PISjournal–U posljednjem činu brutalnosti, baš kada se povlačenje američke vojske iz Afganistana bližilo kraju, američki dron je raznio u komade 10 članova jedne porodice u Kabulu, među njima djeca starosti do 2 godine. Afganistanu
John Wight
Skoro svi novinski članci od Washingtona do Londona, koji su u posljednje dvije sedmice tugovali nad krajem prisutnosti Zapada u Afganistanu, više nego na mučan način pokušavaju da pripišu čast i plemenitost onome što je u stvarnosti bila brutalna kolonijalna okupacija, pokolj članova porodice Ahmedi u gore spomenutom napadu dronom postavlja posljednjih 20 godina u Afganistanu u pravi historijski kontekst.
Možda najistaknutija, ako ne i iznenađujuća tačka kada je u pitanju ovaj križarski rat, jeste da je započet na osnovu laži. Ova laž, koja se nikada ne smije zaboraviti, bila je da su talibani odbili predati Bin Ladena, kao glavnog osumnjičenog, čovjeka koji je naredio i organizirao napad na Kule bliznakinje (Twin Towers) 11. septembra.
Istina je da su talibani jasno stavili do znanja da će ga, nakon što su iz Washingtona dobili dokaze da iza ovog zločina stoji Osama bin Laden, predati trećoj zemlji – tj. Pakistanu – u zamjenu da SAD prekinu kampanju bombardiranja zemlje.
Međutim, Busha i njegovu kohortu neokonzervativaca u Washingtonu nije zanimala pravda. To je bila njihova osveta, zajedno s mogućnošću koju je pružio 11. septembar, da dokažu da su zapadne kulturne i političke vrijednosti – definirane kao demokracija i ženska prava – po definiciji univerzalne i da ih treba i može se s pravom nametnuti neciviliziranim i zaostalim regijama i narodima svijeta na kraju bajoneta.
Prikladno apstrahirani iz ovog zamaha ‘rata za civilizaciju’ bili su temeljni ekonomski motivi koji su stajali iza rata u Afganistanu – isti oni motivi koji su poduprli svako carstvo i svaki kolonijalni projekt koji je postojao.
Kada je u pitanju Afganistan, ovaj ekonomski motiv, baš kao i onaj koji je pokrenuo rat u Iraku, bila je dominacija nad svjetskim energetskim resursima. SAD su dugo nastojale uspostaviti plinovode i naftovode od Kaspijskog bazena, preko Turkmenistana i Afganistana do Pakistana i Indije, kako bi zadovoljili i profitirali od rastuće potražnje za energijom u ovom dijelu svijeta.
Američki naftni gigant, Unocal, vodio je projekt kojeg su snažno podržale i Clintonova i Bushova administracija. Obojica su pregovarali s talibanima u pokušaju da dobiju njihovu podršku i saradnju pa je stoga talibanska delegacija dovedena iz Kabula u sjedište Unocal-a u Teksasu 1997. godine gdje su ih tretirali kao dostojanstvenike u posjeti i ukazali im velikodušno gostoprimstvo. Njihov prelazak u status simpatizera terorista i brutalnih ugnjetavača žena uslijedio je kasnije.
Na kraju je projekat gasovoda odložen kada su razgovori s talibanskim rukovodstvom zašli u ćorsokak, a koji su kasnije okončani u julu 2001. godine, nekoliko mjeseci prije nego što su srušene Kule bliznakinje u New Yorku. Afganistan je također zemlja bogata mineralima, posebno litijem, koji je ključna komponenta u proizvodnji baterija. U internom dopisu Pentagona iz 2010. godine, nakon što je američko geološko istraživanje otkrilo čak i veća nalazišta litija u Afganistanu nego što se prvotno mislilo, navodi se da zemlja ima potencijal biti “Saudijski Arabija litija.”
Kao što smo tada vidjeli, gledajući dalje od uobičajene graje o demokratiji i slobodi, veliki imperativ iza uspostavljanja vlade u Kabulu koja je prijateljska prema Washingtonu i dugotrajnoj okupaciji zemlje nakon toga bila je pohlepa. To je dovelo direktno do patnje i smrti biblijskih razmjera. Preko 47.000 civila je poginulo, 66.000 afganistanskih vojnika i policajaca je ubijeno. Poginulo je 51.191 talibana i drugih opozicionih boraca. Preko 2.500 američkih službenika je poginulo kao i 3.846 američkih izvođača radova, 1.144 vojnika NATO -a i drugih saveznika. Također je poginulo 444 humanitarna radnika i 72 novinara. Ovo ne uključuje hiljade osakaćenih, mnogi od njih doživotno, kao i traume kod ljudi.
Kada je riječ o upravljanju i demokratiji pod okupacijom Afganistana pod vodstvom SAD-a, zapisi pokazuju da je ova mala ispostava tzv., zapadne civilizacije pretvorena u kazino rasprostranjene korupcije i kriminala. Bježanje Ashrafa Ghanija iz zemlje, ako je vjerovati izvještajima, sa hrpom novca, više karakterizira društvo koje su Washington i njegovi saveznici pomogli uspostaviti u Afganistanu tokom dugih dvadeset godina, nego bilo koja druga propaganda oko pitanja ženskih prava.
Dok mitovi posijani i ovjekovječeni od onih s okeanom afganistanske i tuđe krvi na rukama, koji im mogu omogućiti da poljube svoju djecu za laku noć, mirne savjesti, majke i očevi američkih, britanskih i NATO trupa ubijenih, radeći posao imperijalizma će se sada boriti da pronađu smisao u tim smrtima, napustivši propitivanje vlastitih vlada i smatrajući nemogućim da se prikaže istina da je sve bilo uzalud.
U posljednjoj analizi, barbarstvo zapadnog imperijalizma ne poznaje granice. Vapi za pravdom i pravnim lijekom i nastavit će to činiti sve dok pravda ne bude zadovoljena i ne bude izvršena. U međuvremenu, dok je general-major Chris Donahue iz 82. zrakoplovne jedinice SAD-a ušao u transportni avion C-17 kao posljednji američki vojnik koji je napustio Afganistan, čovjek se pita je li to učinio uz vriskove djece iz porodice Ahmedi čiji su životi prekinuti u udaru bespilotnih letjelica u nedjelju.
Stavovi izraženi u članku pripadaju autoru i ne odražavaju uredničku politiku PISjournala.
