Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Dok je svijet obilježavao 77. godišnjicu Nakbe (katastrofe) u četvrtak, 15. maja 2025. godine, Palestinci širom svijeta oplakivali su ne samo historijsku traumu, već i proživljenu, kontinuiranu noćnu moru.
Istoga dana izraelska okupaciona vojska usmrtila je, na očigled cijelog svijeta, uključujući i arapske i muslimanske države koje nijemo posmatraju genocid, najmanje 115 Palestinaca, većinom žena i djece, u valu brutalnih napada širom Pojasa Gaze. Što je još tragičnije, sve se to dešava istovremeno dok se najbogatije arapske države međusobno utrkuju koja će na pompezniji način ugostiti predsjednika Donalda Trumpa, čija država je glavni zaštitinik, sponsor i naredbodavac počinitelja genocida u Palestini. Arapski monarsi, ulizujući se američkom predsjedniku, utrkuju se čiji će režim mu se više dodvoriti i umiliti, obećavajući ulaganja od nekoliko stotina pa sve do hiljadu milijardi (trillion) dolara u američku ekonomiju, kako bi zadobile njegovu milost, podršku i zaštitu od svojih naroda, kako ne bi izgubili autokratsku heriditarnu vlast.
U isto vrijeme, nekoliko stotina kilometara sjevernije, u Palestini, Izrael komotno nastavlja da provodi dvogodišnji genocid nad njihovom braćom i sestrama. Hiljade milijardi arapskih investicija i tributarnih darova američkom suvremenom imperatoru čini se nema ni atom učinka u odnosu na mizernih 100 miliona dolara koje Trumpu poklonila udovica izraelsko-američkog kockarskog magnata Sheldona Adelsona, Miryam Adeslon, sa ciljem da zaštiti izraelskog vođu i ratnog zločinca u njegovom krvoločnom pohodu ubijanja palestinske djece, žena i staraca u Gazi. Za to vrijeme, dok arapski monarsi obasipaju poklonima predsjedavatelja nad genocidom, brojne palestinske, islamske i druge nevladine organizacije širom svijeta, studenti i hrabri građanski aktivisti, (najmanje oni u arapskom svijetu) izdale su brojna saopćenja i apele savjesti i poruke na prekid genocida, pozivajući svoje vlade da traže zaustavljanje palestunske Nakbe i založe se za prava Palestinaca na samoopredjeljenje.
Dana 15. maja 1948., preko 750.000 Palestinaca nasilno je protjerano i raseljeno iz svojih domova, kada je osnovana država Izrael, čije su vođe odmah izigrale dobru volju UN-a i na prevaru, koristeći metode brutalne sile proširili teritorij koji im je bio dodijeljen istovremeno prottjerujući arapsko stanovništvo do nivoa od 20 posto kojem je za divno čudo dozvoljeno da ostane u novoproglašenoj državi kako bi to svijetu mogli predstaviti kako su Palestinci
sami otišli. Tada je za kratko vrijeme više od 530 sela izbrisano i poravnato, cijele zajednice su uništene, a narod autohtonog porijekla na toj zemlji, palestinski arapski narod je preko noći ostao bez državljanstva. Za Palestince, Nakba nikada nije prestala tokom proteklih 77 godina, ona se samo nastavila u različitim formama i sa razlilitim intenzitetom. Danas, dok bombe padaju i glad progoni djecu Gaze, odjeci 1948. postaju sve glasniji, krvaviji i još očajniji.15. maja 2025. Na Dan Nakbe Izrael je, američkim bombama, usmrtio najmanje 115 Palestinaca, većinom žena i djece, u valu napada širom Pojasa Gaze. Od oktobra 2023., preko 61.700 Palestinaca je ubijeno u Gazi, prema podacima Vladinog ureda za medije. Više od 119.000 je povrijeđeno. Svijet je, uglavnom, u tišini posmatrao kako Izrael pojačava svoju blokadu, hermetički zatvarajući Gazu onemogućavajući ulazak hrane, goriva, vode, likeova i medicinske opreme.
Svjetski program za hranu potvrdio je da su njegova skladišta prazna, pekare zatvorene i da je 1,1 milion djece u opasnosti od gladi. U Gazi je već 57 Palestinaca, uglavnom djece, umrlo od gladi. Palestinci izvan Gaze decenijama preživljavaju u sistemu aparthejda a sada i genocida koji je odnio preko 60.000 života. Na zapadu brojne organizacije uporno pozivaju svoje vlade da zvanično priznaju 15. maj kao Dan Nakbe i da se ne oglušuju o aparthejd i genocid koji se čine nad Palestincima. Traži se i prekid prodaje oružja Izraelu i uvođenje potpunog embarga cionističkom režimu. Insistira se na poštivanju međunarodnoga prava, uključujući pravo na povratak i prekid širenja ilegalnih naselja na okupiranoj palestinskoj zemlji. Svi moralni i hrabri ljudi čiste savjesti dižu svoj glas protiv ugnjetavanja, nepravde, okupacije i aparthejda.
Brojne islamske organizacije i reprezentativna tijela muslimana u zemljama gdje su muslimani manjina, npr. u Australiji, obilježavajući Dan Nakbe povlače direktnu paralelu između nasilnog stvaranja Izraela i današnjeg genocida u Gazi. Ono čemu danas svjedočimo u Gazi uopće nije nova kriza. Radi se zapravo o tački ključanja 77 godina duge nepravde. Muslimanski i nemuslimanski aktivisti podjednako otvoreno i uporno traže sankcioniranje izraelskih zvaničnika i zaustavljanje vojne saradnje njihovih vlada sa Izraelom. Oni pozivaju svoje vlade da pruže podršku priznavanju Palestine u UN-u, ako je već nisu priznale, kao i podršku međunarodnim pravnim mehanizmima za odgovornost za zločin genocida. Upći je zaključak globalne propalestinske kampanje da se Nakba nikada nije završila.
Danas u Gazi svjedočimo raseljavanju preko 2 miliona ljudi. Broj poginulih mogao bi biti najmanje 77.000. Osnovni uzrok kontinuitetu Nakbe je kolonijalna priroda izraelske politike iza koje stoji tzv liberalna i civilizirana Evropa i Amerika. Nakba se ne može i neće zasustaviti bez podrške hapšenju izraelskih lidera od strane Međunarodnog krivičnog suda. Neophodno je raspoređivanje međunarodnih zaštitnih snaga u Gazi.
Ipak, unatoč bezizlaznom stanju, optimisti vjeruju da je palestinsko oslobađenje iz cionističkog ropstva Izraela danas bliže nego ikad ranije. Sedamdeset sedam godina nakon
početka Nakbe, njeno naslijeđe i dalje postoji, i ono je vidljivo u svakom srušenom palestinskom domu, u svakom izgladnjelom djetetu, u svakoj raseljenoj porodici. Ali, isto tako, palestinski otpor, kultura i nepokolebljiva nada danas su snažniji nego ikada prije. Obilježavanje Nakbe zapravo znači insistiranje i zahtijevanje njenoga kraja. To znači insistiranje da genocid nikada ne smije biti prihvaćen i normaliziran. To znači insistiranje da se pravda u Palestini mora zadovoljiti, jer šutnja dok traju zločini nad Palestincima je saučesništvo u genocidu.
U njima saučestvuju evropske vlade, američka administracija i arapski i brojni drugi nearapski muslimanski i nemuslimanski režimi. Takav svijet ne može se pozivati na civilizacijske vrijednosti, takav svijet i njegove vrijednosti treba odbaciti, protv njih se treba boriti, svim raspoloživim zakonskim sredstvima. Poštapalice političkih lidera a nekada i vjerskih, muslimanskih i nemuslimanskih, poput one civilizirani svijet, najviše govore o njihovoj neciviliziranosti, sebičnosti, ali i gluposti. Zato, nema ništa sporno niti pak antisemitsko u izreci (From the River to the Sea Palestine will be Free) – od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna zemlja. Ne zato što je to slogan, već zato što pravda ne zahtijeva ništa manje od toga.
To hoće biti konačna sudbina Palestine. Život u miru sa jednakim pravima za sve građane, narode i vjere u Palestini, za sve Palestince, Arape, muslimane i kršćane, Jevreje i druge, za sve kojim je Palestina legitimni dom. To možda neće dočekati ova naša generacija, ali to je jedina moguća i pravedna budućnost za Palestinu, ma šta o tome mislio izraelski režim, njegovi evropski i američki pomagači ili oportunistički arapski kraljevi. Palestina je starija i moćnija od svih njih zajedno. Palestina će ih sve nadživjeti.
Nakba Nakba Nakba Nakba
Ekskluzivno PISjournal
