PISjournalMramorni spomenik s nizom imena koja se čine beskonačnim. Godina rođenja i smrti, s katoličkim ili pravoslavnim križem ili polumjesecom. Takvih je na stotine u BiH i svi su tako slični. Žrtve s ovih popisa, ubijene u nečije ime, prečesto se ponovno žrtvuju za jačanje nacionalnog ega i slanje poruka u kojima nema suosjećanja mimo “etničkih granica”. Ali, nekolicina ratnih veterana iz sve tri vojske koje su ratovale u BiH prije skoro tri decenije, svojom mirovnim aktivizmom poručuju: Ne u naše ime.

Mirovna organizacija Centar za nenasilnu akciju (CNA) s uredima u Sarajevu i Beogradu, godinama organizira posjete ratnih veterana sa sve tri nekada zaraćene strane, predstavnicima stradalničkih udruženja i obiteljima žrtava, mjestima stradanja i komemoracijama u BiH, Hrvatskoj i Srbiji.

Ove sedmice u Trusini gdje su pripadnici Armije RBiH pričinili stravične zločine nad Hrvatima, Bradini gdje su zvjerski ubijeni žitelji srpske nacionalnosti od vojnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, Stupnom Dolu, mjestu nečovječnog masakra nad Bošnjacima kojeg su počinili pripadnici HVO-a.

„Molim za ubice muža i sina“

Zarasle razvaline nijemo podsjećaju da su tu nekada bili topli domovi iz kojih se čuo žamor i smijeh ukućana. Danas su samo tužno podsjećanje na nekadašnji život, a mnogi su postali i stratišta onih koji su tu živjeli. Nema razlike između Trusine, Bradine i Stupnog Dola gdje su u proteklom ratu učinjeni stravični zločini. Razlika je samo u broju imena na mramornom spomeniku.

Starica Milka Drljo, plačući se moli ispred spomenika u Trusini, rukama dodirujući imena ubijenog sina i muža. Među 27 imena na popisu su još nekoliko njenih ubijenih rođaka. U tišini prilaze bivši bošnjački i hrvatski vojnik i polažu vijenac. Tajac vlada dok stoje ispred spomen obilježja. Nerealan je to prizor, nezamisliv mnogima.

“Molim za one koji su ubili moga muža i sina, koji su spalili kuće i ubili ove ljude. Tada sam prvi puta čula ‘Allahu ekber’, ali ne mrzim nikoga. Uvijek smo živjeli s muslimanima i oni s nama. I uvijek ćemo. Bože ne daj nikome. Nikada više”, kaže Milka Drljo. Njoj su i danas živa sjećanja od 16. aprila 1993. godine. Hodajući uzbrdicom do mjesnog groblja opisuje mjesto i stravične načine stradanja svojih nekadašnjih sumještana, pokazuje koja se ruševina nekada zvala nečijom kućom…

Milka Drljo

„Na mjestu gdje su zločine počinili pripadnici moga naroda“

“Na ovakvim mjestima, gdje su pripadnici vojske kojoj sam ja pripadao počinili zločine – teško i nelagodno se osjećam. Čovjek osjeća sram i odgovornost za nešto što osobno nije uradio. To doživljavam kao sramotu. Teško je čuti riječi obitelji žrtava”, potresen je Amer Delić, bivši pripadnik Armije BiH, danas član tima CNA i mirovni aktivist.

Kaže da već dugo s veteranima i bivšim pripadnicima vojski koje su međusobno ratovale organiziraju ovakve mirovne akcije.

“U Stupnom Dolu i Trusini naišli smo na ljude koji su bili spremni izraziti žaljenje za svim žrtvama. Niko snažniju poruku ne može poslati od one koju pošalju obitelji žrtava – da prevaziđu ratne rane, pozovu na solidarnost i razumijevanje i da se oslobodimo rata koji je i danas prisutan u retorikama. To treba ovom društvu i proces suočavanja s prošlošću moramo završiti – i nama i budućim generacijama omogućiti društvo u kojem nećemo biti prijetnja jedni drugima”, zaključuje on.

“Budućnosti i ozdravljenja društva nema bez oprosta”, kaže Dragica Tomić, predsjednica Udruge poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic. Podsjeća da se na isti dan dogodio i zločin nad Bošnjacima u selu Ahmići.

I ona zajedno s vojnim veteranima obilazi mjesta stradanja.

„Nijedan narod ne može biti loš, već pojedinci“

Još jedan vijenac je u vozilu. Onaj koji će biti položen pred spomenik u Bradini sa 88 imena stradalih žitelja srpske nacionalnosti. Nakon Trusine gdje je okrjepu svima u hladovini obnovljene ckve pružio mjesni župnik, polazi se za Bradinu, mjesto u istoj općini Konjic. Tu je samo u jednom danu ubijeno je 47 osoba od bošnjačkih i hrvatskih vojnika. Nekada je tu živjelo hiljade stanovnika, a danas samo dva povratnika.

Sveštenik Dejan Grčić

“Nijedan narod ne može biti loš. Zločine su činili pojedinci. Molimo se za sve žrtve kao i žrtve rata u Ukrajini. Pričinjeni su takvi monstruozni zločini da se možemo upitati, jesu li ljudi koji su to učinili psihički poremećene osobe. U Bradinu se ljudi ne vraćaju, prošli su torture, ali treba uvijek kazati da to čine pojedinci ili grupe pojedinaca, ali kao svećenici trudimo se graditi nove, bolje odnose”, ovim riječima je dočekao neuobičajene posjetitelje mladi, pravoslavni sveštenik Dejan Grčić.

Kaže da se u Bradini vjernici rijetko okupe i to samo na godišnjicu stradanja, 26. maja. “Ono što boli obitelji je da još niko nije procesuiran. Mi svakako ništa ne bi dobili time da je neko osuđen, ali obitelji bi barem dobile pravnu satisfakciju”, smatra on.

„Narod nije posvađan“

Dan poslije, kao preslikan scenarij posjeta i u Stupnom Dolu, mjestu pet kilometara udaljenom od Vareša gdje su 23. oktobra 1993. godine zvjerski ubijena 32 civila, među njima i petoro djece, od strane pripadnika HVO-a. Nekada mjesto suživota Hrvata i Bošnjaka, a danas gorak okus prošlosti.

“Velika je čast što smo smogli snage zajedno posjećivati mjesta stradanja, što smo ponovno zajedno jer mi jedni bez drugih ne možemo. Ubijali su se nevini ljudi, djeca, ali ima dobrih ljudi iz BiH, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, koji odaju počast svim žrvama iz svih naroda. Uvijek sam govorio da moramo živjeti u zajedništvu, djeca se moraju družiti i živjeti kako ne bi doživjeli iskustva kakva mi imamo”, poručio je Emir Likić, bivši pripadnik Armije BiH iz Stupnog Dola.

On je po prvi put bio i u Trusini, gdje su pripadnici njegovog naroda počinili zločin. “To je bilo prvi put da dođem u jedno hrvatsko selo odati počast nevinim žrtvama”, kaže Emir, pri tom ponovivši “Narod nije posvađan, uvijek prašta. ‘Glavešine’ su odradile svoj dio posla”.

Trusina

„Predstavljam samo sebe”

Đoko Pupčević iz Šamca, ratni veteran i vojni invalid i pripadnik Vojske Republike Srpske, a danas mirovni aktivista CNA i Trauma centra iz Novog Sada, Ivo Anđelić, nekadašnji pripadnik HVO-a iz Brčkog, Mirko Zečević Tadić ratni vojni invalid iz 108. brigada Ravne Brčko HVO-a, invalid bez noge i aktivni planinar, također su bili među onima koji su se poklonili žrtvama u Stupnom Dolu, Bradini i Trusini.

“Bili smo vojnici, ali kad dođemo na ovakva mjesta, ne znam koji je bio cilj ubijanja nevinih civila. Jako se teško osjećam na ovim mjestima. Pokušavamo poslati poruku pomirenja, ali i tražiti istinu, povjerenje među ljudima. Mi, koji smo bili u različitim vojskama imamo i odgovornosti, kao roditelji prema našoj djeci i njihovoj budućnosti. Bio sam i u Ahmićima i u Stupnom Dolu gdje su zločine počinili, na žalost, pripadnici moga naroda. Nema nikakve dvojbe da se za to trebaju osuditi”, kaže Ivo Anđelić.

Njegov suborac Mirko Zečević Tadić, iako ratni invalid bez noge, danas je strastveni planinar koji se popeo na krov Afrike, Kilimanjaro i neumorno izdržava napor ovog aktivizma.

“Neki me suborci pitaju kako mogu ići u Srbiju. Rekao sam da ne predstavljam ni hrvatske generale ni Herceg Bosnu, već samo sebe. Idem u svoje ime i odajem počast ljudima koji su nevini ubijeni”, dijeli svoja razmišljanja ovaj ratni veteran kazavši kako ipak zamijeti promjenu razmišljanja na bolje kod mnogih suboraca

Isto misli i veteran VRS-a, Đoko Pupčević, koji kaže: “Oprostiti moramo da bi živjeli normalno, a zaboraviti je teško, pogotovo ako je neko izgubio najmilije. Na koje god mjesto stradanja idemo, vidim nevine žrtve. Svi smo mi ljudi koji su silom prilika bili na jednoj, drugoj, ili trećoj strani i svi smo stradalnici proteklog rata, a ljudi koji su činili zločine su monstrumi, bez obzira na kojoj strani bili, i svi moraju odgovarati”.

Važan korak u izgradnji mira

Ali, Trusina, Bradina i Stupni Dol nije kraj. Ovi veterani i aktivisti nastavljaju biti primjer. Još ih čeka obilazak brojnih spomenika sa ispisanim imenima diljem Hrvatske, BiH i Srbije.

“Iako su prošla decenije od ratnih stradanja, na žalost, rijetke su prilike u kojima se suosjećanje za žrtve pokazuje i preko ‘etničkih granica’, prilike u kojima zajednički možemo žalovati i odati poštovanje svim žrtvama. Duboko vjerujemo da ovakvi simbolični činovi iskazivanja poštovanja prema svim žrtvama, prepoznavanja boli i patnje te osude svih ratnih zločina doprinose izgradnji povjerenja među običnim ljudima i zajednicama, što je važan korak u izgradnji mira na našim prostorima”, zaključuje Tamara Zrnović iz CNA Sarajevo-Beograd.

Možda će uskoro ovakav pogled biti pravilo, a ne iznimka, nadaju se ratni veterani i aktivisti.

Žrtve Žrtve  Žrtve

Izvor

Prethodni članakPrinc bin Salman preuzima vlast u Saudijskoj Arabiji
Naredni članakKineska lekcija iz zapadnih sankcija Rusiji

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime