PISjournal – NATO se tokom svoje historije više puta prilagođavao promjenama u međunarodnim odnosima. Od svog osnivanja 1949. godine, kada je osnovni cilj bio kolektivna odbrana od prijetnje Sovjetskog Saveza, Savez je prošao kroz brojne transformacije koje su odražavale promjene u sigurnosnom okruženju. Nakon završetka Hladnog rata, fokus NATO-a prešao je na upravljanje krizama, borbu protiv terorizma i međunarodne mirovne operacije.
Međutim, savremeni međunarodni odnosi obilježeni su novim geopolitičkim izazovima, rastućom konkurencijom velikih sila i povratkom konvencionalnih vojnih sukoba. Upravo zbog toga predstojeći samit NATO-a u Ankari smatra se važnim trenutkom za definiranje budućeg pravca razvoja Saveza i njegove uloge u novom međunarodnom poretku.
Uoči samita predsjednik Recep Tayyip Erdoğan naglasio je potrebu za institucionalnim promjenama, izjavivši:„Današnji svijet nije nastavak starog svijeta u kojem je NATO osnovan. Uspostavljen je novi svijet i u okviru te nove globalne arhitekture pozicija NATO-a mora biti suštinski drugačija.“
Jedna od glavnih tema samita jeste prilagođavanje NATO-a promijenjenim globalnim okolnostima. Posljednjih godina međunarodni sistem prolazi kroz značajne promjene. Svijet više nije obilježen dominacijom jedne sile kao nakon završetka Hladnog rata, već se sve više govori o nastanku multipolarnog poretka u kojem različiti centri moći imaju značajan uticaj na međunarodne odnose. U takvom okruženju NATO nastoji redefinisati svoje prioritete i pronaći način da odgovori na nove sigurnosne izazove.
Ova transformacija saveza predstavljena je konceptom „NATO 3.0“. Iako ovaj izraz nije službeni naziv koji koristi Savez, on simbolično označava novu fazu razvoja NATO-a. Prva faza obuhvatala je period Hladnog rata, kada je osnovni zadatak bio odvraćanje Sovjetskog Saveza i zaštita zapadne Evrope. Druga faza započela je nakon raspada Sovjetskog Saveza i bila je usmjerena na borbu protiv terorizma, upravljanje krizama i stabilizacijske misije. Treća faza predstavljat će pokušaj prilagođavanja novim sigurnosnim okolnostima u kojima se istovremeno javljaju konvencionalni ratovi, tehnološka konkurencija i potreba za jačanjem industrijskih kapaciteta za proizvodnju vojne opreme.
Rat između Rusije i Ukrajine pokazao je da evropska sigurnost ponovo zavisi od sposobnosti država da odgovore na klasične vojne prijetnje. Nakon više od dvije decenije tokom kojih su mnoge evropske zemlje smanjivale vojne budžete, rat je ukazao na potrebu za većim ulaganjima u odbranu. Saveznici su shvatili da dugoročna sigurnost ne zavisi samo od brojnosti vojnika, već i od mogućnosti kontinuirane proizvodnje naoružanja, municije i savremenih vojnih sistema. Zbog toga se sve više pažnje posvećuje razvoju odbrambene industrije, modernizaciji oružanih snaga i povećanju proizvodnih kapaciteta.
Pored rata u Ukrajini, NATO se suočava i s brojnim drugim sigurnosnim izazovima. Među njima su rastuće rivalstvo između velikih sila, nestabilnost na Bliskom istoku, razvoj novih tehnologija, sajber prijetnje i upotreba bespilotnih sistema u savremenim sukobima. Sve ove promjene zahtijevaju drugačiji pristup planiranju odbrane nego što je to bio slučaj prije nekoliko decenija. Umjesto isključivog oslanjanja na broj vojnika i tenkova, sve veći značaj imaju tehnološke inovacije, umjetna inteligencija, bespilotne letjelice i napredni sistemi nadzora.
Očekuje se da će se važan dio rasprava na samitu odnositi na povećanje izdvajanja za odbranu među državama članicama. Posljednjih godina pitanje pravednije raspodjele finansijskih obaveza postalo je jedno od ključnih unutar Saveza. Sjedinjene Američke Države dugo snose najveći dio troškova zajedničke odbrane, dok mnoge evropske članice izdvajaju manje od dogovorenog nivoa. Zbog toga se od saveznika očekuje da predstave konkretne planove kojima će povećati ulaganja u vlastite vojne sposobnosti.
Ranije je generalni sekretar NATO-a Mark Rutte naglasio da države članice više ne mogu ostati samo na političkim obećanjima, već moraju predstaviti jasne i mjerljive planove za povećanje vojnih budžeta. Takav pristup odražava uvjerenje da se sigurnosni izazovi mogu uspješno rješavati jedino ako sve članice preuzmu odgovornost za zajedničku odbranu.
Pored toga, posebna pažnja će biti usmjerena na odnose između Evrope i Sjedinjenih Američkih Država. Dolazak nove američke administracije ponovo je otvorio pitanje buduće uloge SAD-a u evropskoj sigurnosti. Pojedini politički krugovi razmatraju mogućnost smanjenja američkog vojnog prisustva u Evropi ili drugačije raspodjele odgovornosti među saveznicima. Takve rasprave dodatno su potaknute ratom u Ukrajini i potrebom da evropske države razviju veći stepen samostalnosti u oblasti odbrane.
U prethodnim godinama često se govorilo o mogućnosti stvaranja snažnije evropske odbrambene politike ili čak zajedničke evropske vojske. Međutim, takve ideje do danas nisu u potpunosti realizirane. Evropska unija razvila je određene mehanizme saradnje i finansijske programe za jačanje odbrambene industrije, ali NATO i dalje ostaje glavni okvir kolektivne sigurnosti evropskih država.
Samit u Ankari održava se upravo u trenutku kada su odnosi između NATO-a i Rusije na najnižem nivou od završetka Hladnog rata. Rat u Ukrajini doveo je do povećanog vojnog prisustva Saveza na istočnom krilu, dok se Rusija i dalje smatra jednom od najvećih sigurnosnih prijetnji evropskom prostoru. Istovremeno, u strateškim dokumentima NATO-a sve više pažnje posvećuje se i Kini, čiji politički, ekonomski i vojni uticaj raste na globalnom nivou. Iako Kina nije neposredna vojna prijetnja evropskim članicama, njen tehnološki razvoj i globalne ambicije predstavljaju važan faktor u dugoročnom planiranju sigurnosne politike.
Osim evropskog prostora, NATO sve više razvija saradnju s državama iz drugih dijelova svijeta. Partnerstva sa zemljama Azijsko-pacifičke regije i državama Perzijskog zaljeva pokazuju da Savez nastoji proširiti političku i sigurnosnu saradnju izvan tradicionalnog evroatlantskog prostora. Takva partnerstva ne znače širenje članstva, već predstavljaju oblik političke i vojne saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, poput sigurnosti pomorskih puteva, borbe protiv terorizma, sajber sigurnosti i zaštite kritične infrastrukture.
Jedna od tema samita bit će i razvoj savremenih vojnih tehnologija. Ratovi u posljednjih nekoliko godina pokazali su koliko važnu ulogu imaju bespilotne letjelice, precizno navođeno oružje, elektronsko ratovanje i sistemi za izviđanje. Zbog toga države članice NATO-a ulažu značajna sredstva u razvoj novih tehnologija i modernizaciju svojih oružanih snaga. Savremeno ratovanje više ne zavisi isključivo od brojnosti vojske, nego i od sposobnosti brzog prikupljanja informacija, njihove obrade i preciznog djelovanja na velikim udaljenostima.
Turska, kao domaćin ovogodišnjeg samita, zauzima važan geografski položaj između Evrope, Bliskog istoka i Crnog mora. Zbog svog položaja ona predstavlja značajnog saveznika u pitanjima regionalne sigurnosti i kontrole važnih pomorskih i kopnenih pravaca. Tokom posljednjih godina razvila je i vlastitu odbrambenu industriju, posebno u oblasti bespilotnih letjelica, zbog čega se često spominje u raspravama o modernizaciji vojnih sposobnosti unutar NATO-a. Ipak, značaj samita ne proizlazi prvenstveno iz države domaćina, već iz činjenice da će se na njemu raspravljati o budućnosti cijelog Saveza i njegovom prilagođavanju novim globalnim okolnostima.
Može se očekivati da će zaključci samita imati dugoročan uticaj na razvoj NATO-a. Povećanje izdvajanja za odbranu, jačanje industrijske proizvodnje, razvoj novih tehnologija i unapređenje saradnje među članicama predstavljaju ključne prioritete koji će oblikovati sigurnosnu politiku u narednim godinama. Istovremeno, Savez će morati pronaći ravnotežu između odvraćanja potencijalnih protivnika, očuvanja političkog jedinstva među članicama i prilagođavanja promjenjivom međunarodnom okruženju.
Na kraju se može zaključiti da se NATO nalazi u periodu značajnih promjena. Rat u Ukrajini, rastuće geopolitičke napetosti i ubrzani tehnološki razvoj pokazali su da dosadašnji modeli sigurnosti više nisu dovoljni za suočavanje sa savremenim izazovima. Samit u Ankari predstavljat će priliku da države članice usaglase zajedničke prioritete i definišu strategiju za naredni period. Bez obzira na različite političke stavove pojedinih članica, zajednički cilj ostaje očuvanje kolektivne sigurnosti i prilagođavanje Saveza novim međunarodnim okolnostima. Upravo će sposobnost NATO-a da odgovori na ove izazove u velikoj mjeri odrediti njegovu ulogu i značaj u budućem međunarodnom poretku.
Ekskluzivno PISjournal
