Aldar Momadof

Napori Irana za uspostavom ravnoteže u ratu između Azerbejdžana i Armenije s obzirom na ulogu Turske i Rusije i ovu realnost da američki i izraelski neokonzervativci idu za ‘balkanizacijom’ Irana

U prvom petku nakon ponovnog izbijanja rata između Armenije i Republike Azerbejdžan u regionu Nagorno Karabaha, četiri imama u regionima azerskog govornog područja u Iranu izdali su saopćenje u kojem su iskazali svestranu podršku jednoj od dvije zaraćene strane i kazali kako je Nagorno Karabah ‘islamska teritorija’ te da je pravo Azerbejdžana da ‘okupaciju tog teritorija od strane Armenije’ privede kraju. Realnost da se predvodnici džume namaza u Iranu smatraju predstavnicma ajetollaha Khameneia, vrhovnog vjerskog lidera, nagnala je Ankaru i Baku da pomisle kako je vrlo moguće da je Teheran promijenio svoj politički kurs neutralnosti. Takva predodžba nije neutemeljena.

Premda nema nikakve sumnje das u ovakve izjave usklađene sa kabinetom ajetollaha Khameneia ali veoma je komplicirano formulirati iransku vanjsku politiku jer obuhvata različite diplomatske i sigurnosne institucije. Vjerski lider donosi konačne odluke u sferi politike, kada se radi o iranskim nacionalnim interesima, ali on nije jednostrani izvršilac. Na tragu toga, ovakve izjave vjerovatno imaju i dodatnu funkciju, a to je naklonost stanovništva u regijama sa većinskom azerskom populacijom koji vjerovatno suosjećaju sa svojim etničkim srodnicimakoji ratuju s onu stranu granice.

Da bismo imali jasniju sliku o politici Irana spram sukoba u Nagorno Karabahu osvrnut ćemo se na izjave Ali Akbar Velayatia, savjetnika za nacionalnu sigurnost ajetollaha Khameneia, i Ali Rabieia, glasnogovornika vlade. Obojica su tražila od Armenije da izvuku svoje vojne snage sa granice sa Azerbejdžanom, a u skladu s onim što je i službeno priznato od strane OUN-a. Oni su insistirali na tome da se spor može riješiti jedino mirnim putem. 6. oktobra se Velayati osvrnuo na rezoluciju UN-a početkom 90-ih godina i okupaciju sedam gradova Azerbejdžana od strane Armenije, te je također jasno kazao kako vjeruje da premda je sedam gradova pod kontrolom Armenije ali oni se ne smatraju dijelom regiona Nagorno Karabaha.

Koncentrisanje na ove regione i razmatranje položaja Nagorno Karabaha moglo bi utjecati na pozicioniranje Irana u ovom sukobu. U svemu ovome Iran se nalazi u teškoj poziciji i primoran je uravnotežiti svoje odnose sa dva glavna regionalna sudionika koji su snažno okupirani sukobima u Nagorno Karabahu, a to su Rusija i Turska.

Relacije Irana sa Rusijom, vojnom saveznicom Armenije, su višesapektualne. Teheran je vezan za potporu Rusije u Vijeću sigurnosti. Dvije zemlje sarađuju po pitanju Sirije i podržavaju vladu Bashara al-Assada. Teheran se također nada kako bi nakon ukidanja sankcija na naoružanje od strane UN-a 18. oktobra mogao kupovati oružje od Moskve. Povjerenje Irana u Rusiju poraslo je nakon što nije došlo do normalizacije odnosa sa SAD-om i EU, a nakon neuspjelog  sporazuma oko atomske energije.

Iran ima velikog interesa i u Turskoj koja podržava Azerbejdžan. Teheran i Ankara sarađuju protiv kurdskih pobuna i obadvije zemlje Kurde smatraju prijetnjom. Obadvije su suočene sa istim regionalnim rivalima – Izraelom, UAE i Saudijskom Arabijom. Turska je veoma važan trgovački partner za Iran, a također podržava i smanjenje sankcija Iranu.  Kada je Iran bio izložen Trumpovom ‘najvećem mogućem pritisku’ kojeg su podržali i regionalni rivali teško da se mogao distancirati od Turske.

U svemu ovome što sukob između Armenije i Azerbejdžana duže potraje povećava se i opcija da će Iran biti primoran da igra odlučnu ulogu.

Iran smatra kako najopasnija promjena može povećati prisustvo Turske i Izraela na njenim sjevernim granicama. Vjerovatno je kako izraelski sigurnosni analitičari smatraju Tursku eskalirajućom dugoročnom prijetnjom, ali na Iran gledaju kao na jedan promptan problem. Azerbejdžan trenutno ima blisku sigurnosnu saradnju sa Izraelom, a potpuna azerbejdžanska pobjeda bi značila širenje izraelskog utjecaja u susjedstvu Irana.

Realnost da se rat dešava svega nekoliko kilometara od iranskih regiona u kojima živi većinsko azersko stanovništvo pojačava ovu zabrinutost. Američki i izraelski neokonzervativni krugovi već duže vremena nastoje izazvati etnički rat u regionu i ‘balkanizirati’ Iran.

Jedan dugotrajan sukob također pobornicima panturkizma u Bakuu i Ankari pruža mogućnost o realizaciji njihovih starih želja o odvajanju azerbejdžanskog dijela Irana. Kako se navodi u nekim izvještajima jedan manjinski dio iranskih azera imaju aspiracije za otcjepljenjem, ali sadašnji sukobi u Nagorno Karabahu mogli bi osnažiti osjećaj jedinstva Turaka što bi u nekom dugoročnom periodu značilo slabljenje nacionalne kohezije Irana. Ovo bi moglo narušiti kulturu suživota između Azera i Armenaca u Iranu. Zanimljivo je da se neke od najvažnijih armenskih crkava nalaze u regionu sa većinskim azerskim stanovništvom i da djeluju bez ikakvih problema. Azerbejdžanski etnički nacionalizam unutar Irana bi mogao izvrgnuti pritisku unutrašnju politiku, ali i međunarodne odnose.

Izvještaji o slanju plaćenika iz Sirije posredstvom Turske u region Nagorno Karabaha predstavlja novi izazov za Iran jer su to snage s kojima je Iran u sukobu u Siriji.

Stoga su spoj bliskih opasnosti i mogući nasrtaji Turske i Izraela na iranske granice, utjecaj sirijskih ekstremista te unutrašnji azerbejdžanski podsticaji, sve su to faktori koji bi mogli izazvati ono što je raniji obavještajni analitičar i savjetnik za sigurnosnu politiku Irana ocjenio kao ‘poništavanje sigurnosti’ na sjevernom do sada stabilnom krilu Irana. U tom smjeru su išla i upozorenja Hasana Rouhanija, iranskog predsjednika,  i Velayatija Turskoj da se suzdrži od raspirivanja tenzija te da i iransko strpljenje ima granice. Na tragu toga za očekivati je da će Iran svoju diplomatsku aktivnost usmjeriti na postizanje prekida vatre i da će uložiti dodatne napore za pojačanje sigurnosti na svojim sjevernim granicama, kao i pregovorima između zaraćenih strana te postizanju istinskog prekida vatre koji bi poštovale obje strane.

Izvor