PISjournal – Sjevernoatlantski savez (NATO), najveći vojni savez na svijetu, nalazi se pred možda najvećim izazovom od svog osnivanja 1949. godine. Iako je tokom Hladnog rata uspješno predstavljao okosnicu zapadne sigurnosti i odigrao ključnu ulogu u odvraćanju Sovjetskog Saveza, savremeni NATO suočava se s nizom unutrašnjih i vanjskih kriza koje dovode u pitanje njegovu buduću koheziju i sposobnost djelovanja. Rat u Ukrajini, promjene u američkoj vanjskoj politici, rastuće razlike među evropskim državama i složeni odnosi s Turskom stvaraju novu geopolitičku realnost koja zahtijeva redefinisanje prioriteta i strategija Saveza.
Jedan od najznačajnijih problema s kojima se NATO danas suočava jeste postepeno slabljenje povjerenja između dvije obale Atlantika. Sjedinjene Američke Države i evropski saveznici sve češće različito posmatraju sigurnosne prijetnje i prioritete. Dok Washington sve više svoju pažnju usmjerava prema Indo-Pacifiku i rivalstvu s Kinom, evropske zemlje ostaju fokusirane na navodne prijetnje iz Rusije. Ova razlika u strateškim prioritetima stvara tenzije unutar Saveza i otvara pitanje koliko dugo će Sjedinjene Države ostati spremne da snose najveći dio troškova evropske sigurnosti.
Posebno je značajan povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, koji je dodatno produbio postojeće dileme. Trump je više puta naglasio da Sjedinjene Države ne mogu i ne žele beskonačno finansirati evropsku odbranu, posebno kada mnoge bogate evropske države ne ispunjavaju obavezu izdvajanja najmanje dva posto bruto domaćeg proizvoda za odbranu. Njegova poruka evropskim saveznicima bila je jasna: Evropa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost. Takav pristup izazvao je zabrinutost među evropskim liderima koji su decenijama gradili svoju sigurnosnu politiku na pretpostavci trajne američke zaštite.
Rat u Ukrajini dodatno je pojačao osjećaj nesigurnosti među evropskim državama. Ovaj sukob pokazao je da rat više nije daleka prijetnja već realnost koja se odvija na evropskom kontinentu. Godinama nakon završetka Hladnog rata mnoge evropske zemlje smanjivale su vojnu potrošnju vjerujući da je era velikih međudržavnih sukoba završena. Međutim, ruska intervencija u Ukrajini prisilila je evropske vlade da preispitaju svoje sigurnosne strategije i značajno povećaju ulaganja u odbranu.
Njemačka predstavlja možda najupečatljiviji primjer ove promjene. Kao država koja je nakon Drugog svjetskog rata gradila identitet zasnovan na vojnoj suzdržanosti, Njemačka je pokrenula proces značajnog jačanja svojih oružanih snaga. Iako mnogi evropski lideri podržavaju ovaj zaokret, on istovremeno izaziva određenu nelagodu zbog historijskih iskustava vezanih za njemački militarizam iz prve polovine dvadesetog stoljeća. Tako se Evropa suočava s paradoksom: potreba za snažnijom odbranom dolazi u trenutku kada još uvijek postoje duboke historijske i političke osjetljivosti među državama članicama.
Pored transatlantskih nesuglasica, NATO se suočava i s unutrašnjim podjelama među evropskim državama. Rat u Ukrajini pokazao je da ne postoji jedinstven evropski pogled na Rusiju. Dok neke zemlje Moskvu smatraju najvećom prijetnjom evropskoj sigurnosti, druge države zagovaraju pragmatičniji pristup i govore da se Rusija ne smije trajno izolirati. Ove razlike otežavaju formuliranje zajedničke strategije i slabe sposobnost Evrope da djeluje kao jedinstven politički i sigurnosni akter u slučaju stvarnih prijetnji.
U tom kontekstu pojavile su se ideje o stvaranju manjeg i koherentnijeg evropskog sigurnosnog bloka koji bi okupljao države sa sličnim pogledima na ključna sigurnosna pitanja. Međutim, evropska politička kultura, zasnovana na složenim kompromisima i nacionalnim interesima, čini takve projekte izuzetno teškim za realizaciju. Za razliku od NATO-a, gdje su sve članice prihvatale američko vodstvo, nova evropska sigurnosna arhitektura zahtijevala bi izbor lidera ili grupe lidera sposobnih da objedine različite nacionalne interese. To je zadatak koji se pokazuje znatno složenijim nego što se često pretpostavlja.
O ozbiljnosti krize svjedoči i činjenica da se sve češće postavlja pitanje budućnosti transatlantskog partnerstva. Britanski časopis The Economist jednom je NATO-ovu situaciju opisao naslovom „Rad na braku, priprema za razvod“. Ova metafora precizno oslikava trenutnu poziciju evropskih država. S jedne strane, one žele očuvati savez sa Sjedinjenim Državama jer su svjesne da američka vojna moć ostaje nezamjenjiva. S druge strane, moraju se pripremiti za mogućnost da američka podrška u budućnosti bude ograničena ili uvjetovana.
Upravo zbog toga mnoge evropske zemlje ulažu značajna sredstva u jačanje vlastitih vojnih kapaciteta. Istovremeno nastavljaju kupovati američko naoružanje i održavati bliske veze s Washingtonom kako bi sačuvale transatlantsko partnerstvo. Ova dvostruka strategija predstavlja pokušaj balansiranja između zavisnosti od američke zaštite i potrebe za većom strateškom autonomijom.
Posebnu dimenziju NATO-ovim izazovima daje odnos Saveza s Turskom. Kao jedna od vojno najjačih članica NATO-a, Turska zauzima jedinstven položaj unutar Saveza. Po vojnoj spremnosti i operativnim sposobnostima smatra se najvažnijim saveznikom nakon Sjedinjenih Država. Ipak, odnosi između Ankare i pojedinih evropskih prijestolnica već godinama su opterećeni brojnim nesuglasicama.
Evropske države kontinuirano blokiraju tursko članstvo u Evropskoj uniji, odbijaju liberalizaciju viznog režima za turske građane i često kritikuju unutrašnju politiku Ankare. Iz turske perspektive dodatni problem predstavlja podrška koju pojedine evropske zemlje pružaju organizacijama koje Ankara smatra prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti. Takve okolnosti dovele su do situacije u kojoj odnos između NATO-a i Turske često više podsjeća na rivalstvo nego na partnersku saradnju.
Uprkos svim nesuglasicama, aktuelna geopolitička situacija povećava značaj Turske za budućnost Saveza. Ankara raspolaže snažnom vojskom, razvijenom odbrambenom industrijom i strateškim položajem koji povezuje Evropu, Bliski istok i Aziju. Osim toga, tursko vodstvo pokazalo je značajne diplomatske sposobnosti u upravljanju složenim regionalnim krizama.
Predstojeći NATO samit u Ankari stoga dobija posebno značenje. Mnogi analitičari smatraju da bi upravo Turska mogla odigrati ključnu ulogu u prevazilaženju postojećih podjela unutar Saveza. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan održava relativno dobre lične odnose s predsjednikom Trumpom, što Ankari daje mogućnost posredovanja između Washingtona i evropskih saveznika. U vremenu kada su transatlantski odnosi pod pritiskom, takva diplomatska pozicija može biti od izuzetne važnosti.
Za samu Tursku očuvanje NATO-a predstavlja strateški interes. Savez Ankari pruža međunarodni utjecaj, političku težinu i sigurnosne garancije koje bi bilo teško nadomjestiti drugim partnerstvima. Istovremeno, činjenica da je proces pridruživanja Evropskoj uniji praktično blokiran dodatno povećava značaj NATO-a kao glavnog okvira za tursku saradnju sa Zapadom.
Ekskluzivno PISjournal
