John L. Esposito
PISjournal – Tog 11. septembra smo moja žena Jean i ja bili na istočnoj obali Marylanda gdje sam često odlazio kako bih pobjegao od brzine života u Washingtonu i opustio se i uživao u neometanom vremenu za pisanje i razmišljanje. Još uvijek se sjećam sjedenja na trijemu i kako sam gledao na zaljev i komentarisao kako je dan lijep i sunčan.
Prekinuo nas je telefonski poziv Pat Gordona, tadašnjeg pomoćnika direktora Centra za muslimansko-kršćansko razumijevanje Univerziteta Georgetown Univerziteta Prince Alwaleed bin Talal. “Uključi televizor”, rekao je Gordon, “Došlo je do zračnog napada na Svjetski trgovački centar.” Ono što je uslijedilo činilo se neshvatljivim. Napadi na kule bliznakinje u New Yorku i Pentagon u Washingtonu 11. septembra označili su početak onoga što bi bivši predsjednik George W. Bush nazvao ratom protiv globalnog terorizma.
Bez upozorenja, mala grupa militantnih sljedbenika Osame Bin Ladena uništila je Svjetski trgovinski centar i ozbiljno oštetila Pentagon, simbole američke ekonomske i vojne moći. Blizu 3.000 ljudi je poginulo, a hiljade ih je ranjeno.
11. septembar je, također, pokrenuo terorističke napade u Londonu, Madridu i na Baliju, ukazujući na doba globalnog terorizma i terorističkih organizacija. Naknadni napadi protezali su se od Evrope, Bliskog istoka, do južne i jugoistočne Azije. Niko nije bio spreman za veličinu 11. septembra, što je nanijelo veliki udarac odnosima muslimana i Zapada – i misiji našeg centra.
Oružje i psi čuvari
Moje iskustvo letenja za LA pojačalo je osjećaje posljedica 11. septembra i brige vezane za sigurnost. Na aerodromima Dulles i Los Angeles vojnici su imali oružje i pse čuvare. Putnici su prolazili posebne sigurnosne provjere, a radnici su elektronski pregledavali prostor za sjedenje na ulazu.
Ubrzo nakon polijetanja, pilot je rekao putnicima da i mi imamo potencijalnu sigurnosnu ulogu, napominjući da bismo, ako vidimo sumnjivu osobu kako se agresivno kreće prema vratima pilotske kabine, trebali zaustaviti. Nisam se mogao načuditi kakva bi trebala biti uloga kabinskog osoblja.
Ključna riječ bila je “sumnjivo” – što bi se moglo protumačiti kao izgledaju kao “oni”, izgledaju kao muslimani, šta god to značilo. Kao Amerikanac italijanskog porijekla čija je porodica došla iz južne Italije, moje crte lica su imale sličan opis. Pitanje rasnog profiliranja muslimana postalo je značajno pitanje koje je hranilo rast antimuslimanskih stavova i ponašanja. Ovaj pretjerani strah od muslimana i islama kasnije je označen kao islamofobija.
Istaknute medijske ličnosti i vjerske vođe pridružili su se horu antiislamskih komentatora. Pundit Ann Coulter militantno je izjavila: „Trebali bismo napasti njihove zemlje, ubiti njihove vođe i obratiti ih na kršćanstvo. Nismo bili precizni u lociranju i kažnjavanju samo Hitlera i njegovih najviših oficira. Mi smo njemačke gradove bombardovali, ubijali smo civile. To je rat. A ovo je rat.”
Kršćanski evanđelist Franklin Graham ustvrdio je da nas je “islam napao”, napominjući: “Islam je vrlo zla religija … Sve vrijednosti koje mi, kao nacija, njegujemo, one uopće ne dijele iste vrijednosti, ove zemlje koje su većinski muslimanske.”
‘Pošaljite ih sve nazad’
Nakon 11. septembra moj raspored se dramatično promijenio. Po prvi put u svojoj karijeri nisam putovao na međunarodna putovanja, već sam se fokusirao samo na putovanje po Sjedinjenim Državama, posmatrajući i reagirajući na posljedice napada.
Bio sam zapanjen koliko je američki odgovor bio široko rasprostranjen, od New Yorka do Californije: američke zastave vijorile su se po kućama i vozilima, a patriotski slogani pojavili su se u nacionalnim i lokalnim medijima. Napadi su se rješavali u crkvama, sinagogama i džamijama.
I da, postojali su natpisi o “drugima”, koji su se odnosili na muslimane. Na benzinskoj pumpi, koja je prikazana u The New York Timesu, nalazila se tabla sa natpisom: “Sve ih vratite tamo odakle su došli.”
Globalni rat protiv terorizma
Napad 11. septembra eksponencijalno je povećao ulogu i vidljivost centra, posebno intervjue u štampi i na televiziji, vladine konsultacije i govore u SAD-u, Evropi i muslimanskim zemljama.
Za nekoliko nas to se činilo kao raspored od 24/7 dana u sedmici. Napisao sam i dvije knjige koje ranije nisam namjeravao napisati. Predložio sam novo izdanje svoje knjige Islamska prijetnja: mit ili stvarnost?, ali predloženo je da je bolje da imamo novu knjigu što je dovelo do mog pisanja knjige Nesveti rat: Teror u ime islama.
Međutim, na pola puta, moja supruga me pritisnula da napišem Pitanja i odgovori: Šta svi trebaju znati o islamu. Podsjetila me da sam se, nakon intervjua za medije i vladu, često žalio na to što su mi i vladini ljudi i mediji često postavljali ista pitanja, pitanja koja su mi postavljana decenijama.
Među češćim pitanjima bila su: “Zašto je islam tako nasilna religija?”. Spominjali bi rane muslimanske carske ratove ili krstaške ratove (pogrešno vjerujući da su muslimani započeli krstaške ratove, a ne papa Urban II izjavljujući da “Bog to želi”), zanemarujući ulogu rata i nasilja u Bibliji i u kršćanskim carstvima i evropskom kolonijalizmu.
Odmah nakon napada 11. septembra, bivši senator Dick Clark iz Iowe, koji je bio član Odbora za vanjske odnose Senata, pozvao me da razgovaram s grupom senatora i osoblja. Među prisutnima su bili i tadašnji senatori John Kerry i Richard Lugar. Klark mi je rekao da su prema njegovom iskustvu mnogi članovi Kongresa imali druge prioritete i da su se obično oslanjali na osoblje da izvještavaju o Bliskom istoku.
Prijetnje nacionalnoj sigurnosti SAD-a nisu bile ništa novo, niti je upotreba ili zloupotreba „nacionalne sigurnosti“ bila izgovor za kršenje građanskih sloboda. Pritvor japanskih Amerikanaca tokom Drugog svjetskog rata je školski primjer. “Rat” protiv globalnog terorizma izazvao je val “antiterorističkih” zakona i propisa čija je primjena rezultirala jednom od najozbiljnijih kriza građanskih sloboda u modernoj američkoj povijesti.
Vanparnični postupci
Postupajući po onome što je tadašnji državni tužilac John Ashcroft opisao kao novu paradigmu za prevenciju, američka administracija je, prema riječima profesora prava iz Georgetowna Davida Colea, “podvrgla 80.000 arapskih i muslimanskih imigranata uzimanju otisaka prstiju i registraciji, privela 8.000 arapskih i muslimanskih muškaraca na intervjue FBI-a, te zatvorila više od 5.000 stranih državljana u ime inicijative za prevenciju terorizma. Kao dio ovog programa, vlada je usvojila agresivnu strategiju hapšenja i krivičnog gonjenja, držeći ljude pod manjim optužbama – zapravo izgovorima – poput kršenja imigracije, prevare s kreditnom karticom ili lažnih izjava, ili, kad uopće nije bilo optužbi, kao ‘materijalne svjedoke’ ”.
Manipulacija domaćim zakonodavstvom i politikama protiv terorizma, poput Patriotskog zakona (2001) i upotreba „tajnih dokaza“ od strane nekih agencija i tužilaštava, dovela je do vanparničnih postupaka i erozije građanskih sloboda.
Muslimani su profilirani, prisluškivani, hapšeni i zatvarani bez odgovarajućeg postupka. Zatvarani su bez optužbi, odbijen im je pristup advokatima i kaucija, te su im uskraćeni dokazi. Zaobilaženje međunarodnog prava označavanjem zatvorenika “neprijateljskim borcima” i stvaranjem zatvora u zaljevu Guantanamo na Kubi rezultiralo je neodređenim pritvorom s ograničenim pristupom advokatima, zajedno sa suđenjima pred vojnim sudovima koja nisu bila predmet sudske provjere.
U Coleovoj koautorskoj knjizi Manje sigurnosti, manje slobode, koja je proučavala antiterorističku politiku Bushove administracije, autori su zaključili: „U ime sprječavanja terorizma, administracija je zatvorila hiljade pojedinaca bez suđenja – unutar Sjedinjenih Država i u inostranstvu – od kojih većina nikada nije čak ni optužena, a kamoli osuđena, za bilo koji teroristički čin. Predsjednik Bush pozvao se na “preventivno” obrazloženje kako bi odbranio svoju tajnu naredbu kojom je ovlastio Agenciju za nacionalnu sigurnost da špijunira Amerikance bez vjerodostojnog razloga da su počinili bilo kakav prestup, bez sudskog naloga i suprotno kaznenoj zabrani prisluškivanja bez naloga.
Politizacija slučajeva terorizma
U pet godina nakon 11. septembra, Bushova administracija držala je više od 6.400 osoba upućenih u programe vezane za „terorizam“. Politizacija slučajeva terorizma ogledala se u činjenici da neki za koje se tvrdi da su bili „teroristi“ nisu optuženi ni za šta više od kršenja zakona o invalidskom osiguranju, nepodnošenja poreske prijave ili davanja lažnih izjava.
Do 2006. godine vlada je odlučila da gotovo dva od tri (64%) predmeta nisu vrijedna krivičnog gonjenja, dok je 9% više odbačeno ili je rezultiralo zaključkom da nije kriv. Samo je jedan od pet osuđen za bilo koje krivično djelo, a samo 1% je osuđen na ozbiljnu kaznu zatvora. Većina osuđenih nije dobila nikakvu kaznu zatvora, a većina onih koji jesu, dobili su kaznu u trajanju od godinu dana ili manje.
Američki vojni zatvor u zaljevu Guantanamo otvoren je 11. januara 2002. godine za smještaj osumnjičenih terorista zarobljenih u globalnom “ratu protiv terorizma” pod vodstvom SAD-a. Pomorska baza smještena na Kubi izabrana je za mjesto vojnog zatvora kako bi američkoj vladi omogućila da dokaže da tehnički nije na tlu SAD-a, pa zato zatočenici nisu obuhvaćeni Ustavom SAD-a. Bushova administracija je, također, stvorila posebnu kategoriju “neprijateljskih boraca” za zatvorenike u Guantanamu, uskrativši im pravnu zaštitu SAD-a.
Procjenjuje se da je 780 muslimanskih muškaraca i dječaka bilo zatvoreno u Guantanamu; 731 je pušteno bez optužbi. Trideset i devet muškaraca trenutno ostaje zatvoreno, od kojih su samo dva zaista osuđena.
Nakon napada 11. septembra, međunarodno savjetodavno vijeće centra imalo je godišnji sastanak. Njegov kopredsjedavajući Walid Khalidi, ugledni palestinski učenjak i profesor s Harvarda, je ranije primijetio da će nas, uprkos izuzetnim rezultatima i dostignućima centra, 11. septembar vratiti 20 godina unazad.
Iako nisam komentirao, privatno sam smatrao da je njegova izjava previše negativna. Nažalost, shvatio sam koliko sam pogriješio.
Stavovi izraženi u ovom tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku PISjournala.
