Fiona Hill                                                                                                     namjere Putina

PISjournal“George, moraš shvatiti da Ukrajina nije čak ni država. Dio njene teritorije je u istočnoj Evropi, a veći dio je ustupljen nama.” Ovo su bile zloslutne riječi predsjednika Rusije Vladimira Putina predsjedniku Georgeu W. Bushu u Bukureštu, u Rumuniji, na summitu NATO-a u aprilu 2008. godine.

Putin je bio bijesan: NATO je upravo najavio da će se Ukrajina i Gruzija na kraju pridružiti alijansi. Ovo je bila kompromisna formula za ublažavanje zabrinutosti naših evropskih saveznika – eksplicitno obećanje da će se pridružiti bloku, ali bez određenog vremenskog okvira za članstvo.

U to vrijeme bila sam nacionalni obavještajac za Rusiju i Evroaziju, dio tima koji je obaviještavao predsjednika Busha. Upozorili smo ga da će Putin korake Ukrajine i Gruzije  za približavanje NATO-u smatrati provokativnim potezom koji će vjerovatno pokrenuti preventivnu rusku vojnu akciju.Međutim, naša upozorenja nisu ozbiljno shvatili.

U roku od četiri mjeseca, u avgustu 2008. godine, Rusija je napala Gruziju. Ukrajina je rusku poruku shvatila glasno i jasno. Odustali su od članstva u NATO-u za narednih nekoliko godina. Ali 2014. Ukrajina je htjela potpisati sporazum o pridruživanju s Evropskom unijom, misleći da bi to mogao biti sigurniji put prema Zapadu.

Moskva je ponovo udarila, optužujući Ukrajinu da traži ulazak na stražnja vrata u NATO, anektirajući poluostrvo Krim i pokrenuvši proxy rat u regionu Donbasa na jugoistoku Ukrajine koji još traje. Prigušene reakcije Zapada na invazije 2008. i 2014. ohrabrile su predsjednika Putina.
Ovaj put, Putinov cilj je veći od zatvaranja NATO-ovih „otvorenih vrata“ Ukrajini i zauzimanja više teritorije – on želi da izbaci Sjedinjene Države iz Evrope. Kako bi on to rekao: „Zbogom, Ameriko. Zatvori vrata za sobom.”

Kao što sam vidjela u više od dvije decenije posmatranja predsjednika Putina i analiziranja njegovih poteza, njegovi postupci imaju svrhu i njegov sadašnji izbor da izazove Ukrajinu i Evropu je veoma namjeran.Ruski predsjednik je opsjednut historijom i godišnjicama. Decembra 2021. godine navršilo se 30 godina od raspada Sovjetskog Saveza, kada je Rusija izgubila svoju dominantnu poziciju u Evropi. Predsjednik Putin želi da Sjedinjene Države osjete istu bol koju je Rusija morala osjetiti 1990-ih. On vjeruje da se Sjedinjene Države trenutno nalaze u istoj situaciji u kojoj je Rusija bila nakon raspada Sovjetskog Saveza: ozbiljno oslabljene na domaćem terenu i povlači se iz inostranstva. On također misli da NATO nije ništa drugo do produžetak Sjedinjenih Država. Ruski zvaničnici i komentatori rutinski poriču bilo kakvu agenciju ili nezavisnu stratešku misao drugim članicama NATO-a. Dakle, kada je u pitanju alijansa, svi potezi Moskve usmjereni su protiv Washingtona.

Tokom 1990-ih, Sjedinjene Države i NATO primorali su Rusiju da povuče ostatke sovjetske vojske iz svojih baza u istočnoj Evropi, Njemačkoj i baltičkim državama. Putin želi da Sjedinjene Države trpe na sličan način. Iz perspektive Rusije, američki domaći problemi nakon četiri godine katastrofalnog predsjedništva Donalda Trumpa, kao i razdori koje je napravio sa saveznicima SAD-a, a potom i brzo povlačenje Amerike iz Afganistana, signaliziraju slabost. Ako Rusija bude dovoljno snažno vršila pritisak, Putin se nada da može postići novi sigurnosni sporazum sa NATO-om i Evropom kako bi izbjegao otvoreni sukob, a onda će doći red na Ameriku da ode, vodeći sa sobom svoje trupe i projektile.

Ukrajina je i meta Rusije i sredstvo uticaja protiv Sjedinjenih Država. Tokom posljednjih nekoliko mjeseci, Putin je uvukao Bidenovu administraciju u beskrajne taktičke igre koje su Sjedinjene Države stavile u defanzivu. Rusija premješta snage na granice Ukrajine i pokreće ratne igre .U nedavnim zvaničnim dokumentima, zahtijevala je čvrste garancije da Ukrajina (i druge bivše republike SSSR-a) nikada neće postati članica NATO-a, da se NATO povuče sa pozicija zauzetih posle 1997. godine, kao i da Amerika povuče sopstvene snage i oružje, uključujući svoje nuklearne projektile. Ruski predstavnici tvrde da Moskvi “ne treba mir po svaku cijenu” u Evropi. Neki ruski političari čak predlažu mogućnost preventivnog udara na ciljeve NATO-a kako bi bili sigurni da znamo da su ozbiljni i da trebamo ispuniti zahtjeve Moskve.
Sedmicama su se američki zvaničnici sastajali kako bi razgovarali o zvaničnim dokumentima s ruskim zahtjevima i kontradiktornim komentarima te razmišljali kako da odvrate Putina od Ukrajine.

Zvaničnici Kremlja nisu samo izazvali legitimnost američke pozicije u Evropi, već su doveli u pitanje američke baze u Japanu i njenu ulogu u azijsko-pacifičkom regionu. Oni su takođe nagovestili da bi mogli da isporuče hipersonične projektile Kubi i u Venecueli kako bi oživjeli ono što Rusi nazivaju Karipskom krizom iz 1960-ih.

Predsjednik Putin igra dužu, stratešku igru i zna kako da stekne nadmoć u taktičkoj borbi. On ima Sjedinjene Države tamo gdje on to želi. Njegovo držanje i prijetnje postavili su dnevni red u evropskim sigurnosnim debatama i privukli našu punu pažnju. Za razliku od predsjednika Bidena, Putin ne mora da brine o izborima ili opoziciji. Putin ne brine o lošoj štampi ili lošem rejtingu u anketama. On nije dio političke stranke i slomio je rusku opoziciju. Kremlj je uglavnom ućutkao lokalnu i nezavisnu štampu. Putin će biti ponovo izabran 2024. godine, ali njegov jedini održiv protivkandidat, Aleksej Navaljni, u zatvoru je izvan Moskve.

Dakle, predsjednik Putin može da se ponaša kako želi i kada želi.Pored vlastite slabosti, Sjedinjene Države će se morati boriti s njim u godinama koje dolaze. Upravo sada, svi znakovi ukazuju na to da će Putin uvući Sjedinjene Države u beskrajnu taktičku igru, uzeti još dijelova teritorije Ukrajine i iskoristiti sva trenja i lomove u NATO-u i Evropskoj uniji. Za izlazak iz trenutne krize potrebna je akcija a ne reakcija . Sjedinjene Države moraju oblikovati diplomatski odgovor i obavezati Rusiju pod uvjetima Zapada, a ne samo pod uvjetima Moskve.

Washington i Moskva imaju dosta toga da razgovaraju o konvencionalnim i nuklearnim snagama, kao i na polju cyber tehnologije i na drugim frontovima. Ali dalja ruska invazija na Ukrajinu i rasparčavanje i neutralizacija Ukrajine ne mogu biti pitanje za američko-ruske pregovore niti stavka u evropskoj sigurnosti. Na kraju, Sjedinjene Države treba da pokažu  Putinu da će se suočiti sa globalnim otporom, a agresija na Ukrajinu će ugroziti političke i ekonomske odnose Rusije daleko izvan Evrope.

Suprotno Putinovoj premisi iz 2008. da Ukrajina „nije prava zemlja“, Ukrajina je punopravna članica Ujedinjenih nacija od 1991. Još jedan ruski napad bi doveo u pitanje cijeli sistem UN-a i ugrozio aranžmane koji garantuju suverenitet svojih članica od vremena  Drugog svjetskog rata — slično invaziji Iraka na Kuvajt 1990. godine, ali u još većim razmjerama.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici, kao i sama Ukrajina, trebali bi ovo pitanje iznijeti pred Ujedinjenim nacijama i Generalnom skupštinom, kao i pred Vijeće sigurnosti. Čak i ako Rusija blokira rezoluciju, budućnost Ukrajine zaslužuje globalni odgovor. Sjedinjene Države bi također trebale izraziti zabrinutost u drugim regionalnim institucijama. Zašto Rusija svoje sporove u Evropi pokušava odvesti u Aziju i zapadnu hemisferu? Kakve veze ima Ukrajina sa Japanom ili Kubom i Venecuelom?

Predsjednik Biden je obećao da će Rusija “platiti visoku cijenu” ako ruska vojska pređe granice Ukrajine. Ako Putin napadne Ukrajinu i prođe nekažnjeno od strane Zapada i ostatka međunarodne zajednice, mimo finansijskih sankcija, tada će postaviti temelj za buduće poteze drugih zemalja. Putin je već mislio na dodatne američke finansijske sankcije u svojim proračunima. Ali on pretpostavlja da će neki saveznici u NATO-u nerado slijediti ove sankcije i da će druge zemlje gledati na drugu stranu. Cenzura UN-a, široko rasprostranjena i glasna međunarodna opozicija i djelovanje zemalja izvan Evrope da prekinu svoje odnose s Rusijom mogli bi ga usporiti. Kovanje ujedinjenog fronta sa svojim evropskim saveznicima i prikupljanje šire podrške trebalo bi da bude dugoročna igra Amerike. Inače bi ova priča zaista mogla označiti početak kraja američkog vojnog prisustva u Evropi.

Izvor

Prethodni članakVrijeme je da Velika Britanija prizna Palestinu
Naredni članakJoš jedan korejski rat ne bi donio dobro nikome

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime