Ahmed Najar
Autor je palestinski pisac, medijski komentator, ekonomista i finansijski stručnjak. Rođen i odrastao u Gazi, pisao je za The Guardian, Metro, The Independent, The Electronic Intifada, Middle East Eye, iNews i The Big Issue, nudeći lična i politička razmišljanja o Palestini.
PISjournal – Nakba se često prikazuje kao nešto što pripada historiji. Sama riječ – koja znači „katastrofa“ – priziva crno-bijele fotografije, uplašene porodice koje hodaju prašnjavim putevima, sela ispražnjena 1948. godine i ključeve nošene u egzil.
Predstavlja se kao tragičan, ali završen događaj, bolno poglavlje zapečaćeno negdje u dalekoj prošlosti.
Ali za Palestince, Nakba nikada nije bila samo događaj. Bila je početak jednog sistema.
Sedamdeset i sedam godina kasnije, Palestince i dalje protjeruju, oduzimaju im imovinu, bombarduju, izgladnjuju i brišu.
Čitave porodice se i dalje uklanjaju sa zemlje. Kuće se i dalje ruše.
Izbjeglički kampovi su i dalje puni potomaka izbjeglica. Mehanizmi su možda evoluirali, a jezik kojim se to opisuje postao sofisticiraniji, ali osnovna logika ostaje ista: pravo jednog naroda na zemlju i dalje nadjačava pravo drugog naroda da na toj zemlji živi.
Zato se Nakba ne može ograničiti na 1948. godinu. Ona traje jer traje i ideologija koja ju je proizvela.
Moja vlastita porodica potječe iz Hujja, palestinskog sela čiji su stanovnici protjerani tokom uspostave Izraela.
Kao i stotine hiljada Palestinaca, moji djedovi i nane bili su prisiljeni napustiti svoj dom i rečeno im je da zemlja na kojoj su živjeli, koju su obrađivali i kojoj su pripadali više nije njihova.
Rečeno im je da je to „obećana zemlja“, vraćena nakon hiljada godina — politički narativ zasnovan na selektivnim tumačenjima historije, arheologije i religijskog vjerovanja, sve interpretirano na načine koji ostaju duboko osporavani.
Postojanje drevnih jevrejskih zajednica u Palestini pretvoreno je u moderni nacionalistički zahtjev koji je mogao opravdati raseljavanje drugog naroda, uključujući mnoge Palestince čije vlastito porijeklo vjerovatno također seže kroz istu zemlju, kroz stoljeća konverzija, carstava i promjena identiteta.
Ali zato što se taj narativ poklapao s interesima moćnih država, uzdignut je na nivo političke činjenice. U tom trenutku, jedna priča dobila je veći legitimitet od živog naroda.
Cionistička ideologija
To je filozofska srž Nakbe.
Ona nije samo vojna okupacija ili raseljavanje. To je ideja da prisustvo, prava i čovječnost Palestinaca mogu biti potisnuti ideološkim zahtjevom.
To je uvjerenje da historija jednog naroda daje pravo na dominaciju nad sadašnjošću drugog naroda. Ta logika nije završila 1948. godine. Ona je institucionalizirana.
Preživljava kroz vojnu okupaciju Zapadne obale, kroz genocid u Gazi, kroz širenje ilegalnih naselja, kroz fragmentaciju palestinske zemlje u nepovezane enklave i kroz pravne i političke sisteme koji Palestince tretiraju ne kao jednaka ljudska bića, već kao demografski problem kojim treba upravljati.
Decenijama su Izrael i njegovi branitelji palestinski otpor toj stvarnosti predstavljali kao iracionalnu mržnju ili terorizam odvojen od historijskog konteksta.
Ali ljudi se ne opiru apstrakcijama. Oni se opiru razvlašćivanju. Opiru se vojnoj okupaciji. Opiru se gledanju kako im ruše domove, zatvaraju djecu i sistematski uskraćuju budućnost.
Ono što se danas događa u Gazi nije odvojeno od Nakbe; to je njen najekstremniji izraz.
Čitava naselja su izbrisana. Porodice su uništene kroz generacije. Većina stanovništva Gaze je raseljena, mnogi više puta.
Civilna infrastruktura je sistematski uništavana. Glad je postala oružje. Jezik koji su koristili izraelski zvaničnici tokom ovog napada često je bio otvoreno eliminacionistički, svodeći Palestince na prepreke, a ne ljudska bića.
Zato sve veći broj pravnih stručnjaka, eksperata za genocid i organizacija za ljudska prava koristi riječ genocid.
Ne zato što je patnja samo velika po razmjerama, nego zato što je samo uništenje postalo sistematsko, eksplicitno i normalizirano.
Pa ipak, veliki dio zapadnog političkog i medijskog establišmenta nastavlja govoriti o palestinskoj smrti s izuzetnim oprezom i apstrakcijom.
Uništavanje čitavih porodica opisuje se kao „kompleksno“. Izgladnjivanje civila postaje „humanitarna zabrinutost“. Pozivi na odgovornost razvodnjavaju se beskrajnim kvalifikacijama osmišljenim da očuvaju političku udobnost, a ne ljudsku istinu.
Rezultat je groteskna inverzija morala u kojoj Palestinci neprestano moraju opravdavati svoju čovječnost, dok se strukture koje ih uništavaju tretiraju kao fundamentalno legitimne.
Ta inverzija često se sažima u jedno naizgled jednostavno pitanje: „Ima li Izrael pravo da postoji?“
Pitanje zvuči razumno, čak filozofski, ali prvenstveno funkcioniše kao retoričko sredstvo.
Ljudi imaju prava. Države nemaju prava u istom moralnom smislu kao ljudska bića. Ne postoji princip međunarodnog prava koji očuvanje političke strukture stavlja iznad života ljudi podvrgnutih toj strukturi.
Ipak, Palestinci su stalno prisiljeni ulaziti u taj okvir, gdje razgovor ne počinje njihovim razvlašćivanjem ili opstankom, već potvrđivanjem legitimnosti samog sistema koji nad njima dominira.
Efekat toga je skretanje pažnje sa ljudskih bića na apstrakcije — zastave, granice, nacionalističke mitove i državne narative.
Sam nacionalizam relativno je moderna ideologija koja je obećavala kolektivnu pripadnost i sigurnost, ali je često proizvodila isključenje, hijerarhiju i nasilje.
U svom najopasnijem obliku, nacionalizam pretvara zemlju u pravo vlasništva, a historiju u opravdanje. Dijeli čovječanstvo na one koji prirodno pripadaju i one čije postojanje postaje uslovno.
Palestinci generacijama žive pod posljedicama te logike.
‘Slijepi’ svijet
Nakba opstaje i kroz međunarodne sisteme koji je štite i održavaju. Izraelske akcije nisu se događale u izolaciji.
One su bile naoružavane, finansirane, diplomatski zaštićene i politički opravdavane od strane moćnih zapadnih država koje stalno govore o ljudskim pravima i međunarodnom pravu, dok istovremeno omogućavaju njihovo uništavanje u Palestini.
Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje živim, primjer je te kontradikcije.
Britanski političari prizivaju jezik demokratije, zakonitosti i univerzalnih vrijednosti dok nastavljaju podržavati državu optuženu pred međunarodnim sudovima za genocid.
To nije pasivno saučesništvo. To je aktivno učešće u održavanju globalnog poretka u kojem palestinski životi ostaju predmet pregovora.
Postoje trenuci kada postaje nemoguće ne primijetiti moralni apsurd situacije. Od Palestinaca se očekuje da osude svaki čin nasilja, izvine se zbog svoje tuge, ublaže svoj jezik i iznova dokazuju svoju čovječnost svijetu.
U međuvremenu, uništenje Gaze odvija se u realnom vremenu pred globalnom publikom, a primarna briga mnogih vlada i komentatora ostaje zaštita legitimnosti i imidža države koja to provodi.
Nakba traje upravo zato što je normalizirana.
Ona je administrativno upravljana, pravno racionalizirana i politički zaštićena. Više se ne posmatra kao vanredno stanje, nego kao dio prirodnog poretka stvari.
Ali nema ništa prirodno u uništavanju jednog naroda.
Nakba nije završila 1948. godine. Ona traje jer ideologija koja ju je proizvela nikada nije demontirana.
Samo se prilagodila modernom svijetu, naučivši kako da predstavi razvlašćivanje kao sigurnost, dominaciju kao samoodbranu, a masovnu smrt kao nesretnu nužnost.
Za Palestince, Nakba nije sjećanje. Ona je sadašnjost.
