Mirsad Fišo 

PISjournalPosljednjih sedmica svjedočimo izraelskim pokušajima da isprovociraju sukob širih razmjera na Bliskom istoku. Atentati na ličnosti visokog profila, sve žešći raketni napadi u brojnim državama svjedoče da vlada Benjamina Netanyahua nema mir na umu i da žele brutalni rat koji provode protiv palestinskog stanovništva proširiti i na region.

Dinamika eskalacije prati ustaljen obrazac – Izrael pokreće napad bez presedana i čeka odmazdu. Dok Sjedinjene američke države i zapadni partneri pozivaju na deeskalaciju, Izrael se suočava s limitiranim odgovorom Hezbollaha. Potom, smiruje se na kratko, a onda se ciklus ponavlja – Izrael traži izgovor za pojačanje aktivnosti i konstantno testira granice ostalih aktera.

Kako vrijeme odmiče, vrijeme “smirivanja” sve kraće traje, a krize i eskalacije ne jenjavaju. Uprkos pozivima međunarodnih aktera na mir, očigledno je koja od ovih strana pokušava eskalirati sukob. Najnoviji napadi bez presedana bili su teroristički udar na sredstva komunikacije (eksplodiranje pejdžera i voki – tokija), a nedugo zatim i bombardiranje Bejruta. Uprkos čestoj razmjeni vatre između ove dvije države, targetiranje glavnog grada Libana nije bila previše česta pojava u dosadašnjoj dinamici.

Izrael je iskoristio ove napade i navodni strah od odmazde i potencijalnog upada snaga Hezbollaha kao izgovor za premještanje velikog kontingenta vojnih snaga ka svojoj sjevernoj granici i okupiranom području. Još uvijek je nejasno – da li su ovi napadi i premještanje snaga na granicu imali za cilj samo postizanje psihološkog efekta, ili su ovi potezi nezvanični početak kampanje potpune invazije na Liban.

Ono u čemu se gotovo svi analitičari slažu jeste da je potpuni rat neminovan i da je samo pitanje trenutka kada će Izrael krenuti s potpunom invazijom. Ponavljanje ovog narativa zvanični Tel Aviv plasira već neko vrijeme.

Teško je sa sigurnošću reći kakvog efekta su nedavni napadi imali na Hezbollah i borbenu spremnost organizacije, ali je razoran utjecaj na delikatno zdravstvo u Libanu i više nego očit.

Liban pred ekonomskim kolapsom

Prvi izvještaji s terena svjedoče da su bolnice širom zemlje jedva izašle na kraj s naglim brojem ranjenih i povrijeđenih nakon izraelskog napada, što teško da ulijeva povjerenje u izdržljivost državnih zdravstvenih institucija u slučaju potpune invazije. Zdravstvo je samo jedna od grana koje bi se našle pod pritiskom.

Liban se trenutno suočava s jednom od najgorih ekonomskih kriza u svojoj historiji. Inflacija, masovna nezaposlenost, devalvacija valute i politička nestabilnost doprinose stanju u kojem su državne institucije pred sveopćim kolapsom. U takvim okolnostima, izraelska invazija mogla bi potpuno uništiti preostalu infrastrukturu i državne kapacitete.
Prema procjenama UN-a, limitirana eskalacija nasilja bi Liban mogla koštati oko 50 miliona dolara mjesečno, dok bi u slučaju potpunog rata došlo do rasta troškova na više od 100 miliona dolara mjesečno.

Šetnja kroz park za Izrael

Daleko od toga da bi u vojnom smislu ovo bila „šetnja kroz park za Izrael. Trenutna invazija na Gazu pokazuje koliko se izraelske snage muče s daleko inferiornije opremljenim Hamasom. S daleko većim resursima i strateškim prednostima, Hezbollah predstavlja još teži izazov. Organizacija može računati na poznat teren, rasprostranjene tunele i lance opskrbe koje je izuzetno teško prekinuti.

Osim toga, Hezbollah ima podršku širom Bliskog istoka. Na samom početku sukoba s Izraelom, primio je javne izraze podrške, a mnoge naoružane skupine iz regiona nudile su konkretne resurse. Tada se Nasrallah samo zahvalio na ponuđenoj pomoći rekavši da su redovi Hezbollaha itekako adekvatno popunjeni. U slučaju potpune invazije, vjerovatno bi došlo do intenziviranja aktivnosti ovih saveznika i Izrael neće moći očekivati da će imati sukob ograničen na prostor Libana.

Jemenski Huti će vjerovatno dodatno otežati pomorski saobraćaj i staviti pritisak na južnu granicu Izraela svojim akcijama. Skupine iz Iraka, koje su već bile aktivne u dosadašnjim sukobima, vjerovatno će intenzivirati svoje djelovanje. Kada je riječ o Siriji, malo je vjerovatno da će Bashar al-Assad zaboraviti podršku koju je dobio u teškim trenucima. Čak i ako ne bude direktne vojne akcije sirijske vojske, Hezbollah može očekivati podršku kroz širenje fronta, te prostor za (donekle) siguran protok robe, ljudi i oružja.

Pirova pobjeda Izraela

Unatoč podršci ovih aktera, bez direktnog vojnog aktiviranja Irana, Izrael bi imao vojnu nadmoć zahvaljujući bezrezervnoj podršci dijela zapadnih zemalja predvođenih SAD-om, koje će bez obzira na razmjer eventualnih budućih ratnih zločina nastaviti slati najmodernije oružje Izraelu. Međutim, politička i vojna pobjeda Hezbollaha u post-invazijskom vakuumu bila bi neizbježna.

Hezbollah je organizacija sa decentraliziranim vodstvom i snažnom mrežom podrške, kako unutar Libana, tako i u širem regionu. Tokom dugogodišnje borbe protiv Izraela, Hezbollah se već profilirao kao simbol otpora, ne samo u Libanu, već i širom arapskog sveta. Invazija bi dodatno učvrstila ovaj status, prikazujući Hezbolah kao organizaciju koja se bori za očuvanje libanskog suvereniteta. Čak i ako bi Izrael vojno porazio Hezbollah, uz podršku Irana i drugih regionalnih saveznika, potonji bi se brzo oporavio.

Ne bi trebalo dugo da Hezbollah bude u mogućnosti da preuzme vlast u Libanu, nakon kolapsa trenutnog državnog uređenja. Analitičar Daniel Byman s Instituta Brookings slaže se da bi “invazija na Liban stvorila još veći prostor za Hezbollah da se predstavi kao branilac suvereniteta.“

Ovo bi, dugoročno, otežalo Izraelu postizanje stabilnosti na sjevernoj granici, jer bi Hezbollah imao još jaču ulogu kao neprikosnoveni vladar oslobođene teritorije.

Vojna pobjeda Izraelu donosi samo trajni strah

Potpuna invazija na Liban, iako kratkoročno može izgledati kao efikasna vojna opcija za Izrael, dugoročno bi imala suprotan efekat.

Čak i u slučaju konvencionalne vojne pobjede, Izrael bi se suočio s nemogućnošću trajnog zadržavanja teritorije zbog gerilskog nastavka ratovanja Hezbollaha. U trenutnoj situaciji, kada je Liban suočen s teškom ekonomskom i političkom krizom, takva invazija bi dovela do potpunog kolapsa vlade i stvaranja političkog vakuuma koji bi Hezbollah iskoristio da se učvrsti na vlasti.

Uprkos vojnoj pobjedi, Izrael bi se našao u situaciji gdje bi, umjesto slabljenja Hezbollaha, omogućio njegovu veću političku i vojnu moć.

Nakon izraelskog povlačenja, Hezbollah bi popunio politički vakuum, što bi značilo da bi se Izrael suočio s mnogo jačim i legitimiziranim neprijateljem na svojoj sjevernoj granici što bi učinio nemogućim postizanje stabilne sigurnosne situacije u Izraelu. Umjesto garantiranja sigurnosti, Izrael bi dugoročno cementirao Hezbolahovu dominaciju u Libanu. Ovo bi značilo da bi vojna pobjeda paradoksalno stvorila dugoročnu nestabilnost za Izrael, umjesto obećane sigurnosti.

Izraelska samodestruktivna avantura

S obzirom na sve ove potencijalne negativne ishode, postavlja se pitanje – zašto bi Izrael uopće razmatrao invaziju? Odgovor leži u unutrašnjoj političkoj dinamici same izraelske države.

Krajnje desne struje unutar izraelske politike često koriste koncept “egzistencijalne prijetnje” kako bi opravdale visoki nivo militarizacije društva. Održavanje neprijateljskog okruženja, u kojem su neprijatelji poput Hezbollaha stalna prijetnja, pomaže izraelskim liderima da osiguraju podršku za vojnu potrošnju, kao i da opravdaju restriktivne zakone i mjere prema građanima koji žive na teritoriji koju kontroliše Tel Aviv, naročito prema Arapima i Palestincima unutar Izraela, te nastave ilegalne ekspanzije na okupiranim predjelima.

Invazija na Liban neće donijeti ni obrise sigurnosti građanima Izraela iako je to premisa ulaska u rizičnu avanturu invazije.

U ovom scenariju, jedini koji će biti na dobitku su desničarski lideri koji će moći nastaviti pravdati svoje poteze borbom za sigurnost stanovništva. Netanyahu je cijelu političku karijeru izgradio na obećanju kreiranja sigurnog ambijenta za izraelske stanovnike. Da bi to ostvario, stanovnici su bili primorani progutati brojne gorke pilule zarad „višeg cilja“.

Nakon što se okonča samodestruktivna avantura u Libanu, postat će jasno da glavni naum Netanyahua i njegovih saveznika iz vlade nikada nije bila sigurnost. Do tada će brojni građani Izraela i Libana platiti najvišu cijenu.

Ekskluzivno PISjournal