dvadeset godina tajnih eksperimenata jednostavno doživjela potpuni neuspjeh u pokušaju ovladavanja ljudskim umom.
Zvaničnici CIA-e uporno su tvrdili da je njihov dvadesetpetogodišnji pokušaj da nauče kako kontrolirati ljudski um završio potpunim neuspjehom. O’Neill smatra da je upravo taj zaključak potrebno ponovo preispitati.Godinama tvrdi da historijski dokumenti govore sasvim drugačiju priču – onu koju Kongres nikada nije do kraja istražio i koja je možda namjerno prikrivena uništavanjem ključnih dokaza. Kako bi to dokazao, nije se oslanjao na nagađanja, već na dokumente koje su razmjenjivale dvije ključne osobe odgovorne za najtajnije eksperimente CIA-e.
Plan za kontrolu ljudskog uma
Kako bi potkrijepio svoju tvrdnju da Kongres nikada nije otkrio puni obim programa MKULTRA, Tom O’Neill ukazao je na zbirku prepiske koja, prema njegovom mišljenju, iz temelja mijenja način na koji razumijemo taj program. Riječ je o pismima razmijenjenim između psihijatra Louisa Jolyona Westa, čovjeka koji je, prema O’Neillu, nastojao kontrolirati ljudski um bez znanja samih ispitanika s krajnjim ciljem stvaranja programiranih ubica, i „Shermana Grifforda“, pseudonima koji je koristio Sidney Gottlieb, glavni stručnjak CIA-e za otrove i osoba koja je od samog početka osmislila i vodila program MKULTRA.
Umjesto da prikazuju neuspjeli naučni eksperiment, kako se godinama tvrdilo, O’Neill smatra da ova dokumentacija otkriva detaljno razrađen plan za manipulaciju ljudskim umom. Prvo pismo, koje je West napisao 1953. godine, sadržavalo je ciljeve, metode i očekivane rezultate eksperimenata koje je želio provoditi nad ljudima koji nisu ni znali da učestvuju u istraživanjima. O’Neill je pred kongresmenima izjavio da su ti prijedlozi po svojoj prirodi bili uporedivi s eksperimentima koje su nacistički ljekari provodili u koncentracionom logoru Auschwitz. Prema sadržaju prepiske, West je predložio izvođenje eksperimenata nad „nevoljnim ispitanicima“, među kojima su bili pripadnici američke vojske, psihijatrijski pacijenti, zatvorenici u civilnim zatvorima, ali i posebne osobe koje bi identificirala sama CIA.
Metode koje je planirao uključivale su davanje psihodeličnih droga, prije svega LSD-a, u kombinaciji s hipnozom, kako bi kod ispitanika izazvao stanje transa, dezorijentacije, gubitka pamćenja i drugih umjetno stvorenih psiholoških stanja. Međutim, krajnji cilj nije bio samo proučavanje ljudskog ponašanja. West je želio razviti tehnike kojima bi bilo moguće izvući informacije od osoba koje odbijaju saradnju, usaditi lažna sjećanja te promijeniti uvjerenja, stavove i lojalnost ljudi koji su se ranije opirali ispitivanju ili manipulaciji.
Dokumenti također pokazuju koliko je pažljivo čitava operacija trebala biti prikrivena. Finansiranje bi bilo maskirano, institucionalne veze sakrivene, a čak ni mnogi Westovi kolege iz naučnih i vojnih krugova ne bi znali stvarnu prirodu istraživanja. Prema O’Neillu, Gottlieb je na ovaj prijedlog reagirao s velikim odobravanjem. Ako ta prepiska zaista odražava stvarne namjere CIA-e, onda MKULTRA nije bila tek zbirka neobičnih i nasumičnih eksperimenata. Bila je organizirani program čiji je cilj bio razviti praktične metode psihološke kontrole ljudi, uz maksimalne napore da cijela operacija ostane skrivena od javnosti.
Slučaj koji nikada nije smio postojati
Za O’Neilla, slučaj Jimmyja Shavera predstavlja možda najuvjerljiviji primjer tih ambicija. Samo godinu dana nakon što je Gottlieb odobrio Westove prijedloge dogodio se zločin koji je i danas obavijen brojnim pitanjima. Prije ubistva trogodišnje djevojčice, Shaver je bio na liječenju zbog teških migrena u bolnici američkog ratnog zrakoplovstva, upravo u ustanovi u kojoj je Louis Jolyon West rukovodio psihijatrijskim odjelom. Kasnije se dogodilo nešto još neobičnije. U sudskom postupku upravo je West imenovan za sudskog psihijatrijskog vještaka.
Shaver je proglašen krivim i osuđen na smrtnu kaznu. Međutim, sve do pogubljenja 1958. godine tvrdio je da se uopće ne sjeća da je počinio zločin zbog kojeg je osuđen. O’Neill ne tvrdi da ovaj slučaj predstavlja konačan dokaz da je CIA uspjela kontrolirati ljudski um. Međutim, smatra da podudarnost između Shaverovog misterioznog ponašanja, njegovog liječenja pod Westovim nadzorom i samih Westovih prijedloga o izazivanju amnezije i promijenjenih stanja svijesti zahtijeva mnogo ozbiljniju istragu nego što je ikada provedena. Po njegovom mišljenju, upravo ovaj slučaj otvara isto pitanje koje već desetljećima prati MKULTRU – da li su najvažniji eksperimenti ovog programa ikada priznati ili istraženi. Zbog toga O’Neill smatra da Kongres ne bi smio nekritički prihvatiti dosadašnju službenu verziju događaja. Umjesto toga, pozvao je članove Radne grupe da provedu, kako je rekao, „temeljito preispitivanje onoga što je ovaj program zaista postigao, onoga što je Kongresu tada rečeno i svega što bi još uvijek moglo ostati skriveno“.
Tragovi koji su namjerno izbrisani
Dok je Tom O’Neill pred Kongresom pokušavao dokazati da program MKULTRA nikada nije u potpunosti razotkriven, novinar i historičar Stephen Kinzer usmjerio je pažnju na drugo pitanje – zašto je toliko toga o ovom programu i dalje nepoznato. Kinzer je autor knjige Poisoner in Chief, koja se smatra najdetaljnijom biografijom Sidneyja Gottlieba, čovjeka koji je vodio MKULTRU. Pred kongresmenima je izjavio da je, uprkos godinama istraživanja, uspio otkriti tek mali dio onoga što se zaista događalo.
„Bolno sam svjestan da sam otkrio samo mali dio onoga što je Gottlieb radio i onoga što je MKULTRA zapravo bila“, rekao je. Prema njegovim riječima, srž čitavog projekta bila je mnogo radikalnija od pukog usavršavanja metoda ispitivanja zatvorenika ili osumnjičenih osoba. CIA nije željela samo natjerati ljude da govore. Njena krajnja ambicija bila je stvoriti potpuno novu ličnost u čovjeku. Kako je Kinzer objasnio, da bi se „usadio novi um u nečiji mozak“, prvo je bilo potrebno uništiti postojeći.
Upravo zbog toga eksperimenti programa MKULTRA nisu bili ograničeni na jednu instituciju. Provođeni su u zatvorima, psihijatrijskim bolnicama, na univerzitetima, u javnim kućama i u tajnim objektima CIA-e širom Sjedinjenih Američkih Država. Po svim današnjim medicinskim i etičkim standardima, smatra Kinzer, mnogi od tih eksperimenata predstavljali su oblik mučenja. Posebno je zabrinjavajuće bilo to što su žrtve unutar same CIA-e imale poseban naziv.
Nazivali su ih „potrošnim ljudima“ – osobama za koje se smatralo da ih niko neće tražiti niti primijetiti ako nestanu. Prema Kinzeru, Sidney Gottlieb je praktično raspolagao ovlaštenjima koja su se mogla opisati kao dozvola za ubijanje. Ni danas nije poznato koliko je ljudi bilo uključeno u eksperimente programa MKULTRA niti koliko ih je izgubilo život kao njihovu posljedicu. Ipak, Kinzer upozorava da bi bilo pogrešno svu odgovornost svesti isključivo na Gottlieba. Po njegovom mišljenju, najviši vrh CIA-e namjerno mu je dao gotovo neograničenu slobodu djelovanja, dok je istovremeno održavao dovoljnu distancu kako bi kasnije mogao negirati institucionalnu odgovornost. Takva strategija bila je moguća samo zahvaljujući još jednoj odluci koja je dodatno zamaglila historijski trag.
Kada je sedamdesetih godina javnost počela postavljati ozbiljna pitanja o programu, tadašnji direktor CIA-e Richard Helms zajedno sa Sidneyjem Gottliebom naredio je uništavanje gotovo kompletne dokumentacije MKULTRE. Decenijama se upravo taj trenutak smatrao krajem svake ozbiljne mogućnosti da se rekonstruira prava historija programa. Međutim, Kinzer smatra da to nije bila cijela priča. Uprkos naredbi o uništavanju arhive, hiljade dokumenata kasnije su sasvim slučajno pronađene među finansijskim evidencijama CIA-e zahvaljujući jednom analitičaru koji ih je uočio tokom interne revizije.
„Ista takva upornost mogla bi dati rezultate i danas“, poručio je članovima Kongresa. Po njegovom mišljenju, dokumenti koji su preživjeli predstavljaju tek mali dio mnogo veće arhive koja bi se još uvijek mogla nalaziti u posjedu CIA-e.
Smrt koja i dalje progoni MKULTRU
Ako Kongres odluči nastaviti istragu, Kinzer smatra da bi jedno od prvih pitanja trebalo biti razjašnjenje smrti Franka Olsona. Zvanična verzija događaja kaže da je Olson, vojni naučnik američke vojske, izvršio samoubistvo skočivši kroz prozor hotela u New Yorku u novembru 1953. godine. Međutim, prema Kinzeru, stvarnost je bila mnogo složenija. Olson je tajno radio za CIA-u i bio je duboko uključen u program MKULTRA. Neposredno prije smrti, navodno je počeo izražavati ozbiljne moralne dileme u vezi s programom te govorio da želi napustiti taj posao.
Od tada pa do danas njegova smrt ostala je predmet brojnih kontroverzi.
„Postoje dokazi koji ukazuju da njegova smrt možda nije bila samoubistvo“, rekao je Kinzer. Ukoliko u arhivama CIA-e i dalje postoje neobjavljeni dokumenti, oni bi mogli rasvijetliti jednu od najvećih misterija iz perioda Hladnog rata. Ali, kako naglašava Kinzer, slučaj Franka Olsona važan je iz još jednog razloga. On ne smatra da ga treba posmatrati samo kao nerazriješen historijski događaj. Mnogo važnije pitanje glasi: Da li je MKULTRA zaista završena zajedno s Hladnim ratom? Ili je jednostavno promijenila oblik i nastavila postojati pod nekim drugim imenom?
Da li je MKULTRA zaista završena?
Program MKULTRA službeno je ugašen 1963. godine, nakon višegodišnjih tajnih eksperimenata koji, prema zvaničnoj verziji, nisu donijeli rezultate kojima su se njegovi tvorci nadali.
Čak je i Sidney Gottlieb na kraju zaključio da „kontrola ljudskog uma ne postoji“. Stephen Kinzer ne odbacuje tu tvrdnju, ali smatra da ju je potrebno posmatrati u historijskom kontekstu.
„Čak i ako je bio u pravu“, rekao je članovima Kongresa, „bio je u pravu samo u tom vremenu.“
Od završetka programa MKULTRA nauka je napravila ogroman iskorak. Neuroznanost, digitalne tehnologije, kibernetika i umjetna inteligencija razvili su se do nivoa koji Gottlieb pedesetih i šezdesetih godina nije mogao ni zamisliti. Zbog toga Kinzer smatra da bi Kongres, osim istraživanja prošlosti, trebao razmotriti i mnogo ozbiljnije pitanje. Ne treba se pitati samo šta je MKULTRA uspjela postići tokom Hladnog rata, već i da li savremene tehnologije omogućavaju obavještajnim službama ono što tada nije bilo moguće ostvariti. Drugim riječima, da li danas postoji neka nova verzija MKULTRE?
Kinzer je zato pozvao kongresnu Radnu grupu da ozbiljno razmotri mogućnost da „neka nova inkarnacija MKULTRE postoji i danas.“ Prema njegovom mišljenju, istraživanje historije ovog programa nije važno samo zbog prošlosti.Ono može pomoći da se spriječi nastanak mnogo opasnijeg programa u 21. stoljeću.
„Imamo priliku povezati prošlost s budućnošću“, rekao je Kinzer. „Ako naučimo lekcije iz MKULTRE, možda ćemo spriječiti nastanak njene savremene verzije, koja bi mogla biti još razornija od originalne.“
Posljednja prilika za istinu
Da li će Kongres ovoga puta uspjeti tamo gdje su prethodne istrage doživjele neuspjeh, ostaje otvoreno pitanje. Predsjedavajuća Radne grupe Anna Paulina Luna zaključila je saslušanje riječima da Kongres ima ustavnu obavezu osigurati da CIA više nikada ne provodi ovakve programe. Istovremeno je iznijela informaciju koja bi mogla predstavljati najvažniji rezultat cijelog saslušanja. Otkrila je da je nedavno posjetila sjedište CIA-e u Langleyju, gdje su joj zvaničnici rekli da se trenutno priprema deklasifikacija dosad neobjavljenih dokumenata povezanih s programom MKULTRA. Ukoliko se ta tvrdnja pokaže tačnom, javnost bi nakon više od pola stoljeća mogla dobiti pristup dokumentima koji su do sada bili skriveni.
Prije gotovo pedeset godina Kongres je žrtvama i njihovim porodicama obećao da će puna istina o programu MKULTRA konačno biti otkrivena. Ta obećanja nikada nisu ispunjena. Današnja Radna grupa tvrdi da želi završiti posao koji njeni prethodnici nisu uspjeli dovršiti. Hoće li ovog puta uspjeti, možda će zavisiti od jednog jednostavnog pitanja:
Koliki dio priče o MKULTRI još uvijek leži zaključan u arhivama CIA-e?
