Ghada Karmi
PISjournal – To je doba godine kada se nad Palestincima nadvija još jedna godišnjica razbijenih nada. Prije sedamdeset i tri godine, 11. decembra 1948. godine, Generalna skupština UN-a donijela je Rezoluciju 194. To je bilo od ogromnog pravnog i moralnog značaja, jer je zajamčilo pravo na povratak Palestinaca, koji su raseljeni iz svoje domovine osnivanjem Izraela, da se vrate kući ili dobiju naknadu za gubitak svoje imovine.
Zbog toga što je došla tako brzo nakon masovnog protjerivanja palestinskog stanovništva tokom Nakbe u maju 1948. godine, činilo se savršenim rješenjem za tu katastrofu, nudeći spas očajnim Palestincima.
UN od 1949. godine svake godine potvrđuje Rezoluciju 194 što potvrđuje njenu neprekidnu važnost. Ali to nikada nije provedeno, zahvaljujući žestokom protivljenju Izraela i nedjelovanju Zapada.
Od samog početka, UN, svjestan zabrinutosti Izraela oko povratka izbjeglica, trudio se pažljivo koristiti jezik u svom tekstu rezolucije. UN-ov zahtjev da Izrael vrati u domovinu “izbjeglice koje se žele vratiti u svoje domove i živjeti u miru sa svojim susjedima trebalo je da se sprovede u najranijem mogućem roku” (naglašeno) može se promatrati samo u tom svjetlu.
U pozadini jasnog međunarodnog konsenzusa o apsolutno legalnom i humanitarnom pravu na individualni povratak bez uslova ili upozorenja, ovo je bio izniman ustupak izraelskim brigama. To je postavilo pozornicu za kasniju toleranciju izraelske neprestane upornosti u negiranju prava na povratak Palestinaca.
Razarajuće posljedice
Posljedice su bile ogromne za Palestince. Sve nedaće koje su ih zadesile od 1948. godine mogu se povezati s tim uskraćivanjem njihovog prava na povratak. Da je to dopušteno, ne bi bilo palestinskih izbjeglica (više od pet miliona ih je registrovano u UN-u) niti izbjegličkih kampova (kojih ima na desetine). UNRWA, osnovana posebno za brigu o palestinskim izbjeglicama 1949. godine, nikada ne bi postojala.
Nijedan Palestinac ne bi morao biti označen kao “terorista” jer je iskoristio svoje legitimno pravo na otpor opresivnoj vlasti Izraela. Gaza ne bi bila pod nehumanom, 14-godišnjom opsadom, kojoj se ne vidi kraj. Palestinci koji su potražili utočište u zemljama izgnanstva više ne bi morali biti tretirani kao teret ili građani drugog reda. Zadržali bi svoje dostojanstvo i samopoštovanje, sigurni u spoznaju da imaju svoju domovinu.
Niti bi Palestinci trpili psihosocijalne učinke izgnanstva, koje je još teže riješiti nego fizičku udaljenost. Ono što je prije 1948. godine bilo kohezivno društvo, sa svojim vlastitim običajima i normama, sveobuhvatno je razbijeno osnivanjem Izraela.
Što je još gore, Izrael je tada pokušao izbrisati sve tragove palestinske prisutnosti u zemlji koju je preuzeo. Stotine sela su srušene, arapska imena mjesta zamijenjena su hebrejskim, a novi izraelski narativ izbrisao je Palestince iz povijesti zemlje. Aspekti palestinske kulture koji nisu uništeni u ovom nastojanju prisvojeni su kao izraelski: kuhinja, vez, čak i ples dabka.
Raseljeni
Kako se narod decenijama raseljen širom svijeta može “vratiti” u ovu izmijenjenu Palestinu? U svakom mjestu progonstva došlo je do promjena u kulturi, običajima i načinu života. Mlađe generacije više se mogu identificirati sa svojim trenutnim okruženjem nego s Palestinom. Kako će tako različite zajednice ponovo naučiti živjeti zajedno?
Povratak je dugo bio uobičajena tema koja je ujedinjavala raseljene ljude. Ali ako se vrate, koja bi ujedinjujuća ideja zauzela njeno mjesto? U kakvoj Palestini, s kakvom vrstom upravljanja i društvenim normama povratnici žele živjeti? Da su Palestinci ostali u svojoj domovini, nikada se ne bi suočili s ovim teškim pitanjima; njihovo bi se društvo prirodno razvilo. Obnova palestinskog društva danas, s druge strane, podrazumijeva ogroman zadatak: preokrenuti posljedice izgnanstva koje se nikada nije trebalo dogoditi.
Uskraćivanje palestinskog prava na povratak bio je zločin jednako velik kao i Nakba. Počelo je s namjernim nemarom u pogledu prijema Izraela u UN 1949. godine: Izraelski stavovi, tada kao i sada bili su da problem izbjeglica nije stvorio Izrael, da se izbjeglice trebaju preseliti u susjedne arapske zemlje i da neće ponuditi restituciju.
U načelu, Izrael je pristao na uslove svog članstva u UN-u poštujući rezolucije, međutim, u stvarnosti su djelovali u suprotnosti s tim. Začudo, UN je ipak iskazao zadovoljsto i primio Izrael u članstvo.
Kada je UN prihvatio Izrael kao državu članicu, počinjen je jedan od iskonskih grijeha protiv palestinskog naroda – a kako se to može iskupiti? Izraelsko nepoštivanje uslova članstva u UN-u trebalo bi u konačnici dovesti do opoziva tog članstva, pružajući određenu pravdu narodu koji je dugo patio i koji je prognan iz svoje domovine ne svojom krivicom.
Palestincima palestincima
