Tim Anderson
Nečasni rat protiv Sirije Bombe buradi, pristrasni izvori i ratna propagand – Ratna propaganda često zahtijeva napuštanje zdravog razuma i principa, a nečasni rat protiv Sirije to upravo demonstrira u izobilju. Kontinuirani protok informacija o zločinima – ‘bombama buradima’, hemijskom oružju, ‘ubijanju na industrijskoj razini’ , ubijenim bebama – prožimaju sve pore zapadnih medijskih izveštavanja o Siriji. Ono što je zajedničko kod svih tih izvještaja je da sirijskog predsjednika i Sirijsku armiju portretiraju kao monstrume koji vrše pokolj civilnog stanovništva, uključujući djecu. Međutim, kad se pažljivije analiziraju sve te priče, vidi se da su one zapravo lansirane iz jednostranih izvora. Nas svakodnevno podvrgavaju ispiranju mozga. Uobičajeno etičko poimanje principa novinarstva, kao što su izbjegavanje sukoba interesa, traganje za nezavisnim dokazima i propitivanje i diskvalifikacija svih tvrdnji koje lansiraju zaraćene strane kako bi potvrdile svoju verziju priče, potpuno se ignoriraju u većini zapadnog medijskog diskursa.
Ključne riječi: propaganda, hemijsko oružje, Sirija
Ovu ionako toksičnu atmosferu još više produbljuje fabriciranje dokaza kojim se filuje lakovjerna javnost, iako su se na isti način pokušale opravdati invazije u prošlosti (na Irak 2003. godine) i prljavi rat (u Libiji, 2011. godine) a o kojima još uvijek postoji svježe sjećanje u glavama ljudi. Kao i u slučaju ranijih ratova, cilj ove propagande je u potpunosti demonizirati neprijatelja, koristeći se učestalim tvrdnjama o počinjenim zločinima i na taj način mobilizirati široku podršku javnosti za rat. (Knightley 2001)
Ipak, čak i u ratnim okolnostima, odanost principima objektivnosti i istine neophodna je kada se razmatraju problematični dokazi; u najmanu ruku onda kada želimo doznati istinu. Zaraćene strane uvijek imaju interes da diskreditiraju i delegitimiziraju svoje protivnike. Zbog toga dokaze jedne strane u sukobu uvijek moramo suprotstaviti argumentima protivnika sa velikom dozom skepticizma.
Ne radi se o tome da je jedna strana u sukobu nesposobna da shvati svoga protivnika, već o tome da je sve ono što su tvrdnje i jedne i druge strane uvijek uvjetovano njihovim posebnim interesima. Zbog toga uvijek moramo imati u vidu pristrasnost. Ako nema načina da se provjeri izvor i valjanost dokaza, te ako su ti dokazi jednostrani i cilj im je opravdati poteze jedne strane oni se moraju odbaciti kao bezvrijedni u forenzičkom smislu. Isključivanje jednostranih dokaza bazirano je na općeprihvaćenim principima koji se primjenjuju u krivičnom pravu. Takvi dokazi imaju vrijednost samo u slučaju ako su usmjereni protiv jedne zaraćene strane, kao kod priznavanja, ili kad se ima šta reći o mentalitetu strane koja ih pokušava prodati za istinite.
Ova načela primjenjuju se bez obzira govori li se o prirodi ratnog nasilja, javnog mnijenja ili pak političke lojalnosti. Naprimjer, kada naoružane islamističke skupine i njihovi pomagači tvrde da njihov smrtni neprijatelj, Sirijska Arapska vojska vrši masakre nad civilima (e. g. AP 2015), takva tvrdnja je skoro beznačajna. Sasvim je očekivano da zaraćene strane jedna drugu optužuju koristeći se propagandom i oružjem. Lažne tvrdnje o zločinima vladinih snaga u upotrebi su od samog početka sukoba. Poglavar jednog manastira u Homsu, majka Agnes-Mariam, odbacila je kao netačne tvrdnje o zločinima sirijske vojske koje su lansirali neki pripadnici Slobodne vojske Sirije tokom 2011. godine, pri čemu su prizori ubijenih civila reciklirani u medijima koje su emitirali islamisti. (SANA 2011) Na isti način, američki novinar Nir Rosen ubijene borce sirijske oružane opozicije predstavio je kao ‘nevine civile koje su pobile sirijske sigurnosne snage’. (Rosen 2012)
Koja se pouka iz ovoga može izvući? Budite obazrivi spram jednostranih priča o zločinima. One u najboljem slučaju mogu služiti kao povod koji bi trebao potaknuti na nezavisni proces traganja za nezavisnim dokazima.
Iz istih razloga, kada Katarska monarhija (koja je investirala milijarde dolara u oružane napade na Siriju) prezentira anonimne, plaćene ‘Krunske svjedoke’, sa fotografijama velikog broja unakaženih tijela, okrivljujući Sirijsku vojsku da je ‘počinila masakre na industrijskoj razini’ (O’Toole 2014; Jalabi 2015), trebalo bi biti jasno da su ti ‘dokazi’ jednostrani i nepouzdani. (Smith-Spark 2014; MMM 2014)
Činjenica da te dokaze nudi jedna zaraćena strana u sukobu, pred samo održavanje Mirovne konferencije u Ženevi, morao bi biti još ozbiljniji razlog za njihovu sumnju.
Bez istinski nezavisnih dokaza koji bi potvrdili tvrdnje svjedoka, nemoguće je verificirati, koje su godine, pod kojim okolnostima, pa čak u kojoj zemlji ti snimci napravljeni. Oni koji finansiraju i naoružavaju sektaške grupe masakrirali su hiljade ljudi tokom proteklih nekoliko godina, u ratovima u Afganistanu, Iraku i Siriji. Ne nedostaje fotografija mrtvih tijela. Činjenica da zapadni medijski izvori ponavljaju te optužbe, koristeći svoje advokate, (koje također plaća Katar), kako bi od ničega progurali svoj argument kao istinu (Cartalucci 2014; Murphy 2014), tek pokazuje njihovo ograničeno razumijevanje pojma nezavisnih dokaza. Isti principi primjenjuju se kada se radi o polaganju prava na legitimitet.
Tvrdnje službenika vlade SAD-a, kojima se otvoreno (i u suprotnosti sa normama međunarodnog prava) traži ‘promjena režima’ u Siriji, te kako je predsjednik Assad ‘izgubio legitimitet’ (e. g. Hilary Clinton na Al Jazeeri 2011.) treba tretirati sebičnom i jednostranom propagandom.
U slučaju tvrdnji Vašingtona u vezi augustovskog napada u istočnoj Ghoutai 2013. godine u kojem je, navodno, korišteno hemijsko oružje, američka administracija, i neke od njenih ugrađenih agencija su pokušale iskoristititi telemetriju i neke druge oblike posrednog dokazivanja kako bi implicirale Sirijsku vojsku u ovaj zločin. (Gladstone and Chivers 2013; HRW 2013) Međutim, nakon što su te tvrdnje opovrgnute nizom nezavisnih dokaza (Lloyd) and Postol 2014; Hersh 2014; Anderson 2015), Vašington i njegova medijska periferija su jednostavno nastavili sa ponavljanjem tih istih diskreditiranih optužbi. U ratnim okolnostima, rijetki su oni dovoljno odvažni da kažu kako je ‘car go’.
Još više pažnje potrebno je posvetiti u situaciji kada dokazi jedne od zaraćenih strana rade protiv njenih vlastitih interesa. Naprimjer, tokom 2012. godine zapadni mediji intervjuirali su trojicu komandira Slobodne Sirijske vojske (FSA) u Halebu (Aleppo). Sva trojica su priznali da ih lokalno stanovništvo ne podnosi a da Sirijski predsjednik uživa podršku većine stanovnika. Jedan je izjavio da Assad uživa 70% podrške (Bayoumy 2013) u tom pretežno sunitskom muslimanskom gradu. Drugi je kazao da lokalno stanovništvo, ‘svi redom, lojalni su Basharu, i oni nas špijuniraju’ (Abouzeid 2012). Treći je izjavio da su svi stanovnici ‘doušnici koji nas mrze… Okrivljuju nas za uništavanje’. (Abdul-Ahad 2012) Iako je ovo anegdotalni dokaz, jer je suprotstavljen interesima strane u sukobu koja ga navodi, on ipak ima svoju važnost jer nije upotrebljen u vlastitu korist.
Na isti način, kada su šefovi vlada NATO-a tvrdili da je predsjednik Assad ‘davno izgubio svaku vrstu legitimiteta’, interni izvještaj NATO-a ocijenio je da oko 70% Sirijaca podržava Assada, 20% ih je neutralno, a 10% podržava ‘pobunjenike’. (World Tribune 2013; BIN 2013)
Iako ne postoje pojedinosti koje je moguće pronaći u javnom domenu o metodama na osnovu kojih su ove procjene donesene, one ipak imaju određenu važnost budući da te procjene nisu motivirane vlastitim interesima već na njihovu štetu. Nadalje, te procjene su približno jednake ishodu predsjedničkih izbora koji su održani u junu 2014. godine, na kojima je Bashar al Assad dobio 65% podrške svih glasača sa pravom glasa, što je oko 88.7% glasačkog tijela od 73.4% izlaznosti na izbore. (Idea International 2015)
Najćešća i najfrapantnija pogreška zapadnih medija koji se bave izvještavanjem o Sirijskoj krizi, svakako je neobično oslanjanje na pojedinačni ljudski izvor informacija, u ovom slučaju radi se o osobi koja živi u Londonu, a koja sebe naziva Sirijskim obzervatorijom za ljudska prava (SOHR). Većina izvješaja o broju režimskih žrtava i ogromnoj kolateralnoj šteti dolazi upravo iz ovog izvora. S druge strane, poznato je da je ta osoba po imenu Rami Abdul Rahman duže vrijeme na svojoj web stranici isticao zastavu ‘Slobodne Sirijske vojske’ koja djeluje pod političkim vodstvom Muslimanske braće. (SOHR 2015)
On tvrdi da informacije prikuplja od mreže svojih saradnika u Siriji i obližnjih zemalja. Logično je zaključiti da te informacije dolaze iz antivladinih izvora. Medijski kanali koji se oslanjaju na ovaj otvoreno pristrasni izvor informacija podrivaju svoj vlastiti kredibilitet. Možda im nije ni stalo do toga da li su informacije tačne ili ne. Činjenica da zapadne vlade općenito većinom podržavaju liniju Muslimanske braće kada je u pitanju sirijski sukob, (sektaški narativ protiv sekularne države) ih čini manje zabrinutim za objektivnost izvora. Ti kanali redovno prezentiraju verziju priče koju lancira SOHR, često čak i sa impresivno zvučećim brojem žrtava, kao da su oni tačni. (e. g. AP 2015; Pollard 2015)
Negiranje tih tvrdnji od strane ‘režima’ pokatkada se doda u paragrafu 7 ili 8, kako bi se ostavio dojam o objektivnom novinarstvu. Abdul Rahmanove povremene kritike rivalskih selefističkih grupa (poput DAESH-a i ISIL-a) vjerojatno njegovim izveštajima daju privid kredibiliteta. U svakom slučaju, nepromišljeno prihvatanje ovih jednostranih i pristrasnih izvještaja važan je oslonac održavanju u životu zapadnih mitova o tome kako Sirijska armija gotovo ne čini ništa osim ubijanja civilnog stanovništva. Gotovo identičan problem može se primijetiti i u kampanji tokom 2014–2015. godine protiv korištenja ‘bombi buradi’, u kojoj se navodi da je specifična vrsta bombe koju je koristila sirijska ratna avijacija (sastavljena od pogonskog goriva i šrapnela), odgovorna za masivne civilne žrtve. Robert Parry (2015) ističe važan momenat kad kaže da bilo koja vrsta improvizirane bombe koja se ‘baca iz helikoptera’ ima daleko manje razrajući i nediskriminatorni učinak od većine raketnih napada, da ne govorimo od municije koja sadrži osiromašeni uranijum, napalm, bijeli fosfor i klasterne municije koju koristi Vašington.
Ipak, ovdje nije riječ samo o problemu tehnologije perse, već se radi o jednom novom metodu širenja straha koji ima za cilj obezbjeđivanje podrške ratu protiv Sirije, tvrdeći kako sirijska armija, zapravo, ne radi ništa drugo sem ubijanja civila. Navodno ‘nebirajuća’ priroda ovog ‘novog’ oružja, prosto se nameće konstantnim ponavljanjem ovog slogana. Bez obzira na to, ogromna većina lokacija za koje se tvrdi da su u napadima na njih upotrebljavane ‘bombe buradi’, u periodu od 2014– 2015., su zapravo mjesta koja su već više godina naseljena raznim sektaškim islamističkim bandama: sjeveroistočni dio Haleba, predgrađe Douma sjeveroistočno od Damaska i Raqqa na istoku Sirijske pustinje. Human Rights Watch čije je sjedište u Vašingtonu (usko vezano za Vijeće za vanjsku politiku, neformalni organ američke vanjske politike – Council on Foreign Relations) publicirao je mapu koja pokazuje mjesta gdje je bačeno na stotine ovih bombi buradi u sjeveroističnom dijelu Haleba koji se nalazi pod kontrolom opozicionih snaga. (HRW 2014) ‘Opozicija’ je u ovim dijelovima službeni ogranak organizacije Al-Qaede u Siriji (Jabhat al Nusra), koja je u savezu sa Islamskim frontom iza kojeg stoji Saudijska Arabija (a konglomerata grupa bivše Slobodne Sirijske armije koju čine Harakat Ahrar as-Sham, Suqur as-Sham, Liwa at-Tawhid, Jaysh al-Islam, Jabhat al-Kurdiyya, Liwa al-Haqq and Ahrar as-Sham), a kasnije i ‘Islamske države u Iraku i Levantu’ (ISIL), Turkistanske Islamske partije i Vojske pobjede. Skoro sve navedene vojne formacije zvanično su na međunarodnom planu proglašene terorističkim organizacijama koje su odgovorne za višestruke zločine u Siriji. Uopće ne iznenađuje činjenica, da Sirijska vojska redovno bombardira naoružane skupine koje se nalaze na ovom području.
Suprotno mitu o ‘umjerenim pobunjenicima’, terorističke grupe veoma često surađuju. Naprimjer, visoko pozicionirani vođa Sirijske Slobodne armije koju podržava vlada SAD-a, Abdel Jabbar el-Okaidi, je prilično otvoren u vezi činjenice da zajedno surađuje sa formacijama ISIL-Daesh-a. (see Eretz Zen 2014) FSA također, od samog početka, tijesno surađuje sa drugom vodećom grupom Al-Qaede, Jabhat al Nusrom. Tvrdnje izvora informacija o ‘civilnim’ žrtvama gotovo ekskluzivno dolaze od islamističkih grupa, ili pak ‘aktivista’ koji djeluju u sadejstvu s njima. Te njihove tvrdnje kasnije magnificiraju zapadni mediji i neke nevladine organizacije za ljudska prava, koje su također, u praktičnom smislu, nerazdvojne od vanjske politike zapadnih zemalja.
Broj žrtava tipično se objavljuje od strane Sirijske opservatorije za ljudska prava stacionirane u Velikoj Britaniji (SOHR 2015), Sirijske mreže za ljudska prava, također u Britaniji (SN4HR 2015), ili istanbulskog Centra za dokumentaciju povreda u Siriji (VDC 2015; Masi 2015). Svi ovi centri su bliski islamističkim grupama, ali obično su javno distancirani od ISIL-a. VDC je dokumentirao neke žrtve u Siriji kao ‘šehide’ revolucije (Vidi Sterling 2015b.); ali je glavna poenta u tome da su svi ti centri ustvari pristrasni zastupnici opozicionih snaga, sektaških islamista koji su odani ideji nasilnog svrgavanja sirijske države te su stoga visoko motivirani da iznose neistine o Sirijskoj vojsci. Vrhovni komandant u propagandnom ratu, američki predsjednik Obama, je njihov predvodnik, tvrdeći da Sirijska vojska ‘koristi bombe buradi kako bi masakrirala nevinu djecu’ (Obama in Mosendz 2015). Budući da nikad nisu pronađeni dokazi o tome da je predsjednik Assad imao namjeru ubijati djecu, Parry (2015) je potpuno u pravu kada takvu tvrdnju naziva ‘bezobraznom i prevarantskom propagandom’.
Bijelu kuću u tome podržava ‘ugrađeni posmatrač’ Human Rights Watch, čiji šef Kenneth Roth opsjednuto ponavlja riječi ‘bombe buradi’, a otkriven je kako objavljuje fotografije razorene Gaze i Kobanea, lažno tvrdeći da su to fotografije Haleba nakon njegovog bombardiranja od strane Assadovih trupa. (MOA 2015; Interventions Watch 2015) Zapravo, te fotografije pokazuju učinak izraelskog, američkog i ISIL-ovog bombardiranja. Recikliranje fotografija poginulih žrtava rata postala je uobičajena rutinska pojava. Međutim, temelji na kojima počiva zapadna ratna propaganda uporno se oslanjanju na jednostrane i pristrasne izvore. Kampanja u vezi ‘bombi buradi’ očigledno je osmišljena da legitimizira Sirijsku vladu i njenu vojsku, a vjerovatno i da spriječi ili uspori napade na islamističke skupine. Bez obzira na to, Sirijska se vlada za bombardiranje dijelova zemlje koju drže teroristi nikom ne izvinjava.
Većina civila u područjima koja su bombardirana ‘barrel bombama’ je već davno napustila ta naselja. U januaru 2015. godine Reuters (2015a) je objavio videosnimak nekih od posljednjih evakuacija Doume koju je obavila Sirijska vojska. Nekoliko mjeseci kasnije ista agencija je lamentirala zbog masakra ‘civila’ u Doumi, posredstvom ‘aktivista’ SOHR-a koje je navela kao izvor. (Reuters 2015b) Ponavljanje ovih izmišljenih tvrdnji od strane islamista, s njima povezanih aktivista i njihovih zapadnih pomagača, (za informacije na Avaazu, Bijelim kacigama i Sirijskoj kampanji, vidjeti Sterling 2015a i Mint Press 2015) prouzrokovalo je naslove poput: ‘Barrel bombe Sirijskog režima ubile više civila nego ISIL i Al-Qaeda zajedno’ (Masi 2015). Ovakvi naslovi implicitno prizivaju još žešće napade na Siriju. Fotografije ubijenih i ranjenih žena i djece u napuštenim gradovima naseljenim oružanim skupinama jednostavno su pozajmljene iz drugih kontekstualnih situacija. Amnesty International (USA) uglavnom je usvojila priču o ‘barrel bombama’, zajedno sa izmišljenim brojem ubijenih civila. Ipak, za Amnesty je svojstvena metodološka slabost oslanjanja na jednostrane izvore kao i VDC, SN4HR i SOHR. Prozapadna sklonost Amnestya dovela je ovu organizaciju do toga da ponavlja gluposti koje je NATO već konstruirao u drugim situacijama, poput onih u Kuvajtu i Libiji. (Vidi Sterling 2015b)
Sve što smo gore naveli ne znači da Sirijska vojska nije ubijala civile, pogotovo one koji su živjeli zajedno sa terorističkim grupama. Međutim, mnogi Sirijci, čije su porodice direktno pogođene terorističkim napadima, postavljaju pitanje zbog čega vladine trupe nisu također bombardirale područja kao što je Douma, sjeveroistočno od Haleba i Raqqai. Ti građani tvrde da su jedini civili koji su tamo ostali zapravo oni koji podržavaju preostale bande poznate po presjecanju grkljana. Amerika svakako nije oklijevala bombardirati pripadnike otpora okupaciji Iraka u Faludži tokom 2004. (Democracy Now 2005) Ipak, u Siriji su stvari bile sasvim drugačije, kako je izjavio jedan bivši pripadnik rusko-sirijske državne milicije: “Islamisti se namjerno skrivaju iza civila. Ali, da smo zaista poubijali sve one koji pružaju podršku neprijatelju, distrikt Douma bi davno već bio uništen – on bi naprosto bio poravnat tenkovima za jedan jedini dan, kao što to neki sirijski tvrdokorci traže već duže vrijeme. Ali, Assad to ne želi… naš zadatak je da pokušamo ujediniti zemlju. Zbog toga, prije svake vojne akcije, nama je strogo naređeno da ne smijemo pucati na civile ni pod kakvim okolnostima. Ako se desi da neki civil pogine, uvijek se provodi istraga, a ako se ustanovi krivica, slijedi prijeki vojni sud. (Mizah 2015). Ovaj rezon jednostavno se ignorira u samoopsjednutim i bezobzirnim zapadnim raspravama o sirijskom ratu.
Oni koji provode ispitivanje javnog mnijenja izvan Sirije morali bi posebno povesti računa i biti pažljiviji kada olahko donose zaključke o situaciji u ratom razorenoj Siriji. Naprimjer, iako britanski ORB International nije državna agencija, ona ipak djeluje unutar i finansirana je u neprijateljski orijentiranoj zemlji spram Sirije, i aktivno je angažirana u rasprave koje su od interesa za zaraćene strane. Slučaj koji to potvrđuje je sljedeći: Istraživanje javnog mnijenja koje je provedeno polovinom 2014. godine sugeriralo je da ‘tri od pet Sirijaca podržava međunarodnu vojnu intervenciju’. (ORB 2014: Table 1) Ovakav zaključak uistinu zaokuplja pažnju zapadnih vlada i ovaj broj je naprosto neralan. Prije svega, oni građani Sirije koji podržavaju Vladu (a koji prema najvećem broju istraživanja čine većinu stanovništva) uvijek su bili protiv vojne intervencije. Drugo, većina sirijske opozicije također se protivi stranoj intervenciji. Najopsežniji dokument sirijske opozicije, Deklaracija iz Damaska (2005), podjednako se protivi oružanim napadima na Vladine snage i stranoj intervenciji. Jedino su se Muslimanska braća, neke ličnosti u egzilu, i još neke kurdske grupe otcijepile od opozicije. Tvrdnje da 60% građana Sirije, nakon tri godine rata, i ogromne patnje sirijskog naroda, kojim su kumovale u velikoj mjeri intervencije snaga zemalja NATO pakta i Zaljevskih monarhija, želi takvu vrstu strane intervencije naprosto ne odgovara činjeničnom stanju. To je navod koji odgovara nereprezentativnom uzorku koji daje prednost onima koji podržavaju oružanu opoziciju. Stoga je neophodno analizirati način na koji ORB prikuplja podatke. Njihove metode su netransparentne.
Ova organizacija sa sjedištem u Britaniji provodi istraživanja javnog mnijenja na način da upošljava mali broj Sirijaca s kojima komuniciraju telefonom i putem interneta. Ovi lokalni akteri se obučavaju kako da vrše selekciju i intervjuiraju male grupe ljudi širom Sirije. ORB nudi oskudne informacije o načinu izbora suradnika u Siriji, i na osnovu kojih kriterija oni zauzvrat vrše selekciju svojih informanata. Oni jednostavno tvrde da njihova istraživanja oslikavaju opće stanje i da su reprezentativna. Prema ispitivanju provedenom polovinom 2014. godine tvrdi se da 4% Sirijaca navodi da islamistička grupa koju podržava Saudijska Arabija, ISIS/Daesh ‘najbolje zastupa interese i težnje Sirijskoga naroda’ (ORB 2014). ISIL je do tog momenta već postao najistaknutija antivladina oružana skupina u Siriji. Ovaj rezultat (podrška od 4%) doista je izgledala prihvatljivom, i konzistentna je sa drugim raspoloživim informacijama. Ali je njena pouzdanost narušena nerealno visokim nivoom podrške stranoj vojnoj intervenciji.
Dodatna anomalija je to što je ispitivanje ORB-a provedeno u julu 2015. godine pokazalo da 21% ispitanika u Siriji podržava ISIL (ORB 2015: Table 3). Iako postavljeno pitanje nije bilo istovjetno, razlika između dva rezultata (4% i 21%) je ogromna i teško je objašnjiva bilo čime što se u međuvremenu dogodilo između 2014. i 2015. godine. Niko drugi nije dokazao da su fanatici ISIL-Daesh-a za tako kratko vrijeme ostali omiljeni tolikom broju ljudi. Podrška od 35% terorističkoj grupi Jabhat al Nusra (ORB 2015), ozloglašenoj po samoubilačkim bombaškim napadima kamiona bombi i odsijecanjem glava također je objektivno neprihvatljiva. Jednostavno rečeno, kako to da jedna trećina stanovništva ‘blagonaklono’ gleda na ove terorističke organizacije koje su su postale ozloglašene po svojim zločinima? Očito je da ovdje nešto nije u redu. Jedino prihvatljivo objašnjenje je da je visok stepen pristrasnosti uticao na tvrdnju o širokoj zastupljenosti u ispitivanjima koje je provodio ORB. Ova je organizacija i ranije bila na udaru akademskih kritika zbog svoje netransparentnosti i nepotpunog dostavljanja na uvid glede metoda i ‘važnih neregularnosti’ u svojim procjenama broja poginulih u iračkom ratu. (Spagat and Dougherty 2010)
Ta nepouzdanost prisutna je i u podacima vezanim za Siriju. Uprkos napuhanoj brojki visoke podrške grupama Al-Qaede, ispitivanje iz 2015. godine pokazuje da je predsjednik Assad najpozitivnija snaga u zemlji, iako je podrška njemu samo 47% (ORB 2015: Table 3), najniža brojka od bilo kojeg drugog ispitivanja (bilo sirijskog ili nesirijskog) za vrijeme krize. Zanimljivo je da ispitivanje ORB-a iz 2015. godine tvrdi da 82% Sirijaca vjeruje da je SAD proizvela ISIL (ORB 2015: Table 20). Međutim, obzirom na druge anomalije koje karakteriziraju rad ORB-a nemoguće je utvrditi koliko je ova brojka pouzdana. Naprosto se čini da je ispitivanje ORB-a, zbog svog netransparentnog selektivnog procesa, previše naglašenu važnost dao antivladinim ispitanicima. To možda i ne iznenađuje obzirom da se radi o britanskoj organizaciji i može potaknuti široku javnu raspravu u zapadnim zemljama, ali ne pomaže boljem razumijevanju Sirije kod zapadne javnosti.
Iako je važno prepoznati izvore pristrasnosti, ponavljanje anti-sirijske priče na osnovu pristrasnih izvora ne može biti samo stvar pristranosti per se. Poznato nam je na osnovu nezavisnih dokaza da su ranije tvrdnje o masakrima fabricirane od strane sektaških grupa, koje su tada uživale podršku Washingtona. To je dokumentirano u vezi masovnih ubistava u gradovima Houla, Aqrab, Daraya i Istočna Ghouta (vidi Anderson 2015a i 2015b). Nakon što je ovo otkriveno, nije bilo izvinjenja ili priznanja, bilo od strane Bijele kuće ili zapadnih medija koji su to prvi bili objavili. Ovaj obrazac znači da je vjerojatno bilo i drugih izmišljotina. Dakle, dok autentični posmatrači krize, pažnju moraju posvetiti principijelnom istraživanju tvrdnji i kontra-tvrdnji, također je nužno obratiti pažnju na mašineriju koja producira široko rasprostranjenu propagandu, koja će se istim tempom vjerovatno nastaviti i u dogledno vrijeme.
Dara’a 2011. – Još jedna Islamistička pobuna
“Protesti protiv vlade u Siriji sve do septembra 2011. godine bili su uglavnom mirnog karaktera” – Human Rights Watch, March 2012., Washington
“Otpočetka sam vidio naoružane prosvjednike na demonstracijama… oni su prvi koji su počeli pucati na policiju. Vrlo često, nasilje snaga sigurnosti javlja se kao odgovor na brutalno nasilje naoružanih pobunjenika” – pokojni fra. Frans Van der Lugt, januar 2012. godine, Homs Syria. “Tvrdnje da je oružana pobuna protiv Sirijske Vlade počela nedavno je potpuna laž. Ubijanje vojnika, policijaca i civila, često na veoma brutalan način, dešava se gotovo od samog početka.” – Profesor Jeremy Salt, oktobar, 2011. godine, Ankara Turkey.
Dupla priča o sirijskom sukobu počela je na početku oružane nasilne pobune koja je počela 2011. godine, u najjužnijem pograničnom gradiću Daraai. Prvo svjedočanstvo nam dolazi od nezavisnih svjedoka u Siriji, kao što su pokojni otac Frans Van der Lugt iz Homsa. Oni tvrde da su se naoružane osobe infiltrirale u redove ranih političkih reformskih prosvjednika koji su zahtijevali političke reforme, kako bi pucali na policiju i civilno stanovništvo. Ovo nasilje došlo je iz redova sektaških islamista. Drugi val nasilja otpočele su islamističke grupe (‘pobunjenici’) i njihovi zapadni pomagači. Oni tvrde da nije bilo ‘neopravdanog’ nasilja od strane sirijskih snaga sigurnosti u cilju represivnog djelovanja protiv političkih protesta koje je pokrenuo sekularno orijentirani pokret za političke reforme.
Pažljivo izučavanje nezavisnih dokaza, pak, pokazuje da je priča o ‘pobunjenicima’ koju podupire Washington, iako je ona široko raširena, zapravo dio strategije da se delegitimizira Vlada Sirije, u cilju izazivanja ‘promjene režima’. Da bismo to razumjeli neophodno je primijetiti da je prije nego što je počela oružana pobuna, u martu 2011. godine došlo do slanja pošiljki sa naoružanjem iz Saudijske Arabije islamistima u džamiji Al-Omari. Također je korisno podsjetiti na raniju oružanu pobunu koju su povela Muslimanska braća u gradu Hama, 1982. godine, obzirom na paralelni mit koji je izgrađen na temelju ovih pobuna. Američki obavještajni podaci (DIA 1982) i britanski autor pokojni Patrick Seale (1988) nude nezavisne dokaze o onom što se desilo u gradu Hama. Nakon dugogodišnjih nasilnih oružanih napada sektaške prirode koje su izveli ogranci Sirijske Muslimanske braće, do sredine 1980. godine predsjednik Hafez al Assad uspio je ‘slomiti kičmu’ sektaške pobune, koja je imala za cilj nametnuti selefistički model islamske države u Siriji. Posljednji pokušaj državnog udara otkriven je, što je ‘primoralo Muslimansku braću da povedu’ ustanak u njihovom uporištu Hami. Seale opisuje početak tog nasilja na slijedeći način:
“U dva ujutro, u noći drugog na treći februar 1982. godine jedan odred sirijske vojske koji je pročešljavao staru gradsku četvrt upao je u zasjedu. Snajperisti koji su bili locirani na krovovima obližnjih zgrada ispalili su hice koji su usmrtili nekoliko vojnika… [Vođa Muslimanske braće] Abu Bakr [Umar Jawwad] naredio je opću pobunu … podiglo se na stotine islamističkih boraca … do jutarnjih sati oko sedamdeset vodećih ba’sista je masakrirano a pobunjenička gerila je trijumfalno grad proglasila ‘oslobođenim’ (Seale 1988: 332). Armija je uzvratila snažnom upotrebom sile angažiravši 12,000 vojnika, a borbe su trajale tri sedmice. Bio je to građanski rat podržan iz vana, uz neke prebjege iz sirijske vojske”. Seale dalje navodi: “Kako se borba polahko pretvarala u korist vlade, gerilci su se povukli u staro jezgro grada … nakon žestokog granatiranja, komandosi i partijski dobrovoljci podržani tenkovima, ušli su u grad… u nastavljenim operacijama čišćenja poginuo je veliki broj civila, dok su čitava predgrađa sravnjena sa zemljom”. (Seale 1988: 333)
Dva mjeseca kasnije izvještaj američke obavještajne službe je glasio: “Ukupni broj žrtava incidenta u Hami vjerovatno je oko 2,000. To uključuje otprilike 300 do 400 pripadnika tajnog aparata elite Muslimanske Braće”. (DIA 1982: 7). Seale prepoznaje da je i Sirijska vojska imala velike gubitke. “U isto vrijeme, veliki broj ih je poginuo u lovu na naoružane napadače … simpatizeri Vlade procjenjuju da je bilo tek 3,000 poginulih, a kritičari tvrde da je broj ubijenih čak 20,000 … međutim, brojka od 5,000 do 10,000 mogla bi otprilike biti bliža stvarnom broju poginulih” dodaje ovaj autor. “Gerilci su predstavljali ozbiljne protivnike, koji su raspolagali velikim količinama deviznog novca … [i] ne manje od 15,000 cijevi automatskog oružja” (Seale 1988: 335). Naknadne procjene koje su izvršili pripadnici Muslimanske Braće namjerno su broj poginulih uvećavali, tako da je taj broj čak nekada bio ‘40,000 civila’, čime su pokušali prekriti da se radilo o oružanoj pobuni i sektaškom masakru, tvrdeći da je Hafez al Assad počinio masakre nad ‘nevinim civilima’ (npr. Nassar 2014). Tadašnji predsjednik Sirije je za masakr u Hami optužio strane sile. Seale vjeruje da Hafez ‘nije bio paranoičan’, u tim svojim ocjenama, budući da je zaplijenjena velika količina oružja proizvedenog u SAD-u, a od nekoliko američkih kolaboracionista: Jordanskog kralja Huseina, Libanskih kršćanskih milicija (‘Čuvarima Cedrovine – organizacija bliska Izraelu’) kao i iračkog predsjednika Saddama Husseina (Seale 1988: 336-337).
Oružana pobuna u Hami nam pomaže da razumijemo nasilje koje se desilo, jer smo u toku 2011. godine, vidjeli naoružane islamiste koji su gađali snajperima policiju i državne zvaničnike sa obližnjih krovova, i time izazvali oružane snage, da bi potom čim su se pobunjenici i njihovi kolaboracionisti našli na udaru sirijske armije tvrdili da se radilo o ‘masakru običnih civila’. Iako su Sjedinjene američke države, preko svojih saveznika, igrale značajnu ulogu u neuspjeloj oružanoj pobuni u Hami, kada je ona bila ugušena američka obavještajna mašinerija je zaključila kako su ‘Sirijci pragmatičan narod koji ne želi vlast Muslimanske Braće’ (DIA 1982: vii).
U slučaju pobune u gradiću Daraa, i napada koji su se kasnije, u aprilu 2011. godine proširili i na okolna područja, jasno izrečen cilj te pobune ponovo je bio svrgavanje sekularnog ili ‘nevjerničkog-alevitskog’ režima. Američki saučesnici u ovoj pobuni koji se se pojavili kao igrači na frontu su Saudijska Arabija i Katar, kao i Turska. Lider sirijske Muslimanske braće, Muhammad Riyad Al-Shaqfa, u izjavi koju je obznanio 20. marta, nije ostavio nimalo sumnje da je cilj ove organizacije bio ‘sekularni režim’ a članovi Muslimanske braće ‘se moraju postarati da revolucija koju su odlučili provesti mora da bude isključivo islamska, a to podrazumijeva da niti jednoj drugoj sekti ili grupaciji ne smije pripasti dio zasluga nakon što revolucija uspije’ (Al-Shaqfa 2011). Iako pokušava umanjiti početnu ulogu Muslimanske braće Sheikho tvrdi da su Muslimanska braća ‘zagrizla puno veći zalogaj koji mogu progutati, kada je u pitanju odnos snaga na terenu… [zbog] Tursko-Katarske podrške’, ali i obzirom na njihove organizacijske kapacitete općenito (Sheikho 2013). Do momenta formiranja ‘Vrhovnog vijeća Slobodne Sirije’, 2012. godine (koja je ustvari više kanal za dotok naoružanja nego stvarna vojna komanda), rečeno je da će Vijeće biti konstituirano na način da dvije trećine njegovih članova čine Muslimanska braća (Draitser 2012). Kasnije su se i druge selefističke islamističke grupacije pridružile ovoj, kako su je nazvali, ‘Sirijskoj revoluciji’. Obavještajni izvještaj Sjedinjenih američkih država, objavljen u augustu 2012. godine, suprotno izjavama za javnost koje je lancirao službeni Washington u vezi ‘umjerenih pobunjenika’, sadrži slijedeće: ‘Selefisti, Muslimanska braća i AQI [Al Qaeda u Iraku, kasnije ISIL] glavne su snage koje rukovode oružanom pobunom u Siriji… AQI je od samog početka pobune podržavao Sirijsku opoziciju, kako ideološki tako i putem medija’ (DIA 2012).
U februaru 2011. godine u Siriji je došlo do narodne pobune, koja je u određenoj mjeri, bila potaknuta događajima koji su se desili u Egiptu i Tunisu. Zapravo u Siriji je uporedo došlo do provladinih i antivladinih demonstracija, i do pojave stvarnog pokreta za političke reforme koji se nekoliko godina borio za eliminaciju korupcije i monopola vlasti Ba’ath partije. Jedan izvještaj iz 2005. godine spominje ‘čitavu lepezu reformskih pokreta koji su se nečujno i postepeno organizirali ispod površine’ (Ghadry 2005), a radi se zaista o ‘više lica’ sirijske opozicije, čija većina su bili ne-islamisti, a koji su se zalagali za promjene još od 2005. (Sayyid Rasas 2013). Ove političke opozicione grupe zaslužuju punu pažnju da se o njima nešto kaže, a o kojima će biti riječi u našoj diskusiji (vidjeti peto poglavlje).
Međutim, samo jedan dio te opozicije, Muslimanska braća i drugi Selefisti, povezuju se sa oružanim nasiljem koje je izbilo u gradiću Daraa. Velike antivladine demonstracije dočekane su sa isto toliko velikim provladinim demonstracijama. Početkom marta nekolicina tinejdžera u Darrau uhapšena je zbog grafita kojim su ovi dječaci oponašali one iz Sjeverne Afrike a glasili su ‘narod želi smjenu režima’. Mediji su prenijeli da je lokalna policija upotrijebila silu protiv ovih dječaka, predsjednik Bashar Al Assad se lično umiješao, i lokalni guverner je odmah bio smijenjen a tinejdžeri su bili oslobođeni (Abouzeid 2011).
Uprkos tome, islamistička oružana pobuna se spremala, skrivajući se iza javnih protestnih skupova. 11. marta, prije nego je došlo do izbijanja nasilja u Daraa-i, pojavili su medijski natpisi da su sirijske snage zaplijenile ‘veliku pošiljku naoružanja i eksplozivnih sredstava i optičkih instrumenata za noćno posmatranje… koji su bili prevoženi u jednom kamionu iz Iraka’. Taj kamion zaustavljen je na južnom graničnom prelazu Tanaf, u blizini Jordana. Sirijska državna novinska agencija SANA je objavila da je zaplijenjeno oružje bilo namijenjeno ‘za upotrebu u akcijama protiv snaga sigurnosti radi poticanja nereda i haosa.’ Na fotografijama zaplijenjenog naoružanja vidi se ‘preko dvadeset granata i pištolja kao i nekolicina pušaka sa redenicima za municiju’. Vozač kamiona izjavio je da je oružje natovareno u Bagdadu i da je za njegovu dostavu u Siriju plaćeno $5,000 dolara. (Reuters 2011). Bez obzira na presretanje ove pošiljke, oružje je ipak stiglo do pograničnog grada Daraa, u kojem živi oko 150,000 stanovnika. Upravo ovdje se razilaze verzije priča ‘zapadnih pobunjenika’ i nezavisnih, i to veoma dramatično. Zapadni mediji suglasni su u tome da su prosvjednici spalili i polupali vladine kancelarije, na koje su kasnije lokalne snage sigurnosti otvorile vatru ubivši pritom nekolicinu njih’ (Abouzeid 2011). Nakon toga, ‘prosvjednici’ su počeli demonstrirati ispred džamije Al-Omari, ali su tada napadnuti.
S druge strane, Sirijska vlada je izjavila da su se desili neisprovocirani napadi na snage sigurnosti, u kojima su poginuli pripadnici policije i civili, pored spaljivanja prostorija državnih institucija. Strani izvori potvrdili su ovu verziju događaja.
Iako je naslov britanskog Daily Maila (2011), za smrt ‘prosvjednika’, optužio Vladine snage sigurnosti, ovaj list je objavio i fotografije pušaka AK 47 i ručnih granata koje su sirijske snage sigurnosti zaplijenile nakon upada u džamiju Al-Omari. Ovaj list je naveo izvještaje o tome da su ‘naoružane skupine’ otvorile vatru na bolnička vozila, pri čemu su ubijeni ‘jedan doktor, član medicinskog osoblja i policajac’. Televizijske mreže u susjednim zemljama objavile su izvještaj o ubistvu sirijskog policajca, na dan između 17–18 marta. Jedan libanski medijski izvještaj od 21. marta navodi da je ‘za vrijeme protestnih skupova ubijeno sedam policajaca’ (YaLibnan 2011), dok jedan izraelski novinski izvještaj tvrdi da je u protestima poginulo ‘sedam policajaca i najmanje četvoro prosvjednika … a da su sjedište vladajuće Baath partije i sudnica spaljeni’ (Queenan 2011). Pomenute policajce pogodili su snajperisti koji su se nalazili na krovovima obližnjih zgrada.
Čak i u ovakvim okolnostima Vlada je pozivala na suzdržanost od upotrebe sile, pokušavajući udovoljiti zahtjevima pokreta za reforme. Savjetnik predsjednika Asada, Dr Bouthaina Shaaban, izjavila je na konferenciji za štampu, da je predsjednik naredio ‘da se ne koristi bojeva municija, čak i u slučaju da pripadnici policije, snaga sigurnosti ili državni službenici budu ubijeni’. Asad je obećao da će udovoljiti političkim zahtjevima prosvjednika, kao što su pravo na osnivanje i registraciju političkih stranaka, ukidanje mjera vanrednog stanja, i veću slobodu medija. (Al-Khalidi 2011). Izgledalo je da ništa od toga nije niti interesiralo niti pak spriječilo islamiste od njihovih nakana. Nekoliko izvještaja, uključujući i video izvještaj, naveli su da je paljba na prosvjednike i policiju došla od snajperista na krovovima zgrada, za vrijeme sahrane ranije poginulih osoba. U izvještajima je rečeno da je ‘nejasno ko je na koga pucao’ (Al Jazeera 2011a), kao ‘nepoznata naoružana grupa na krovovima zgrada pucala je na prosvjednike i snage sigurnosti.’ (Maktabi 2011). I pored toga, Al Jazeera (2011b) čiji je vlasnik katarska monarhija, nedugo nakon toga objavila je da su snajperisti bile provladine snage.
‘Predsjednik Bashar al Assad u Derra je poslao hiljade sirijskih vojnika sa teškim naoružanjem radi izvođenja operacije koju je režim pokušao sakriti od očiju javnosti’, izjavila je ova katarska televizijska mreža. Međutim, navodi Al Jazeere o tome da su prikriveni provladini snajperisti ubijali ‘i vojnike i prosvjednike’ nelogična je i protivi se slijedu događaja. Pripadnici oružanih snaga poslati su u Daraa upravo iz razloga što su tamo pobijeni pripadnici policije. Saudijska Arabija, vodeći regionalni saveznik SAD-a, naoružala je i finansirala ekstremističke selefističke sunitske sekte sa ciljem oružane pobune protiv sekularne države. Saudijski dužnosnik Anwar Al-Eshki je kasnije potvrdio za BBC televiziju da je njegova zemlja uputila naoružanje u Daraa kao i u džamiju Al-Omari (Truth Syria 2012). Selefijski šejh Adnan Arour, iz Saudijske Arabije, gdje se nalazi u egzilu, pozvao je na sveti rat protiv liberalnih alevitskih muslimana, za koje se tvrdi da dominiraju Sirijskom vladom. ‘Tako mi Allaha, samljet ćemo Alevije u mašinama za mljevenje mesa, i njihovim mesom nahraniti pse’ (MEMRITV 2011). Cilj Selefista je stvaranje teokratske države ili kalifata. Genocidni slogan, ‘Kršćane u Beirut, Alevite u grob’ postao je široko rasprostranjen, činjenica koju su Sjevernoamerički mediji objavili još u maju 2011. (npr. Blanford 2011). Na ove prijeteće pozive uskoro će odgovoriti Islamisti iz brigade Al Farouq koje su djelovale u okviru Slobodne Sirijske vojske FSA. (Crimi 2012). Kanadski analitičar Michel Chossudovsky (2011) je primijetio da je: “Upotreba oružanih snaga uključujući i tenkove u Daraau usmjerena protiv organizirane oružane pobune, koja je bila na djelu u ovom pograničnom gradiću još od 17–18 marta.”
Nakon onih prvih nekoliko dana u Daraau, ubijanje pripadnika sirijskih snaga sigurnosti se nastavilo, ali o tome nije bilo ni traga ni glasa u medijskim izvješćima izvan Sirije. Bez obzira na to, nezavisna analitičarka Sharmine Narwani, o stupnju ubistava prvi put je pisala 2012. i ponovo polovinom 2014. godine. Zasjeda i masakr vojnika u blizini Darraa dogodili su se krajem marta ili početkom aprila. Jedan vojni kamion zaustavljen je prolijevanjem nafte na putu u dolini između Daraa al-Mahatae i Daraa al-Balada a na kamione je zatim otvorena vatra iz automatskog oružja. Prema izvorima vlade i napadača broj ubijenih vojnika u ovom masakru procijenjen je na 18 do 60. Jedan stanovnik Daraae je izjavio da o ovom incidentu uopće nije bilo nikakvih vijesti jer: “U to vrijeme, Vlada nije željela pokazati da je ranjiva i slaba, dok je oružana opozicija željela prikriti činjenicu da je dobro naoružana”. Prema opozicionom blogeru Nizaru Nayoufu, ovaj masakr se dogodio posljednje sedmice u martu. Još jedan opozicioni antivladin novinar, Rami Abdul Rahman, (koji živi u Engleskoj a koji se naziva ‘Sirijskom obzervatorijom za ljudska prava SOHR’) tvrdi: “Napad se dogodio 1. aprila, a 18 ili 19 pripadnika snaga sigurnosti je ubijeno…” (Narwani 2014). Zamjenik ministra vanjskih poslova Sirije Faisal Mikdad, koji je i sam rođen u Daraau, potvrdio je da: “…je ovaj incident Vlada namjerno prikrila … u namjeri da ne antagonizira situaciju, da suzbije emocije, ali i da stvari pokuša primiriti – kako ne bi došlo do jačanja emotivnih osjećanja koja bi mogla dovesti do nekontrolirane eskalacije nasilja”. (Narwani 2014).
Ali, efekat koji je postignut ovim negiranjem da je došlo do pogibije vojnika, u zapadnim medijima proizveo je uvjerenje da su ubijeni zapravo predstavljeni kao (a) žrtve sirijske vojske i (b) kao civili. Više od šest mjeseci, kada god bi se u zapadnim medijima spominjao broj poginulih, obično se smatralo prihvatljivim govoriti o tome kako su svi ubijeni bili ‘prosvjednici’ koje je pobila Sirijska vojska. Naprimjer, jedan Reuterov izvještaj objavljen 24. marta da su u centralnu bolnicu u Darrau dopremljena ‘tijela najmanje 37 prosvjednika ubijenih u srijedu’ (Khalidi 2011).
Primjetit ćete da su svi oni koji su ubijeni predstavljeni kao ‘prosvjednici’, bez obzira na ranije izvještaje o ubistvima policajaca i zdravstvenih radnika. Još 19 vojnika pobijeno je 25. aprila, također u blizini Darraa. Narwani je uspjela doći do njihovih imena kao i do podataka koje je dobila od Sirijskog Ministarstva odbrane, a ove informacije je potvrdio i drugi dokument iz nevladinih izvora. Ona je izračunala da je tokom aprila 2011. godine ubijeno 88 sirijskih vojnika ‘koji su poginuli metkom nepoznatih napadača u različitim dijelovima Sirije’ (Narwani 2014). Ona opovrgava tvrdnje da su ubijeni vojnici zapravo ‘prebjezi’, koje je ubila sirijska vojska jer su odbijali da pucaju na civile. Human Rights Watch, referirajući se na intervjue koje je proveo sa oko 50 neimenovanih ‘aktivista’, tvrdi da su vojnici koji su ubijeni ovom prilikom, svi bili ‘prebjezi’, koje je pobila sirijska vojska (HRW 2011b). Međutim, sahrana lojalnih armijskih oficira koja je u to vrijeme objavljena na internetu, bila je sasvim očita. Čak i Rami Abdul Rahman (SOHR), koji je inače sklon svaljivanju krivnje na sirijsku armiju zbog ubistva civila, izjavio je da: “Ova igra oko armija ubija prebjege jer su odlučili preći na stranu oružane opozicije, – ja to uopće nikada neću prihvatiti” (Narwani 2014). Bez obzira na to, suprotstavljena i visoko emocionalna izvješća postala su jako zbunjujuća.
Nasilje se proširilo ka sjeveru, zahvaljujući pomoći islamističkih ratnika iz Libana, koji su došli do mjesta Baniyas i predgrađa Homsa. 10. aprila ubijeno je devet vojnika u napadu na autobus u Baniyasu. U Homsu je 17. aprila ubijen general Abdo Khodr al-Tallawi, zajedno sa njegovom dvojicom sinova, i nećakom, a sirijski komandir Iyad Kamel Harfoush ubijen je nedaleko od svoje kuće. Dva dana kasnije pukovnik Mohammad Abdo Khadour, koji nije bio na dužnosti, ubijen je dok se vozio u privatnom automobilu (Narwani 2014). Komentator iz Sjeverne Amerike Joshua Landis (2011a) objavio je da je ubijen rođak njegove supruge, koji je bio jedan od vojnika u Baniyasu. Ovo nisu bili jedini ubijeni, ali ih ja ovdje spominjem zbog toga što svi zapadni medijski kanali, sve do danas, pokušavaju održati fikciju o tome kako se nije radilo o islamističkoj oružanoj pobuni, te da ‘mirni prosvjednici’ nisu potegnuli za oružjem sve do septembra 2011.
Al-Jazeera, glavni bliskoistočni medijski kanal koji podržava Muslimansku braću, ove napade namjerno nije objavio, kao ni pojačanje koje je došlo od naoružanih grupacija izvana. Bivši novinar Al-Jazeere Ali Hashem jedan je od mnogobrojnih novinara koji su podnijeli ostavke na pozicije u ovoj katarskoj TV mreži (RT 2012), u znak protesta zbog pristrasnosti ove mreže kada je riječ o izvještavanju o oružanom nasilju u Siriji. Hashem je imao snimak naoružanih pripadnika koji su došli iz Libana, ali su to njegovi katarski urednici sakrili. “U pismu ostavke napisao sam mome šefu… kao da se u Siriji ništa nije dešavalo”. On smatra da je ‘Libijska revolucija’ za Al-Jazeeru, značila početak rasta ugleda ove medijske kuće i njezinog svrstavanja u kredibilne medijske grupacije (Hashem 2012).
Provokatori su igrali važnu ulogu. Tunižanski džihadista ‘Abu Qusay’ kasnije je priznao da je on bio istaknuti ‘sirijski pobunjenik’ koji je imao zadatak da vrši ‘miniranje-desekraciju sunitskih džamija’, uključujući i ostavljanje uvredljivih grafita poput onih ‘Nema Boga osim Bashara’, koji predstavljaju tešku uvredu za muslimane. Ovakve poruke kasnije su, naravno, pripisivane Sirijskoj vojsci, sa ciljem da podstaknu dezertiranje Sunitskih oficira i vojnika na stranu opozicije. ‘Abu Qusaya’ su intervjuirali strani novinari koji ni na osnovu njegovog akcenta nisu primjetili da on nije državljanin Sirije. (Eretz Zen 2014).
Američki novinar Nir Rosen, čiji su izvještaji uglavnom kritični prema Vladi Sirije, također je napao zapadni konsenzus kada je u pitanju početak nasilja u Siriji.
“Pitanje dezertera je pokušaj da se preusmjeri pažnja. Oružana pobuna je počela mnogo ranije nego je došlo do dezerterstva iz redova Sirijske vojske… Svakoga dana opozicija objavljuje spisak ubijenih, obično bez ikakvog objašnjenja… Mnogi od ubijenih su ustvari opozicioni borci opisani kao nevini civili koje su ubili pripadnici sirijske vojske, sigurnosnih agencija … koje su ubili anti-režimski ratnici.” (Rosen 2012).
Igra jezika i brojki korištena je sa ciljem deligitimiziranja Sirijske Vlade (Režima) i Sirijske armije (Asadovi lojalisti), čime se sugerirala njihova odgovornost za ukupno nasilje. Baš kao što su snage NATO-a bombardirale Libiju sa ciljem svrgavanja Libijske Vlade, Dužnosnici američke Vlade počeli su zahtijevati da predsjednik Asad mora otići sa vlasti. Brookings Institution (Shaikh 2011) je tvrdio da je predsjednik Asad ‘izgubio legimitet za ostanak na vlasti u Siriji’. Američki senatori John McCain, Lindsay Graham i Joe Lieberman su rekli da je vrijeme da se ‘svrstamo na stranu sirijskoga naroda u njihovim mirnim zahtjevima za demokratsku vlast’ (FOX News 2011). Bio je to početak objave još jedne kampanje za ‘promjenu režima’.
Američki Državni sekretar Hilary Clinton odbacila je kao neistinitu pomisao da su ‘strani podstrekači’ uključeni u dizanje oružane pobune, tvrdeći da ‘su ogromna većina žrtava nenaoružani civili’ (Clinton 2011). Ustvari, Clintonova je odlično znala da su, od samog početka, njeni Saudijski saveznici naoružali ekstremiste. Njena tvrdnja o žrtvama također je neistinita. Ujedinjeni narodi (koji će kasnije prestati brojati žrtve) na osnovu nekoliko izvora procijenili su da je, do početka 2012. godine bilo više od 5,000 žrtava, i da je broj mrtvih u prvoj godini sukoba uključivao i 478 policajaca i 2,091 pripadnika vojnih i sigurnosnih snaga (OHCHR 2012: 2; Narwani 2014). To znači da su više od pola žrtava koje su pale u prvoj godini zapravo pripadnici sirijskih snaga sigurnosti. Ova nezavisna procjena se uopće nije primjećivala u zapadnim izvještajima o ratu u Siriji. Zapadne organizacije poput Human Rights Watcha, zajedno sa američkim kolumnistima, (e.g. Allaf 2012) i dalje nastavljaju da tvrde, čak i nakon poraza sektaškog Farouq-FSA-a u Homsu, početkom 2012. i dalje tokom 2012. godine, da su sirijske snage sigurnosti masakrirale ‘nenaoružane prosvjednike’, da sirijski narod ‘nije imao izbora ’ već da se lati oružja, i da je ‘prosvjednički pokret’ od početka bio ‘prije svega miran sve do Septembra 2011.’ (HRW 2011a, HRW 2012). Dokazi koje smo predočili gore potvrđuju da to nije bio slučaj i da je ta priča potpuno netačna.
Ustvari, pokret za političke reforme nasilno su sa ulica otjerali naoružani selefistički-Islamisti, tokom marta i aprila. Sirijske opozicione grupe godinama su se zalagale i javno agitirale protiv korupcije i monopola vlasti Ba’ath partije. Međutim većina njih nije željela destrukciju društveno inkluzivne države, pa čak i ako je ona autoritarna. Većina njih suprotstavlja se kako sektaškom nasilju tako i uplitanju stranih sila. Podržavali su zaštitu koju Sirija pruža manjinama, relativno visok status žene i pravo na besplatno školovanje i liječenje koje garantira Sirijska država, pritom se protiveći korupcijskim mrežama i političkoj policiji koja ulijeva strah. (Wikstrom 2011; Otrakji 2012).
Reporterka Hala Jaber (2011) u junu je primjetila da se oko 5000 osoba pojavilo na demonstracijama u gradiću Ma’arrat al-Numan, na sjeverozapadu Sirije, između Haleba (Aleppo) i Hama. Ona navodi da je nekoliko ‘prosvjednika’ ubijeno prije sedam dana, dok su pokušavali postaviti barikade na putu između Damaska i Haleba. Nakon pregovora sa vladom koja je reducirala prisustvo sigurnosnih snaga u gradu, ‘bradati muškarci u automobilima i pikap kamionetima bez registarskih oznaka, naoružani automatskim puškama i ručnim bacačima granata’ počeli su pucati na mali broj pripadnika snaga sigurnosti koje su ostale u gradu. Kao pomoć sirijskim vojnicima poslan je helicopter. Kao rezultat ovog okršaja ‘četiri policajca i dvanaest napadača su poginuli.i još 20 policajaca je ranjeno’. Oficire koji su uspjeli izbjeći sukob sakrili su pripadnici plemenskih zajednica koji su i sami učestvovali u protestnim skupovima na samom početku. Kada su održane slijedeće ‘demonstracije za uvođenje demokracije’, narednog petka ‘na njima se pojavilo samo 350 osoba’, uglavnom mladih ljudi i nekolicina bradatih militanata (Jaber 2011). Nakon otvorenog selefističkog napada, pet hiljada prosvjednika spalo je na samo njih 350.
Nakon višemjesečnih medijskih manipulacija, kojima su nastojali prikriti islamističku oružanu pobunu, Sirijci kao što je Samer al Akhras, mladić iz sunitske porodice, koji je ranije gledao Al-Jazeeru, jer ju je preferirao u odnosu na državnu televiziju, prestao ju je gledati. On se lično uvjerio u medijsku manipulaciju izvještaja koje je emitovala Al-Jazeera, krajem juna 2011. godine napisao je slijedeće: “Ja sam građanin Sirije i humanista. Nakon četiri mjeseca lažne slobode… … Vi govorite o mirnim demonstracijama a ubijate naše građane. Od danas … ja sam [sada] narednik u rezervnim oružanim snagama Sirijske armije. Ako uhvatim bilo koga… u bilo kojoj terorističkoj organizaciji koja djeluje na terenu u Siriji, pucat ću na njega kao što on puca ne mene… Ovo je naša zemlja, a ne vaša, robovi lažne američke slobode.” (Al Akhras 2011).
